Novinar nedjeljnika Monitor Veseljko Koprivica u intervjuu za RSE između ostalog govori o svjedočenju Slobodana Pejovića, krunskog svjedoka u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine. Tema razgovora je i izvještaj o medijskim slobodama organizacije Reporteri bez granica i loš rejting Crne Gore.
Koprivica: Zaista je to neobično i mislim da imamo novi primjer kako se od žrtve pravi krivac, odnosno, u ovom slučaju, kako se svjedok jednog ratnog zločina dovodi u situaciju da se brani na sudu zbog onog čemu je bio očevidac i akter. Slobodan Pejović je nezgodni svjedok jednog strašnog ratnog zločina počinjenog na teritoriji Crne Gore i to je glavni problem u ovom slučaju. Sudski proces, koji se o tome vodi, čini mi se da ide ka tome da se konačno otkriju, ne samo neposredni izvršioci zločina, ljudi koji su hapsili nesrećne bosanske izbjeglice, nego da se otkriju i nalogodavci.
Pejović već godinama hrabro svjedočio o tome. Bori se da se sazna istina o tom zločinu, uz ne baš preveliku podršku javnosti. Mislim da njemu i takvima treba odati veliko priznanje za hrabrost, posebno kada znamo situaciju u Crnoj Gori. Crna Gora može imati samo veliku štetu dok se ne bude suočila sa svim zločinima iz nedavne prošlosti, pogotovo ako ih bude i dalje nosila kao veliku hipoteku. Istina će se kad tad saznati. Što prije, tim bolje, kako bi se suzio prostor za razne manipulacije protiv novog širenja mržnje. Pejovića treba podržati, kao i sve ljude koji se bore za istinu.
Koprivica: Svako ima pravo da se brani. Sud je najmjerodavniji da utvrdi istinu. Pošto sam godinama pisao o ovom ratnom zločinu i napravio više intervjua sa gospodinem Pejovićem, onda su mi poznate razne okolnosti. On je desetak puta fizički napadan, prijećeno mu je, demolirana su mu kola. Bio je i do sada izložen raznim neprijatnostima. Čini mi se da je ovo sada dodatni pritisak da se on ućutka.
Koprivica: Istinu niko ne voli, posebno u Crnoj Gori, i svi od nje bježe, posebno kada se radi o ovakvim zločinima i utvrđivanju krivice. Mi u Monitoru smo više puta pisali i prozivali tadašnjeg premijera Vlade i ukazivali na to da je Vlada odgovorna za unutrašnju spoljnu politiku i da je Vlada adresa od koje treba poći da se utvrdi krivica i za ovaj zločin. Mislim da je gospođa Svjetlana Broz samo osvježila i podsjetila na to. Istina je da je vrlo rijetko iko to pominjao. Ne sjećam se da je na sudu to iko pominjao. Mislim da treba početi od Vlade jer je ona za to morala znati. Tadašnji ministar policije vjerovatno je dobio od Vlade nalog da izda naredbu da se hapse izbjeglice, ali to nije moglo bez znanja ostalih članova Vlade i premijera.
Teško je biti profesionalac
Koprivica: Ne znam kakvo je stanje u zemljama iza kojih se našla Crna Gora, koje su na začelju ove rang liste, ali mislim da nisu pretjerali. Ako objektivno analiziramo medijske slobode, sve ostale slobode, kao i ljudska prava u Crnoj Gori, u ambijentu u kojem rade novinari i mediji, onda mislim da smo i dobro prošli. Autocenzura je jedna od hroničnih bolesti crnoorskog novinarstva. Ja sam novinar u Crnoj Gori 35 godina. I prije 35 godina smo na to ukazivali. Mislim da se ništa u tom smislu nije promijenilo, iako je u međuvremenu došlo do ekspanzije medija. Osnovan je veliki broj novih medija, ali taj kvantitet nije pratio i kvalitet.
Danas skoro svako postaje novinar i sa takvim ljudima se lako manipuliše, dolaze bez neophodnog obrazovanja i znanja o profesiji. Pritisak vlasti preko sudova je očigledan. Imamo fizičke napade na novinare, izriču im se astronomske kazne i prijetnje. Među vlasnicima medija su samo dva-tri bivša novinara, te su se mediji pretvorili u biznis propagande vlasti i raznih moćnika, da bi sačuvali kapital i neke svoje pozicije. Nikada više nije bilo udvaračkog novinarstva, tabu tema. Pojedini mediji i novinari se utrkuju ko će biti veći podanik političarima u vrhovima vladajuće partije i države, ili moćnicima iz svijeta biznisa. Potrebno je mnogo hrabrosti da napišete istinu, da budete novinar profesionalac u ovakvom ambijentu.
Koprivica: Prateći polemike koje su se čule ovih dana, čini se da se zaboravlja da su gradonačelnik Podgorice, i njegov sin, išamarali, preteći pištoljem, novinara i fotografa Vijesti, da su izrečene brojne kazne medijima i novinarima, da su stizala prijeteća pisma i novinarima i intelektualcima koji slobodno misle i koji su ukazivali na kriminal, korupciju i ostale deformacije u crnogorskom društvu. Bilo je uličnih napada.
Ovih dana u novinama, Akcija za ljudska prava, je saopštila da vrhovna državna tužiteljka odbija da saopšti kakve su odluke u slučaju zlostavljanja pritvorenika u zatvoru Spužu, o premlaćivanju i ubijanju novinara, o nezakonitom prisluškivanju sudija, o progonima neistomišljenika. Kada se sve to sabere i kada se ima u vidu da je Crna Gora mala sredina, kada god nešto napišete, uvijek je problem. Ako nekoga hvalite, on se ljuti zašto ga još niste hvalili. Ako nekoga kritikujete, onda se javlja rodbina, braća, sestre, ujaci koji, ili su na nekim pozicijama u sudu, ili u politici. Zaista je teško biti novinar, profesionalac u Crnoj Gori, koji hoće objektivno da predstavi i saopšti ono što se dešava u Crnoj Gori. Mislim da je Crna Gora, na žalost, dobila odgovarajuće mjesto na ovoj rang listi, koju su uradili Reporteri bez granica.
Koprivica: Naravno da je ovo drugo važnije. Treba ovu rang listu uzeti i prihvatiti kao ozbiljnu opomenu i sve uraditi da mediji postanu slobodni i nezavisni, zajedno sa novinarima, ali to je samo skretanje pažnje sa istine i bježanje od istine.
Sada imamo i izokretanje slučaja Pejović, da čovjek, koji svjedoči, mora da se brani. Sada se utvrđuje ko su bili izvori Reporterima brz granica, umjesto da ozbiljno shvatimo ovakvu poraznu činjenicu o medijskim slobodama u Crnoj Gori, da se stvar analizira. I mediji i novinari i političari i intelektualci i svako može da doprinese da se stvori jedan ambijent u kojem možemo da se pohvalimo slobodnim medijima, demokratijom, građanskom hrabrošću, poštovanjem ljudskih sloboda.
Bio bih najsrećniji da su svi crnogorski mediji briljantni, da možemo sa ponosom da idemo u druge sredine i kažemo - Mi smo novinari iz Crne Gore i imamo takve medije, a ne da saginjemo glavu pred ovakvim činjenicama koje nam dolaze od ljudi koji su realno sagledali medijske slobode u Crnoj Gori.
RSE: Protekle sedmice svjedočio je Slobodan Pejović, krunski svjedok u slučaju deportacija. Da li je za vas neobično to što je, umjesto na priču o konkretnom zločinu, Pejović morao svoje vrijeme da troši braneći se od navoda kako je i sam učestvovao u deportacijama?
Koprivica: Zaista je to neobično i mislim da imamo novi primjer kako se od žrtve pravi krivac, odnosno, u ovom slučaju, kako se svjedok jednog ratnog zločina dovodi u situaciju da se brani na sudu zbog onog čemu je bio očevidac i akter. Slobodan Pejović je nezgodni svjedok jednog strašnog ratnog zločina počinjenog na teritoriji Crne Gore i to je glavni problem u ovom slučaju. Sudski proces, koji se o tome vodi, čini mi se da ide ka tome da se konačno otkriju, ne samo neposredni izvršioci zločina, ljudi koji su hapsili nesrećne bosanske izbjeglice, nego da se otkriju i nalogodavci.
Pejović već godinama hrabro svjedočio o tome. Bori se da se sazna istina o tom zločinu, uz ne baš preveliku podršku javnosti. Mislim da njemu i takvima treba odati veliko priznanje za hrabrost, posebno kada znamo situaciju u Crnoj Gori. Crna Gora može imati samo veliku štetu dok se ne bude suočila sa svim zločinima iz nedavne prošlosti, pogotovo ako ih bude i dalje nosila kao veliku hipoteku. Istina će se kad tad saznati. Što prije, tim bolje, kako bi se suzio prostor za razne manipulacije protiv novog širenja mržnje. Pejovića treba podržati, kao i sve ljude koji se bore za istinu.
RSE: Da li su po vama tužbe, koje su najavili pojedini službenici tajne policije, dodatni pritisak na svjedoka Pejovića ili se radi o pravu onih koji su prozvani da se zaštite na sudu?
Koprivica: Svako ima pravo da se brani. Sud je najmjerodavniji da utvrdi istinu. Pošto sam godinama pisao o ovom ratnom zločinu i napravio više intervjua sa gospodinem Pejovićem, onda su mi poznate razne okolnosti. On je desetak puta fizički napadan, prijećeno mu je, demolirana su mu kola. Bio je i do sada izložen raznim neprijatnostima. Čini mi se da je ovo sada dodatni pritisak da se on ućutka.
Tadašnji ministar policije vjerovatno je dobio od Vlade nalog da izda naredbu da se hapse izbjeglice, ali to nije moglo bez znanja ostalih članova Vlade i premijera.
RSE: Zašto niko u toku postupka za deportacije ne pominje ono što je primijetila predstavnica međunarodne NVO Garivo, da je za naredbu ministra unutrašnjih poslova o početku deportacija morao da zna njegov nadređeni, u ovom slučaju predsjednik tadašnje Vlade?
Koprivica: Istinu niko ne voli, posebno u Crnoj Gori, i svi od nje bježe, posebno kada se radi o ovakvim zločinima i utvrđivanju krivice. Mi u Monitoru smo više puta pisali i prozivali tadašnjeg premijera Vlade i ukazivali na to da je Vlada odgovorna za unutrašnju spoljnu politiku i da je Vlada adresa od koje treba poći da se utvrdi krivica i za ovaj zločin. Mislim da je gospođa Svjetlana Broz samo osvježila i podsjetila na to. Istina je da je vrlo rijetko iko to pominjao. Ne sjećam se da je na sudu to iko pominjao. Mislim da treba početi od Vlade jer je ona za to morala znati. Tadašnji ministar policije vjerovatno je dobio od Vlade nalog da izda naredbu da se hapse izbjeglice, ali to nije moglo bez znanja ostalih članova Vlade i premijera.
Teško je biti profesionalac
RSE: Reporteri bez granica su po stepenu medijskih sloboda Crnu Goru rangirali iza svih zemalja regiona. Da li je takav rejting opravdan ili su Reporteri, kako ocjenjuju u Vladi, ipak malo pretjerali?
Koprivica: Ne znam kakvo je stanje u zemljama iza kojih se našla Crna Gora, koje su na začelju ove rang liste, ali mislim da nisu pretjerali. Ako objektivno analiziramo medijske slobode, sve ostale slobode, kao i ljudska prava u Crnoj Gori, u ambijentu u kojem rade novinari i mediji, onda mislim da smo i dobro prošli. Autocenzura je jedna od hroničnih bolesti crnoorskog novinarstva. Ja sam novinar u Crnoj Gori 35 godina. I prije 35 godina smo na to ukazivali. Mislim da se ništa u tom smislu nije promijenilo, iako je u međuvremenu došlo do ekspanzije medija. Osnovan je veliki broj novih medija, ali taj kvantitet nije pratio i kvalitet.
Danas skoro svako postaje novinar i sa takvim ljudima se lako manipuliše, dolaze bez neophodnog obrazovanja i znanja o profesiji.
Danas skoro svako postaje novinar i sa takvim ljudima se lako manipuliše, dolaze bez neophodnog obrazovanja i znanja o profesiji. Pritisak vlasti preko sudova je očigledan. Imamo fizičke napade na novinare, izriču im se astronomske kazne i prijetnje. Među vlasnicima medija su samo dva-tri bivša novinara, te su se mediji pretvorili u biznis propagande vlasti i raznih moćnika, da bi sačuvali kapital i neke svoje pozicije. Nikada više nije bilo udvaračkog novinarstva, tabu tema. Pojedini mediji i novinari se utrkuju ko će biti veći podanik političarima u vrhovima vladajuće partije i države, ili moćnicima iz svijeta biznisa. Potrebno je mnogo hrabrosti da napišete istinu, da budete novinar profesionalac u ovakvom ambijentu.
RSE: Što se to u nazad godinu novo desilo, kada je pritisak na medije u pitanju? Zbog čega su medijske slobode kod nas doživjele takav pad u odnosu na njihov prethodi izvještaj?
Koprivica: Prateći polemike koje su se čule ovih dana, čini se da se zaboravlja da su gradonačelnik Podgorice, i njegov sin, išamarali, preteći pištoljem, novinara i fotografa Vijesti, da su izrečene brojne kazne medijima i novinarima, da su stizala prijeteća pisma i novinarima i intelektualcima koji slobodno misle i koji su ukazivali na kriminal, korupciju i ostale deformacije u crnogorskom društvu. Bilo je uličnih napada.
Ovih dana u novinama, Akcija za ljudska prava, je saopštila da vrhovna državna tužiteljka odbija da saopšti kakve su odluke u slučaju zlostavljanja pritvorenika u zatvoru Spužu, o premlaćivanju i ubijanju novinara, o nezakonitom prisluškivanju sudija, o progonima neistomišljenika. Kada se sve to sabere i kada se ima u vidu da je Crna Gora mala sredina, kada god nešto napišete, uvijek je problem. Ako nekoga hvalite, on se ljuti zašto ga još niste hvalili. Ako nekoga kritikujete, onda se javlja rodbina, braća, sestre, ujaci koji, ili su na nekim pozicijama u sudu, ili u politici. Zaista je teško biti novinar, profesionalac u Crnoj Gori, koji hoće objektivno da predstavi i saopšti ono što se dešava u Crnoj Gori. Mislim da je Crna Gora, na žalost, dobila odgovarajuće mjesto na ovoj rang listi, koju su uradili Reporteri bez granica.
RSE: Nakon što je objavljen izvještaj Reportera bez granica, desilo se to da su mnogi pošli tragom ko su im bili izvori za skaniranje stanja u Crnoj Gori? Da li je to važno ili je ipak važniji zaključak da su medijske slobode u Crnoj Gori ozbiljno ugrožene?
Koprivica: Naravno da je ovo drugo važnije. Treba ovu rang listu uzeti i prihvatiti kao ozbiljnu opomenu i sve uraditi da mediji postanu slobodni i nezavisni, zajedno sa novinarima, ali to je samo skretanje pažnje sa istine i bježanje od istine.
Sada imamo i izokretanje slučaja Pejović, da čovjek, koji svjedoči, mora da se brani. Sada se utvrđuje ko su bili izvori Reporterima brz granica, umjesto da ozbiljno shvatimo ovakvu poraznu činjenicu o medijskim slobodama u Crnoj Gori, da se stvar analizira. I mediji i novinari i političari i intelektualci i svako može da doprinese da se stvori jedan ambijent u kojem možemo da se pohvalimo slobodnim medijima, demokratijom, građanskom hrabrošću, poštovanjem ljudskih sloboda.
Bio bih najsrećniji da su svi crnogorski mediji briljantni, da možemo sa ponosom da idemo u druge sredine i kažemo - Mi smo novinari iz Crne Gore i imamo takve medije, a ne da saginjemo glavu pred ovakvim činjenicama koje nam dolaze od ljudi koji su realno sagledali medijske slobode u Crnoj Gori.