Teodor Romanić, akademik, istaknuti dirigent, univerzitetski profesor i nekadašnji direktor sarajevske Opere i Filharmonije, jedna je od najistaknutijih ličnosti bosanskohercegovačke muzičke scene u posljednih nekoliko decenija.
Iako u poznim godinama pažljivo prati današnja zbivanja na muzičkoj sceni, poredi sa zlatnim vremenima i ukazuje na činjenicu koje je danas malo ko svjestan, a to je da je muzika bitan faktor u estetskom odgoju čovjeka.
Romanić: Dobro je. S obzirom na godine – ne mogu se potužiti.
Romanić: Računao sam da bi trebalo da budem jedno tri-četiri sezone da steknem veliku rutinu i praksu operskog dirigenta, kao i dirigenta općenito. Međutim, sve se nekako prolongiralo. To je bila mlada sredina, ambiciozna sa ogromnom društvenom podrškom. To je, naravno, značilo i materijalnu podršku, što je dalo osnova da se može raditi. Upravo ta mogućnost afirmacije kroz rad je mene, zapravo, dovela u Sarajevo.
Romanić: Paralelno. Premda su neki ljudi to tretirali kao tezgu, meni je bila pedagoška obaveza da iskustvo koje sam stekao kao umjetnik na pultu da to prenesem na mlađe generacije, a da ne ostavljam to samo za sebe. To sam shvatao kao sastavni dio moje obaveze prema društvu.
Muzika za proširenje horizonata
Romanić: To se ne da usporediti. Taj proces je postojao. Imali smo Muzičku omladinu ili Društvo prijatelja muzike. To su bile organizacije koje su služile tome da se približi muzička umjetnost. Davali su se koncerti za đake, studente, penzionere i to je društvo podupiralo. Osim toga, lista gostovanja Sarajevske filharmonije po Republici Bosni i Hercegovini je ogromna. Bilo je sasvim normalno da Sarajevska filharmonija gostuje u Tuzli, Zenici, Mostaru, Banja Luci, čak i u Goraždu.
Danas toga nema. Sad smo na margini. Pogledajte samo kakav je doprinos radija prema muzici. Oni imaju samo ponedjeljkom i utorkom jedan sat emisije navečer o muzici. Kada država nema para onda prvo kreše kulturu. Sjećam se nekadašnje političke podrške. Neću pjevati slavopojke ondašnjem režimu ali je bila činjenica da su na predstave dolazili vodeći političari, što je značilo da će, kad zatreba, dati odriješiti kesu. Bilo je i onih političara koji su bili zainteresirani da se ode u Beograd, Zagreb ili na Dubrovačke ljetne igre.
Romanić: Mislim da sam ja već polako otpisan. Pa dobro, meni nije krivo. Neka idu mladi ljudi. Šta ću ja sad da se pojavljujem i guram!? Meni je važan rad mojih studenata. Samra Gulamović je aktuelna direktorica Sarajevske Filharmonije, Rešad Arnautović je na Muzičkoj akademiji, Tijana Vignjević zbilja djeluje veoma aktivno. Moji bivši studenti su sada aktivni muzičari koji djeluju i u drugim bh. gradovima. Prema tome, prosijala se ta mreža.
Romanić: Noge su mi podmetali. Program je uoči koncerta bilo skinut. To su primitivizmi koji se javljaju. Teško je biti muzički stručnjak koji nije vidio Bečku operu, koji nije bio u Salzburgu na Mozart festivalu ili u Bajrojtu slušao Vagnerova djela.
Romanić: Naravno da treba. I ranije su se vodile diskusije da li će Dom armije da bude zgrada Filharmonije. Bile su ideje da se gradi nova zgrada ali to je vrlo brzo otpalo. Kad se vidjelo koliko košta, odmah se poduhvat povukao a u interesu sportskog stadiona. Muzika je stvarno jedan od bitnih faktora u estetskom odgoju čovjeka, proširenju njegovih horizonata. Prema tome, onaj koji to ne koristi taj je sam sebi amputirao taj proces. Onaj koji ne sudjeluje u tome je obogaljen. Ali, hajd' sad nekome to dokaži!
Iako u poznim godinama pažljivo prati današnja zbivanja na muzičkoj sceni, poredi sa zlatnim vremenima i ukazuje na činjenicu koje je danas malo ko svjestan, a to je da je muzika bitan faktor u estetskom odgoju čovjeka.
RSE: Profesore Romanić, s obzirom da Vam je 86 godina, kako Vas služi zdravlje?
Romanić: Dobro je. S obzirom na godine – ne mogu se potužiti.
RSE: Vaša biografija zaista je šarolika. Nakon što ste stekli zvanje dirigenta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, iz Varaždina dolazite u Sarajevo 1956. godine i trajno ovdje ostajete. Šta Vas je ponukalo na tu životnu odluku?
Neću pjevati slavopojke ondašnjem režimu ali je bila činjenica da su na predstave dolazili vodeći političari, što je značilo da će, kad zatreba, dati odriješiti kesu.
RSE: Predavali ste i bili dekan na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, obnašali funkciju dirigenta i direktora Opere i Filharmonije, bili dugogodišnji predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika BiH, kao i Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije. Šta vas je više privlačilo - rad na fakultetu ili pozorištu?
Romanić: Paralelno. Premda su neki ljudi to tretirali kao tezgu, meni je bila pedagoška obaveza da iskustvo koje sam stekao kao umjetnik na pultu da to prenesem na mlađe generacije, a da ne ostavljam to samo za sebe. To sam shvatao kao sastavni dio moje obaveze prema društvu.
Muzika za proširenje horizonata
RSE: Publika se nekad ciljano odgajala da zavoli klasičnu muziku, odnosno stekla naviku odlaska u pozorište i na koncerte. Kako je to danas? Možete li napraviti paralelu?
Romanić: To se ne da usporediti. Taj proces je postojao. Imali smo Muzičku omladinu ili Društvo prijatelja muzike. To su bile organizacije koje su služile tome da se približi muzička umjetnost. Davali su se koncerti za đake, studente, penzionere i to je društvo podupiralo. Osim toga, lista gostovanja Sarajevske filharmonije po Republici Bosni i Hercegovini je ogromna. Bilo je sasvim normalno da Sarajevska filharmonija gostuje u Tuzli, Zenici, Mostaru, Banja Luci, čak i u Goraždu.
Danas toga nema. Sad smo na margini. Pogledajte samo kakav je doprinos radija prema muzici. Oni imaju samo ponedjeljkom i utorkom jedan sat emisije navečer o muzici. Kada država nema para onda prvo kreše kulturu. Sjećam se nekadašnje političke podrške. Neću pjevati slavopojke ondašnjem režimu ali je bila činjenica da su na predstave dolazili vodeći političari, što je značilo da će, kad zatreba, dati odriješiti kesu. Bilo je i onih političara koji su bili zainteresirani da se ode u Beograd, Zagreb ili na Dubrovačke ljetne igre.
RSE: Dobitnik ste brojnih nagrada, uključujući i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Sjete li Vas se kad gradski službenici?
Romanić: Mislim da sam ja već polako otpisan. Pa dobro, meni nije krivo. Neka idu mladi ljudi. Šta ću ja sad da se pojavljujem i guram!? Meni je važan rad mojih studenata. Samra Gulamović je aktuelna direktorica Sarajevske Filharmonije, Rešad Arnautović je na Muzičkoj akademiji, Tijana Vignjević zbilja djeluje veoma aktivno. Moji bivši studenti su sada aktivni muzičari koji djeluju i u drugim bh. gradovima. Prema tome, prosijala se ta mreža.
RSE: Prije nekoliko godina željeli ste revitalizirati Vagnera postavljajući izvode njegovih opera na scenu sarajevskog narodnog pozorišta. Napravili ste program sa orkestrom, horom i solistima. Međutim, od toga ste na kraju odustali, zašto?
Romanić: Noge su mi podmetali. Program je uoči koncerta bilo skinut. To su primitivizmi koji se javljaju. Teško je biti muzički stručnjak koji nije vidio Bečku operu, koji nije bio u Salzburgu na Mozart festivalu ili u Bajrojtu slušao Vagnerova djela.
RSE: Sarajevo nema i nikad nije imalo pravu koncertnu dvoranu. Treba li takvo što glavnom bh. gradu?
Romanić: Naravno da treba. I ranije su se vodile diskusije da li će Dom armije da bude zgrada Filharmonije. Bile su ideje da se gradi nova zgrada ali to je vrlo brzo otpalo. Kad se vidjelo koliko košta, odmah se poduhvat povukao a u interesu sportskog stadiona. Muzika je stvarno jedan od bitnih faktora u estetskom odgoju čovjeka, proširenju njegovih horizonata. Prema tome, onaj koji to ne koristi taj je sam sebi amputirao taj proces. Onaj koji ne sudjeluje u tome je obogaljen. Ali, hajd' sad nekome to dokaži!