Piše: Charls Recknagel, priredila Biljana Jovićević
Protekla 2013 godina, Iranu je donijela promjene. Odlazak predsjednika Ahmadindžada i dolazak modernijeg Hasana Rohanija za sada neuporedivo prihvatljivijeg i Zapadu. Rohani je donio nadu u ekonomski oporavak zemlje, modernizaciju i što je možda još važnije - okončanje međunarodne izolacije.
Godinama se činilo da Iran sve dublje klizi u izolaciju opiranjem svjetskim silama u vezi sa svojim spornim nuklearnim programom.
To se iznenada promijenilo 2013. U junu je zemlja dobila novog predsjednika koji je obećao modernizaciju zemlje uključujući i promjene u vanjskoj politici.
I u novembru smo svjedočili sporazumu sa svjetskim silama postignutom nakon šest mjeseci pregovora s njegovom vladom. Iran će obustaviti dio nuklernih aktivnosti u zamjenu za popuštanje međunarodnih sankcija. Bio je to prvi korak na putu ka traženju konačnog rješenja spornog nuklearnog pitanja.
No, ako dva događaja sugerišu da predsjednik Hasan Rohani – klerik i unutrašnji establišment, vode Iran u novom pravcu nakon decenija konfrontacije sa Zapadom, ostaje još uvijek nejasno koliko daleko promjene mogu ići.
Michael Adler, istraživač regiona u vašingtonskom Wilson centru, kaže da se makar za sada može reći da je Rohani imao dobar početak.
“Definitivno se vidi novo raspoloženje, novi stil, a već smo imali priliku da vidimo sa postignutim dogovorom u Ženevi da je to nešto što Iranci prihvataju. Naravno, veliko pitanje ostaje koliko su zaista spremni da obuzdaju svoj nuklerni program i dogovore sveobuhvatni sporazum i to ostaje da vidimo, ali definitivo postoji nova želja za pregovorima i radom na postizanju rješenja.”
Ali Adler primjećuje da je Rohani, i sam bivši iranski pregovarač, podcrtao da su nuklearni pregovori prioritet njegove administracije, no da i pored toga nema dovoljno integriteta ili autoriteta da sam dođe do dogovora, bez podrške Vrhovnog vođe Irana.
A to zapravo znači da Rohanijev momentum u potpunosti zavisi od ajatolaha Ali Hamneia, koji mu je dao zeleno svjetlo da pregovara, ali da njegova riječ ipak bude posljednja.
Te 2003., tadašnji nuklarni pregovarač Rohani postigao je dogovor sa tri ključne EU države po kojem je Iran suspendovao obogaćivanje uranijuma u zamjenu za tehnički pomoć za njihov program nuklearne energije. Dogovor je ipak propao 2005. godine zbog insistiranja Britanije, Francuske i Njemačke da se Teheran takođe obaveže da će u potpunosti napustiti program obogaćivanja uranijuma, korak koji je vrhovni vođa odbio da preduzme.
Sad skoro deceniju kasnije, ostaje da se vidi da li će Iran i šest svjetskih sila, SAD, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka biti u stanju da nađu trajni kompromis.A činjenica da bilo kakv dogovor još uvjek zavisi od Hamneija posljednje riječi, odnosno odobrenja ove napore čini još neizvjesnijim.
Ipak ima razloga za vjerovanje da koraci koje je preduzeo novi predsjednik Irana mogu ostati na snazi.
Alex Vatanka, ekspert za Iran u takođe vašingtonskom Blisko-istočnom institutu, kaže da su pregovarači ponudili Hamneiju rješenje za ono što je postalo njegova najveća briga. A to je kako da osigura da režim ne bude ugrožen od rastućih frustracija unutar zemlje zbog sankcija EU I SAD.
“Ono što imamo ovdje je da je ajatolah Hamnei shvatio da Iran ne može još dugo ostati na njihovom putu. Kad gubite 5 do 6 milijardi dolara mjesečno od prihoda od nafte, što predstavlja polovinu njihovog prihoda od ukupnog izvoza nafte, to je mnogo manje novca za zemlju koja broji 77 miliona ljudi. Sjetite se da ajatolah Hamnei nikada neće zaboraviti da je režim 1979. uspostavljen ne samo zbog političke revolucije već takođe i ekonomske. Mnogi od tih ljudi koji su ustali protiv šaha bili su motivisani ekonomskom obespravljnošću”.
Tako da sve dok god Rohani, zajedno sa svojim u Americi obrazovanim ministrom vanjskih poslova Muohamedom Džavadom Zarifom, predstavlja rješenje za put iz ekomnomskih neprilika, oni će nastaviti da dobijaju Hamneievu podršku da nastave.
Ali to je mandat koji ne može biti garantovan jer ostaje pod konstantnim izazovima tvrdolinijaša u zemlji, koji prefereriraju konfronatcije Irana sa Zapadom, što je bio metod koji je primjenjivao bivši predsjednik Ahmadinedžad, a zašta je takođe skoro uvjek dobijao podršku vrhovnog vijeća.
Sve to čini delikatni balans u Teheranu i pred predsjednikom Rohanijem.Novi je predsjednik u kampanji pledirao za modernizaciju i u vanjskoj i unutrašnjoj politici, ali se za sada ograničio gotovo isključivo na vanjsku scenu –mjera koja pokazuju koliko obazrivo se još mora kretati.
Od preuzimanja kancelarije u avgustu, Rohani još uvjek mora da ispuni obećanja za više socijalnih sloboda običnim građanima Irana. Neki politički zatvorenici su oslobođeni iz zatvora. Ali glavni lideri koji su predvodili Pokret zelenih tokom prodemokratskih protesta 2009. i 2010. još uvjek su iza rešetaka i politička opozicija režimu i dalje je zabranjena. Vatanka primjećuje:
Podsjetimo da je bivši predsjednik reformista Mohamed Hatami pokušao ranije da omogući više slobode posebeno medija i slobode izažavanje u Iranu, ali su ga zaustavili tvrdolinijaši koji se plaše kompromisa sa teokratskim sistemom Islamske republike.Teokratija se zasniva na pretpostvljanju nepogrešivosti odluka vrhovnog vođe, čije tumačenje religijskih zakona prevladava nad paralamentnom demokratijom u zemlji.
Protekla 2013 godina, Iranu je donijela promjene. Odlazak predsjednika Ahmadindžada i dolazak modernijeg Hasana Rohanija za sada neuporedivo prihvatljivijeg i Zapadu. Rohani je donio nadu u ekonomski oporavak zemlje, modernizaciju i što je možda još važnije - okončanje međunarodne izolacije.
Godinama se činilo da Iran sve dublje klizi u izolaciju opiranjem svjetskim silama u vezi sa svojim spornim nuklearnim programom.
To se iznenada promijenilo 2013. U junu je zemlja dobila novog predsjednika koji je obećao modernizaciju zemlje uključujući i promjene u vanjskoj politici.
I u novembru smo svjedočili sporazumu sa svjetskim silama postignutom nakon šest mjeseci pregovora s njegovom vladom. Iran će obustaviti dio nuklernih aktivnosti u zamjenu za popuštanje međunarodnih sankcija. Bio je to prvi korak na putu ka traženju konačnog rješenja spornog nuklearnog pitanja.
No, ako dva događaja sugerišu da predsjednik Hasan Rohani – klerik i unutrašnji establišment, vode Iran u novom pravcu nakon decenija konfrontacije sa Zapadom, ostaje još uvijek nejasno koliko daleko promjene mogu ići.
Michael Adler, istraživač regiona u vašingtonskom Wilson centru, kaže da se makar za sada može reći da je Rohani imao dobar početak.
“Definitivno se vidi novo raspoloženje, novi stil, a već smo imali priliku da vidimo sa postignutim dogovorom u Ženevi da je to nešto što Iranci prihvataju. Naravno, veliko pitanje ostaje koliko su zaista spremni da obuzdaju svoj nuklerni program i dogovore sveobuhvatni sporazum i to ostaje da vidimo, ali definitivo postoji nova želja za pregovorima i radom na postizanju rješenja.”
Ali Adler primjećuje da je Rohani, i sam bivši iranski pregovarač, podcrtao da su nuklearni pregovori prioritet njegove administracije, no da i pored toga nema dovoljno integriteta ili autoriteta da sam dođe do dogovora, bez podrške Vrhovnog vođe Irana.
A to zapravo znači da Rohanijev momentum u potpunosti zavisi od ajatolaha Ali Hamneia, koji mu je dao zeleno svjetlo da pregovara, ali da njegova riječ ipak bude posljednja.
Ali Hamnei
“Vrhovni vođa je očigledno rekao 'možeš početi', a to je isto rekao i 2003. kada su bili prekinuli obogaćivanje uranijuma. On je očigledno rekao 'idi pokušaj da postigneš dogovor, pokušaj nešto dogovoriti sa SAD i njenim saveznicima ali ja ti kažem da će na kraju oni samo pokušati da nas prevare i to neće biti dobar dogovor vidjećeš i sam.' Ali u takvom okviru oni su slobodni da pregovaraju i postignu dogovor, no vrhovni vođa je za sebe rezervisao pravo da kaže: 'Ovo nije dobar dogovor, oni nas ponovo pokušavaju prevariti, mi ćemo učiniti nešto drugo.'“Te 2003., tadašnji nuklarni pregovarač Rohani postigao je dogovor sa tri ključne EU države po kojem je Iran suspendovao obogaćivanje uranijuma u zamjenu za tehnički pomoć za njihov program nuklearne energije. Dogovor je ipak propao 2005. godine zbog insistiranja Britanije, Francuske i Njemačke da se Teheran takođe obaveže da će u potpunosti napustiti program obogaćivanja uranijuma, korak koji je vrhovni vođa odbio da preduzme.
Sad skoro deceniju kasnije, ostaje da se vidi da li će Iran i šest svjetskih sila, SAD, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka biti u stanju da nađu trajni kompromis.A činjenica da bilo kakv dogovor još uvjek zavisi od Hamneija posljednje riječi, odnosno odobrenja ove napore čini još neizvjesnijim.
Ipak ima razloga za vjerovanje da koraci koje je preduzeo novi predsjednik Irana mogu ostati na snazi.
Alex Vatanka, ekspert za Iran u takođe vašingtonskom Blisko-istočnom institutu, kaže da su pregovarači ponudili Hamneiju rješenje za ono što je postalo njegova najveća briga. A to je kako da osigura da režim ne bude ugrožen od rastućih frustracija unutar zemlje zbog sankcija EU I SAD.
“Ono što imamo ovdje je da je ajatolah Hamnei shvatio da Iran ne može još dugo ostati na njihovom putu. Kad gubite 5 do 6 milijardi dolara mjesečno od prihoda od nafte, što predstavlja polovinu njihovog prihoda od ukupnog izvoza nafte, to je mnogo manje novca za zemlju koja broji 77 miliona ljudi. Sjetite se da ajatolah Hamnei nikada neće zaboraviti da je režim 1979. uspostavljen ne samo zbog političke revolucije već takođe i ekonomske. Mnogi od tih ljudi koji su ustali protiv šaha bili su motivisani ekonomskom obespravljnošću”.
Tako da sve dok god Rohani, zajedno sa svojim u Americi obrazovanim ministrom vanjskih poslova Muohamedom Džavadom Zarifom, predstavlja rješenje za put iz ekomnomskih neprilika, oni će nastaviti da dobijaju Hamneievu podršku da nastave.
Ali to je mandat koji ne može biti garantovan jer ostaje pod konstantnim izazovima tvrdolinijaša u zemlji, koji prefereriraju konfronatcije Irana sa Zapadom, što je bio metod koji je primjenjivao bivši predsjednik Ahmadinedžad, a zašta je takođe skoro uvjek dobijao podršku vrhovnog vijeća.
Sve to čini delikatni balans u Teheranu i pred predsjednikom Rohanijem.Novi je predsjednik u kampanji pledirao za modernizaciju i u vanjskoj i unutrašnjoj politici, ali se za sada ograničio gotovo isključivo na vanjsku scenu –mjera koja pokazuju koliko obazrivo se još mora kretati.
Od preuzimanja kancelarije u avgustu, Rohani još uvjek mora da ispuni obećanja za više socijalnih sloboda običnim građanima Irana. Neki politički zatvorenici su oslobođeni iz zatvora. Ali glavni lideri koji su predvodili Pokret zelenih tokom prodemokratskih protesta 2009. i 2010. još uvjek su iza rešetaka i politička opozicija režimu i dalje je zabranjena. Vatanka primjećuje:
Hasan Rohani i Ban Ki Mun
“Ja ne mislim da je koincidencija što su prvih 100 dana Rohanijeve vladavine opterećeni važnim vanjskopolitičkim promjenama, i sa veoma malo izmjena na unutrašnjem planu. U praktičnoj, opipljivoj politici kod kuće, nijesmo vidjeli da je Rohani preduzeo ni jedan veliki korak, i ja mislim da je razlog tome što ne želi da se i njemu samom dogodi ono što se dešavalo bivšem predsjedniku Mohamedu Hatamiju u periodu od 1997. do 2005. Tako da oni imaju pristup korak po korak. Preduzmi prvi korak sa najvažnijom temom, a to je vanjska politika, prekini izolaciju, a onda na nekoj tački puta, pokušaj da počneš sa unutrašnjim reformama”.Podsjetimo da je bivši predsjednik reformista Mohamed Hatami pokušao ranije da omogući više slobode posebeno medija i slobode izažavanje u Iranu, ali su ga zaustavili tvrdolinijaši koji se plaše kompromisa sa teokratskim sistemom Islamske republike.Teokratija se zasniva na pretpostvljanju nepogrešivosti odluka vrhovnog vođe, čije tumačenje religijskih zakona prevladava nad paralamentnom demokratijom u zemlji.