Pet decenija Nobela: Andrić - pisac svih ili nikoga

U Sarajevu se u ponedjeljak održava velika centralna manifestacija posvećena 50-oj godišnjici od kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Organizator je Akademija nauka i umjetnosti BiH, a učestvuju brojni inostrani autoriteti i ugledna književna imena iz svih područja na kojima se razumije i čita jezik na kome je pisao veliki Andrić, među kojima je i sarajevski pisac, Željko Ivanković.

RSE: Čini mi se baš zgodnim da nije u pitanju neka politička prigodnica, nego će se Andrićev jubilej obilježiti u njegovoj istinskoj porodici - u porodici duha, misli, lijepe riječi.

Ivanković: Čini mi se vrlo važnim da je jedna obljetnica, kao što je 50. obljetnica dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, našla svoj prostor u BiH i to na najelitnijem mjestu – u Akademiji nauka BiH, tamo gdje bi to po svemu pripadalo. Pri tome je okupila sve najznačajnije ljude koji se u ovom trenutku mogu naći i koji mogu govoriti ipak kompetentno o Andriću i njegovu djelu.

RSE: Na početku ove godine, a povodom različitog pristupa, na početku obilježavanja ovog jubileja je u Sarajevu i Banja Luci, Ivan Lovrenović rekao kako će ovaj jubilej podcrtati „Ružno lice ovdašnje raspolućenosti“. On dovoljno dobro zna i ovaj prostor i njegovog najznačajnijeg pripovjedača i tumača da bi pogriješio.

Ivanković: Na žalost, bojim se da više ništa na ovom prostoru ne postoji što se ne može upotrijebiti, i što se ne upotrebljava, upravo za raspolućivanje, pa čak i najvažnije kulturne manifestacije, koje ne bi trebale biti u poziciji da dijele i raspolućuju ništa, a najmanje nekakvu kulturnu i umjetničku javnost. To se događa, i na žalost, svjedoci smo kako se to lomi na najuglednijim među nama – na piscu koji je ovu zemlju i književnost proslavio diljem svijeta.

RSE: Čini se da se elite u RS i Federaciji s podjednakim entuzijazmom trude da politički manipuliraju velikog pisca. Srbi bi da je nedjeljivo njihov. Bošnjaci ga pokušavaju trajno obilježiti kao transparentnog mrzitelja. Hrvati su pomalo ravnodušni.

Ivanković: Andrić, kao i svi veliki pisci, je pisac svih ili nikoga. Jednako je on velik. Kada je dobio Nobelovu nagradu, bio je čitan i u Turskoj, na prostoru tadašnje Jugoslavije, u Skandinaviji i dalekom Japanu.

Ali, kada je on preblizu nama, našim manama, onda se pokazuje da su naše mane puno veće od svih njegovih vrlina, a posebno od vrlina njegovog djela, koje ipak nosi u sebi trajnu svjetsku vrijednost. Kako smo mi stručnjaci manipulacije i upotrebe, onda mi Andrića ne čitamo, nego ga svojatamo ili odbacujemo.

Puno se lakše određivati prema nekome na takav način, koji je gotovo sportski, a u stvari je duboko mrziteljski ili duboko euforičan, u smislu voljenja i ljubavi. Ja bih najradije da ga i oni koji ga vole i oni koji ga mrze - samo čitaju.

RSE: U RS je suviše pokušaja da Andrića reduciraju kao da nije napisao ništa, osim Na Drini ćuprija, u kojoj navodno opisuje trajnu sudbinu srpskog naroda. Kako ljudima uspijeva ubijediti vlastitu javnost u tako nešto?

Ivanković: Više nego jasno je da je najjednostavnije svesti sve vrijednosti, pogotovo one koje ne razumiješ, na razinu najprizemnijeg i najvulgarnijeg. Zato i nije čudo da se dogodi da neki čovjek kaže - Danas je Bog Srbin ili Hrvat, ili Andrić je pisao o sudbini ovog ili onog naroda.

Andrić nije pisao ni o kakvim narodima. On se bavio svojim literarnim junacima i svojom mukom, na isti način na koji se Dostojevski bavio svojim literarnim junacima i svojom mukom. Što su kod Dostojevskog negativci Rusi, što su kod Andrića negativci Bosanci, to je najmanje važno. On se bavio onim što najbolje zna, u ambijentu i miljeu koji najbolje zna. I umjesto da čitamo svu kompleksnost, svu složenost svijeta u kojemu živimo i dan danas, mi se bavimo identificiranjem na najjeftinijim i najvulgarniji način - a to je onaj način kojim se lako dobije i nepismen čovjek.

Na žalost, danas najviše nepismeni ljudi govore o Andriću, bilo da ga svojataju ili bilo da ga negiraju. Pri tome možete biti sigurni da su takvi najmanje ikada čitali Andrića. Upotrijebiti samo jedan roman, pa čak i da je takav, a nije, je krajnje smiješno jer je Andrić autor velikog i raskošnog djela koje, niti počinje, niti završava na Drini.

Hoću vjerovati da kultura nije djeljiva

RSE: Većinsko stanovište bošnjačke kulturne i ne samo kulturne javnosti počelo se formirati još dok sav novac od nagrade koju je Andrić poklonio BiH nije bio ni potrošen, onim kontroverznim tekstom o bosanskoj književnosti od prije 50-tak godina.

Ivanković: Na žalost ova sredina ima potrebu zaboraviti i tu činjenicu – da je Andrić svoju Nobelovu nagradu dao BiH za obogaćivanje biblioteka, bibliotečnog fonda. Pri tome se pamti i najmanji vakuf koji je tobože nešto dao

VIDEO: Ove godine obilježava se 50. godišnjica od kako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Andrić je najbolji primjer kako se BiH odnosi prema svojim velikanima - od osporavanja njegovog djela do karikaturalnog veličanja prefiksa srpski kada se govori o Andriću u Republici Srpskoj. Autor: Mirna Sadiković, novembar, 2011.

i zadužio Bosnu, ali ne i onaj koji je dao cijeli iznos Nobelove nagrade za BiH, koji je uporno govorio i pokazivao, i djelom i riječju, krajnje transparentno, sve je moje iz Bosne. Sav njegov doživljaj i iskustvo je bosansko. On je sav zaljubljenik Bosne.

Kada se nešto hoće upotrijebiti u zadnju, najvulgarniju, najnižu vrstu manipulacije, onda je na žalost sve moguće. Naše vrijeme možda to na najružniji način demonstrira.

RSE: Potkraj prošlog stoljeća održan je naučni ili kvazi-naučni skup, koji je sve to legitimirao. Nije rijetkost da se u ovo vrijeme oglašavaju akademici koji upoređuju Andrićev navodni učinak na razaranje Bosne sa efektima vojnih nasrtaja.

Ivanković: To je čak možda i najgora od svih optužbi koja se ikada čula na račun jednog pisca. Ona, da nije suluda i da nije opasna u onome što krije iza sebe, bila bi dostojna jednog prezirnog smijeha. Međutim, u situaciji i ambijentu u kojem živimo, takvo nešto je vrlo opasno, čak i kada nije ni blizu istini. Ne zaboravimo da laž ponovljena više puta, počne zvučati kao istina.

RSE: Razumijem običnog čovjeka da brka nivoe i kontekste, ali me čudi kako ljudi koji sami pišu knjige, mogu izjednačavati literaturu i istoriju, a pri tome znaju koliki je njihov uticaj na javnost?!

Ivanković: I sam sam time začuđen. Ako to nije služenje vulgarno i ideologijsko, onda je zaista u pitanju bolest koju treba liječiti i za koju su neki drugi stručnjaci, a najmanje mi koji čitamo literaturu ili se bavimo literaturom. Posve sam siguran da je i to rečeno u krajnje utilitarne svrhe, da bi se dodvorilo etničkom, nacionalnom, ideologijskom, vjerskom ili bilo kojem, koje je u određenom vremenu kurentno, isplativo i naplativo.

RSE: Hoće li negdje za 100-tinjak godina, kada neki drugi ljudi budu obilježavali ovaj jubilej, sve to biti planirano na jednom mjestu, biti neki zajednički stav ovoga prostora u vezi sa njegovim najznačajnijim interpretatorom?

Ivanković: Bojim se da se danas sije jedno vrlo zlo i loše sjeme, kojemu je zadaća da dugoročno, među ovim narodima i kulturama, posije zidove trače,
zidove koji se teško prelaze. Bojim se da neko doista radi temeljito, sustavno, dugoročno na svim razdjelnicama koje kulturalno dijele ovaj mali, a tako po svemu blizak, da ne kažem jedinstven prostor, a baš s tendencijom da se to nikada ne dogodi.

Hoću živo vjerovati da kultura nije djeljiva, da je ona komplementarna i da lijepoj džamiji, lijepoj pravoslavnoj ili katoličkoj crkvi, lijepom bilo kojem objektu, ništa ne smeta da stoje jedna pored drugog. Dapače, mislim da su one arhitektonska ljepota, na isti način na koji su književna, likovna ili glazbena djela, jedno pored drugog, komplementarni i čine vrijednost koja, ne samo obogaćuje naš prostor, nego naše vrijeme i naš prostor nosi u budućnost.

Vjerujem da će ta neka budućnost biti pametnija od ovog vremena, koje je tako ružno zaraženo nacionalnim i vjerskim u ideološkom smislu.