U Hrvatskoj je vrlo snažan nacionalni i religijski identitet, ali većina mladih i obrazovanih, sa kojima smo razgovarali, prednost daju osobnom, a ne kolektivnom identitetu.
„Određujem se prvo kao student i mlada osoba, nečija prijateljica.“
„Nekakav totalno kolektivan identitet, koji opisuje sve Hrvate ili sve Zagrepčane ili sve Splićane, mislim da ne postoji. Postoje razne subkulture i te subkulture izniču svoje identitete. Eventualno, nekakva vanjština u smislu stila, ali onda to opet proizlazi iz onog unutra, dakle nekakvog obrazovanja, interesa i tako dalje.“
„Ako imaš nekakav svoj svjetonazor i ako ti identitet izlazi manje-više iz karaktera, nema se potrebe identificirati kroz struku, grad, naciju, vjeru ili tako nešto.“
Igor je 35-godišnji inženjer strojarstva, a Lucija i Mia dvije, od 20-tak studentica i studenata na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, s kojima smo razgovarali o tome što ih definira. Većina ističe karakterne osobine, vanjski izgled, obrazovanje, životni stil. Anamarija kaže da je njezin identitet „spoj nespojivog“:
„Kombinacija različitih svjetonazora - onog iz obitelji i ovog koje mi je dano preko institucija obrazovanja. Znači jedan kršćanski i radikalni svjetonazor, kao i jedan liberalni, više-manje radikalni svjetonazor. Mislim da je to dvoje skupa u kombinaciji izrodilo mene“, kaže ona.
Nešto stariji, slučajno zaustavljani građani, uglavnom su isticali obilježja kolektivnog identiteta:
„Katolkinja, Hrvatica.“
„Svakako jezik, pogotovo na ovom balkanskom području, obzirom da su slični jezici, pa onda volimo naglašavati te razlike.“
„Ja osobno i moji prijatelji često raspravljamo o tom kolektivnom identitetu, kao nacija i država, više nego o našem ličnom identitetu.“
„Ja sam svoje hrvatstvo, možda zahvaljujući obitelji u kojoj je vjera uvijek bila važna, od davnina proživljavala. Prestala sam ići na ponoćku kada se barjak Hrvatske pojavio u katedrali na Božić. Shvatila sam da su ljudi pobrkali lončiće.“
„Ja hrvatski identitet najviše poimam po sportu. Sport nam je jedina radost u ovoj državi.“
Sve više mladih ističe osobni identitet
U toj skupini anketiranih prolaznika, koji su isticali kolektivne identitete, bilo je i dosta mišljenja o superiornosti, u odnosu na susjedne države :
„Mi smo iznad njih. Većinom. Teško je reći po čemu smo iznad, ali jesmo.“
„Mislim da smo mi kao Hrvati više uvjereni da smo bolji od drugih. Zacrtali smo si da smo najbolji, a to nije tako.“
„Kako sam upoznala neke ljude iz Srbije ili iz drugih država, onda sam primijetila da postoje nekakve matrice ponašanja koje se mogu primijetiti i kod jednih i kod drugih. Mislim da, nažalost, većina, čitajući i slušajući tuđe stvari, projecira sebi sliku nečega što možda, da više razmišlja, ne bi bilo tako.“
Većina studenata, u našoj anketi, naglašava da kolektivni identitet potenciraju država i mediji:
„Mislim da nešto, kao što je kolektivni identitet, više ne postoji u Hrvatskoj. Ako i postoji, mislim da više nije provediv u smislu kao što je bio prije. Mislim da se nacionalnost, kao takva, javlja samo u trenutcima kada odeš iz Hrvatske van. Trenutno se ne osjećam, niti posebnom, niti ne posebnom, zbog toga što sam Hrvatica.“
„Smatram da ljudima, koji isključivo koriste taj kolektivni identitet, fali malo vlastitog identiteta zato što se moraju poistovjetiti sa većinom da bi osjećali važnost i pripadnost nečemu.“
„Nadomješćuju vlastito ja sa kolektivom. Mislim da to političari stvaraju.“
„Državni sklop, valjda. Kolektivni se nameće zbog povijesti, ali sve više mladih ljudi ističe i svoj osobni identitet.“
Hedonizam i globalizacija
Doktorica Snježana Kordić, lingvistica koja je izazvala velike polemike tvrdnjom i dokazivanjem da se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori istim jezikom (ljetos su joj vandali zbog toga oštetili i auto) ponavlja da se jezik zloupotrebljava kao navodni faktor identiteta.
Navodi i primjer Austrijanca koji imaju više jezičnih posebnosti naspram Nijemaca, nego li Hrvati naspram Srba, ali im nije nikakav problem prihvatiti realnost da imaju zajednički jezik s Nijemcima.
„U stvari, jedna manja grupa ljudi, takozvana elita u društvu, stalno ciljano konstruira kolektivni identitet i usađuje kroz medije i škole u širu populaciju. To su u prvom redu predstavnici društvenih znanosti, sveučilišni profesori i određene političke grupacije. Kada bi oni prestali kolektivni identitet usađivati u široke mase, u vrlo kratkom roku bi iščezao. Kolektivni identitet, u ovakvom smislu kakav je kod nas, je zapravo suvišan jer za definiranje i povezivanje neke grupe je dovoljan zajednički pravni sistem“, smatra Kordić.
Mladi s kojima smo razgovarali kažu da u profiliranju njihovog identiteta vrlo visoko mjesto zauzima obitelj, zatim škola i sredina u kojoj odrastaju.
Sociologinja Inga Tomić Koludrović naglašava izuzetno snažan utjecaj medija i medijske kulture, a sva istraživanja, kaže, pokazuju da mlade u Hrvatskoj, po načinu provođenja slobodnog vremena (uglavnom je to sjedenje po kafićima), obilježava i svojevrsni hedonizam. Dodaje da globalizacija i ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne mijenja stvari samo u političkom, već i u identitetskom smislu.
„Nekako razina nacionalne države gubi svoju važnost. Ljudi počinju da djeluju sa jedne strane globalno, ali sa druge strane i vrlo lokalno, u smislu regionalnog identiteta, ili čak i gradskog identiteta. Zbog toga se razlike, koje se mogu čak i u Hrvatskoj osjetiti kod navijačkih skupina, kod hrane i slično, počinju sve više profilirati kroz te regionalne identitete“, zaključuje ona.
„Određujem se prvo kao student i mlada osoba, nečija prijateljica.“
„Nekakav totalno kolektivan identitet, koji opisuje sve Hrvate ili sve Zagrepčane ili sve Splićane, mislim da ne postoji. Postoje razne subkulture i te subkulture izniču svoje identitete. Eventualno, nekakva vanjština u smislu stila, ali onda to opet proizlazi iz onog unutra, dakle nekakvog obrazovanja, interesa i tako dalje.“
„Ako imaš nekakav svoj svjetonazor i ako ti identitet izlazi manje-više iz karaktera, nema se potrebe identificirati kroz struku, grad, naciju, vjeru ili tako nešto.“
Igor je 35-godišnji inženjer strojarstva, a Lucija i Mia dvije, od 20-tak studentica i studenata na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, s kojima smo razgovarali o tome što ih definira. Većina ističe karakterne osobine, vanjski izgled, obrazovanje, životni stil. Anamarija kaže da je njezin identitet „spoj nespojivog“:
„Kombinacija različitih svjetonazora - onog iz obitelji i ovog koje mi je dano preko institucija obrazovanja. Znači jedan kršćanski i radikalni svjetonazor, kao i jedan liberalni, više-manje radikalni svjetonazor. Mislim da je to dvoje skupa u kombinaciji izrodilo mene“, kaže ona.
Nešto stariji, slučajno zaustavljani građani, uglavnom su isticali obilježja kolektivnog identiteta:
„Katolkinja, Hrvatica.“
„Svakako jezik, pogotovo na ovom balkanskom području, obzirom da su slični jezici, pa onda volimo naglašavati te razlike.“
„Ja osobno i moji prijatelji često raspravljamo o tom kolektivnom identitetu, kao nacija i država, više nego o našem ličnom identitetu.“
„Ja sam svoje hrvatstvo, možda zahvaljujući obitelji u kojoj je vjera uvijek bila važna, od davnina proživljavala. Prestala sam ići na ponoćku kada se barjak Hrvatske pojavio u katedrali na Božić. Shvatila sam da su ljudi pobrkali lončiće.“
„Ja hrvatski identitet najviše poimam po sportu. Sport nam je jedina radost u ovoj državi.“
Sve više mladih ističe osobni identitet
U toj skupini anketiranih prolaznika, koji su isticali kolektivne identitete, bilo je i dosta mišljenja o superiornosti, u odnosu na susjedne države :
„Mi smo iznad njih. Većinom. Teško je reći po čemu smo iznad, ali jesmo.“
„Mislim da smo mi kao Hrvati više uvjereni da smo bolji od drugih. Zacrtali smo si da smo najbolji, a to nije tako.“
„Kako sam upoznala neke ljude iz Srbije ili iz drugih država, onda sam primijetila da postoje nekakve matrice ponašanja koje se mogu primijetiti i kod jednih i kod drugih. Mislim da, nažalost, većina, čitajući i slušajući tuđe stvari, projecira sebi sliku nečega što možda, da više razmišlja, ne bi bilo tako.“
Većina studenata, u našoj anketi, naglašava da kolektivni identitet potenciraju država i mediji:
„Mislim da nešto, kao što je kolektivni identitet, više ne postoji u Hrvatskoj. Ako i postoji, mislim da više nije provediv u smislu kao što je bio prije. Mislim da se nacionalnost, kao takva, javlja samo u trenutcima kada odeš iz Hrvatske van. Trenutno se ne osjećam, niti posebnom, niti ne posebnom, zbog toga što sam Hrvatica.“
„Smatram da ljudima, koji isključivo koriste taj kolektivni identitet, fali malo vlastitog identiteta zato što se moraju poistovjetiti sa većinom da bi osjećali važnost i pripadnost nečemu.“
„Nadomješćuju vlastito ja sa kolektivom. Mislim da to političari stvaraju.“
„Državni sklop, valjda. Kolektivni se nameće zbog povijesti, ali sve više mladih ljudi ističe i svoj osobni identitet.“
Hedonizam i globalizacija
Doktorica Snježana Kordić, lingvistica koja je izazvala velike polemike tvrdnjom i dokazivanjem da se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori istim jezikom (ljetos su joj vandali zbog toga oštetili i auto) ponavlja da se jezik zloupotrebljava kao navodni faktor identiteta.
Navodi i primjer Austrijanca koji imaju više jezičnih posebnosti naspram Nijemaca, nego li Hrvati naspram Srba, ali im nije nikakav problem prihvatiti realnost da imaju zajednički jezik s Nijemcima.
„U stvari, jedna manja grupa ljudi, takozvana elita u društvu, stalno ciljano konstruira kolektivni identitet i usađuje kroz medije i škole u širu populaciju. To su u prvom redu predstavnici društvenih znanosti, sveučilišni profesori i određene političke grupacije. Kada bi oni prestali kolektivni identitet usađivati u široke mase, u vrlo kratkom roku bi iščezao. Kolektivni identitet, u ovakvom smislu kakav je kod nas, je zapravo suvišan jer za definiranje i povezivanje neke grupe je dovoljan zajednički pravni sistem“, smatra Kordić.
Mladi s kojima smo razgovarali kažu da u profiliranju njihovog identiteta vrlo visoko mjesto zauzima obitelj, zatim škola i sredina u kojoj odrastaju.
Sociologinja Inga Tomić Koludrović naglašava izuzetno snažan utjecaj medija i medijske kulture, a sva istraživanja, kaže, pokazuju da mlade u Hrvatskoj, po načinu provođenja slobodnog vremena (uglavnom je to sjedenje po kafićima), obilježava i svojevrsni hedonizam. Dodaje da globalizacija i ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne mijenja stvari samo u političkom, već i u identitetskom smislu.
„Nekako razina nacionalne države gubi svoju važnost. Ljudi počinju da djeluju sa jedne strane globalno, ali sa druge strane i vrlo lokalno, u smislu regionalnog identiteta, ili čak i gradskog identiteta. Zbog toga se razlike, koje se mogu čak i u Hrvatskoj osjetiti kod navijačkih skupina, kod hrane i slično, počinju sve više profilirati kroz te regionalne identitete“, zaključuje ona.