Iz mog ugla: Dan poslije

Bila sam jutros pred zgradama Vlade Kantona Sarajevo i Predsjedništva BiH. Tužno je to izgledalo danas, ali mene ne asocira na ono što se juče događalo, već na ono što se u Bosni i Hercegovini dešava već dvije decenije.

Upravo kao zgrada Vlade Kantona Sarajevo iz koje kulja dim, pocrnjelih zidova, razlupanih stakala, ulica koju prekrivaju kamenice i razbijene stvari, decenijama izgledaju naši životi. Pocrnjelo i razbijeno.

Danas, dan poslije, čitajući razmišljam samo o jednom: da li je moguće da će se uspjeti još jednom, po hiljaditi put, skrenuti pažnja sa suštine priče?

Danas se oni koji su bili juče na ulicama Bosne i Hercegovine nazivaju huliganima i vandalima. Za moje kolege to više nisu gladni radnici, siromašni penzioneri, mladi koji ne mogu da nađu posao, niti da normalno završe školu. Danas, sve njih, još jednom, huliganima prave isti oni koji su ih 20 godina unatrag pljačkali.

Kako je, dakle, bilo koga u ovoj državi mogao iznenaditi bijes ljudi koji su juče izašli na ulice?

Kažu, mladi ljudi su palili i razbijali, a pita li se iko zbog čega. Da li bi isto radili da su sve ove godine imali šansu da normalno žive, rastu, obrazuju se? Pita li se iko jesu li to ista ona djeca čiji roditelji, radnici, često nisu imali novca da im daju da sebi kupe užinu. Jesu li to isti oni mladi koji na birou čekaju svoju priliku da konačno dobiju posao?

U redakciji sam i telefon konstantno zvoni. Vijesti stižu sa svih strana. Koliko je uhapšenih, koliko povrijeđenih. Razmišljam kako je sreća da niko nije teško povrijeđen.

Sinoć sam izvještavala sa sarajevskih ulica i, kao svakog normalnog čovjeka, bilo me strah. Gledala sam kako policija baca suzavac na one koji su palili. Ali ne mogu da se ne zapitam kako niko ne govori o tome da je razbijala i palila mala grupa ljudi i da ih niko osim policije nije mogao kontrolisati.

Zbog čega policija to nije uradila? Je li moguće da su tako neorganizovani, ili je problem u nečemu potpuno drugom?

Od mora informacija koje dobijam jedna je najupečatljivija. Dio specijalnih jedinica, umjesto da čuva građane i imovinu, čuvao je veleljepne vile bosanskohercegovačkih političara. Iste one vile zbog kojih su, da bi bile izgrađene, građani gladni i opravdano bijesni. Ministar sarajevske policije ovo demantuje, tako da nisam sigurna ko je raskošna zdanja čuvao, jer je u ovoj državi i policija naravno razdijeljena, pa svako ima komad svoje nadležnosti.

Premijer Kantona Sarajevo kaže da u glavnom gradu nema gladnih ljudi, a ja sam baš jutros, dok sam išla ka poslu, vidjela starca kako kopa ko kontejneru. Vjerovatno iz hobija, ako premijera pitate.

Političari se utrkuju koji će prije stati pred kameru da nam kažu kako razumiju nezadovoljstvo, ali ne i nasilje. Bez namjere da branim one koji su juče palili i kamenovali, sve više vjerujem da, nažalost, samo takav jezik razumiju, jer niko ne može ni pobrojati koliko je mirnih protesta u ovoj zemlji bilo.

I opet po starom dobrom, oprobanom receptu - socijalni bunt bosanskohercegovačkih građana danas se okreće na različite priče o nacionalnoj ugroženosti, jednih, drugih, trećih, inn-ih...

Čitam i ne mogu da vjerujem da su navijači Slavije iz Istočnog Sarajeva palili zgradu državnog Predsjedništva, da je cilj svega izmanipulisati Bošnjake, jer njima vjera ne dozvoljava da bilo šta kamenuju, da je u Republici Srpskoj pravo blagostanje i da ih se ne tiče šta se dešava u ostatku zemlje jer je „tamo“ „stabilno“. U Mostaru su, opet, isključivo Bošnjaci nezadovoljni, jer je Hrvatima predobro, a i zapaljena je zgrada HDZ-a BiH. Onu u kojoj je smještena Stranka demokratske akcije, sudeći prema nekim novinarima, zapalili su vanzemaljci.

I opet se pitam da li će ljudi u ovoj zemlji ikada shvatiti kako je za manipulaciju dovoljno samo malo, a za pravi pogled na stvari zdrav razum - i da li će ikada prestati da vjeruju da će im svrstavanje u nacionalne torove nahraniti punu kuću gladnih usta.