U Sarajevu je obilježena 16. godišnjica masakra na sarajevskoj pijaci Markale kada je sa položaja Vojske Republike Srpske iznad Sarajeva minobacačka granata ubila 67, a ranila 142 osobe. Haški tribunal je zbog ovog zločina osudio na doživotni zatvor bivšeg komandanta Sarajevsko - romanijskog korpusa Stanislava Galića, te optužio ratnog predsjednika RS Radovana Karadžića i generala Vojske RS, haškog bjegunca Ratka Mladića. Masakr na pijaci na koju su Sarajlije tokom rata dolazile kako bi kupile ili prodale neke od neophodih namirnica, je i najveći počinjen u gradu tokom više od 1.400 dana njegove opsade. Novinarka Senka Kurt, koja je bila svjedokom događaja tog 5. februara 1994. godine, u intervjuu za naš radio iznosi impresije, ali i pogled na odnos prema ovom i drugim zločinima.
KURT: Toga dana u vrijeme kad je pala granata ja sam bila na Markalama sa mojim prijateljem. Krenuli smo da kupimo makarone jer je njemu supruga poslala neki novac odnekud iz inozemstva. I ja se, zapravo, nakon toga sjećam samo boja i nekih izrezanih sekvenci. Hamza Bakšić, jedan od najvećih bh. novinara, mi je, kad sam ušla u redakciju i počela vrištati rekao da se smirim i da to vjerovatno nije toliko strašno nego da je moj strah izbio na površinu. Ja sam onda uzela fotoreportera i vratila se na to isto mjesto. Zapravo sam onda vidjela da je to mnogo gore nego što je moj strah pokazivao. I ja sam tad zapravo napisala da sam ja samo vidjela boje, uglavnom crvenu, to je boja krvi koja je zaista lila, boje nekih tendi na kojima su se nosili ranjenici i moram reći - raskomadani ljudi, boje nekih kamiona koji su u tom momentu počeli da kruže oko pijace. I sva moja današnja sjećanja na Markale su samo razlivene boje. Kad danas razmišljam o Markalama, onda, kao i toga dana, osjećam samo bijes, beznađe. Međutim, kad čujem izjave koje kolaju oko Markala i uopće oko svih zločina koji su se desili u Sarajevu, onda sam rezignirana i malo razočarana time što neko ko se zove međunarodna zajednica ni tad a ni danas ne može da sankcionše one koji vrše zločin na ovaj ili onaj način, ili minobacačem ili verbalno. Malo sam ljuta i na ovdašnje vlasti što se samo na današnji dan sjete ovog masakra na Markalama. Jutros sam pročitala imen ovih žrtava i nisam sigurna da je u proteklih toliko godina niko od ovdašnje vlasti njihovim obiteljima, djeci na bilo koji način pokušao da umanji tu bol.
DIJELJENJE ŽRTAVA JE NAJGORE ŠTO SE MOGLO DOGODITI
KURT: To je nekakva bh. realnost. Istorija nas ničemu ne uči. Čini mi se da nas istorija počinje sve više razdvajati, dakle od osnovnih škola, strašne segeregacije - djeca jedne nacionalnosti uče jednu istoriju, druga uče povijest, treća historiju, i nisam sigurna u nekom narednom periodu kako će se u tim predmetima tretirati Markale. Svjesni smo negiranja, svjesni smo i naše nemoći. Znate, nikom ne možete začepiti usta. Ne postoji nikakav zakon koji može sankcionirati one koji poriču genocid, koji poriču fašizam. Vidjeli smo u Parlamentu suludu raspravu oko toga da li nama treba zakon koji će sankcionirati one koji će reći da su na Markalama Bošnjaci ubijali sami sebe, ili da je bilo koji narod ubijao sam sebe na nekom drugom prostoru. Jednostavno treba nam sistem, treba nam država, trebaju nam instrumenti koji će zaista, kao u neka doba kojih se sada grozimo, reći to ne smiješ reći jer za to ti slijedi takva i takva kazna.
KURT: Jesu svakako - i budu žrtve u onom momentu kad ih ubiju, a onda budu žrtve dok su u grobovima stalno prilikom nekakvih državnih praznika ili političkih govora. Danas je u Sarajevu bila zajednička komemorativna sjednica i vidjela sam zapravo da je tu bilo političkih govora, da je član Predsjedništva BiH iskoristio ovaj dan da održi politički govor na jednoj komemorativnoj sjednici. Dakle, žrtve se uzimaju po potrebi. Izvinjavam se na poređenju, ali kao u samoposluzi - uzmete iz police kad vam treba određeni masakr, određeni zločin, određena krivnja itd. Ovo je izborna godina i toga će biti sve više. U konačnici od toga žrtve, odnosno njihove porodice nemaju ništa - osim bolnog podsjećanja da su njihovi članovi obitelji još jednom poslužili u nečijoj predizbornoj ili izbornoj kampanji.
KURT: To dijeljenje žrtava je nešto najgore što nam se moglo dogoditi. Ja moram reći ono na čemu ja insistiram, a to je da postoje moje žrtve, šta god to značilo, ali postoje i žrtve nekih koji možda nisu moje, ali su jednako važne. A s druge strane mislim da je jako važno da shvatimo da postoje njihovi zločinci, ali da postoje i moji zločinci. Dok ne shvatimo u glavama da zločinci zapravo mogu biti i moji i vaši i njihovi, onda se nećemo maknuti s mrtve tačke. Neću naravno reći da su svi isti, da su učinili iste zločine, da je broj zločinaca isti na svim stranama, i broj žrtava nije isti na svim stranama, ali zaista molim da se poštuje i to da je bilo i naših zločinaca, da je bilo i njihovih zločinaca i da je bilo žrtava koje jesu naše zajedničke žrtve. To su uglavnom bili građani BiH.
RSE: Gospođo Kurt, danas se obilježava 16. godišnjica od masakra na sarajevskoj pijaci Markale. Kakvi su dojmovi danas?
KURT: Toga dana u vrijeme kad je pala granata ja sam bila na Markalama sa mojim prijateljem. Krenuli smo da kupimo makarone jer je njemu supruga poslala neki novac odnekud iz inozemstva. I ja se, zapravo, nakon toga sjećam samo boja i nekih izrezanih sekvenci. Hamza Bakšić, jedan od najvećih bh. novinara, mi je, kad sam ušla u redakciju i počela vrištati rekao da se smirim i da to vjerovatno nije toliko strašno nego da je moj strah izbio na površinu. Ja sam onda uzela fotoreportera i vratila se na to isto mjesto. Zapravo sam onda vidjela da je to mnogo gore nego što je moj strah pokazivao. I ja sam tad zapravo napisala da sam ja samo vidjela boje, uglavnom crvenu, to je boja krvi koja je zaista lila, boje nekih tendi na kojima su se nosili ranjenici i moram reći - raskomadani ljudi, boje nekih kamiona koji su u tom momentu počeli da kruže oko pijace. I sva moja današnja sjećanja na Markale su samo razlivene boje. Kad danas razmišljam o Markalama, onda, kao i toga dana, osjećam samo bijes, beznađe. Međutim, kad čujem izjave koje kolaju oko Markala i uopće oko svih zločina koji su se desili u Sarajevu, onda sam rezignirana i malo razočarana time što neko ko se zove međunarodna zajednica ni tad a ni danas ne može da sankcionše one koji vrše zločin na ovaj ili onaj način, ili minobacačem ili verbalno. Malo sam ljuta i na ovdašnje vlasti što se samo na današnji dan sjete ovog masakra na Markalama. Jutros sam pročitala imen ovih žrtava i nisam sigurna da je u proteklih toliko godina niko od ovdašnje vlasti njihovim obiteljima, djeci na bilo koji način pokušao da umanji tu bol.
Ne postoji nikakav zakon koji može sankcionirati one koji poriču genocid, koji poriču fašizam. Vidjeli smo u Parlamentu suludu raspravu oko toga da li nama treba zakon koji će sankcionirati one koji će reći da su na Markalama Bošnjaci ubijali sami sebe, ili da je bilo koji narod ubijao sam sebe na nekom drugom prostoru.
DIJELJENJE ŽRTAVA JE NAJGORE ŠTO SE MOGLO DOGODITI
RSE: U BiH vrlo često imamo fenomen poricanja zločina, ili čak u nekim slučajevima njegovog negiranja, ne samo od strane političkih subjekata nažalost već i na neki način samih građana koji u pojedinim slučajevima čak tvrde da mnoge stvari treba i zaboraviti.
KURT: To je nekakva bh. realnost. Istorija nas ničemu ne uči. Čini mi se da nas istorija počinje sve više razdvajati, dakle od osnovnih škola, strašne segeregacije - djeca jedne nacionalnosti uče jednu istoriju, druga uče povijest, treća historiju, i nisam sigurna u nekom narednom periodu kako će se u tim predmetima tretirati Markale. Svjesni smo negiranja, svjesni smo i naše nemoći. Znate, nikom ne možete začepiti usta. Ne postoji nikakav zakon koji može sankcionirati one koji poriču genocid, koji poriču fašizam. Vidjeli smo u Parlamentu suludu raspravu oko toga da li nama treba zakon koji će sankcionirati one koji će reći da su na Markalama Bošnjaci ubijali sami sebe, ili da je bilo koji narod ubijao sam sebe na nekom drugom prostoru. Jednostavno treba nam sistem, treba nam država, trebaju nam instrumenti koji će zaista, kao u neka doba kojih se sada grozimo, reći to ne smiješ reći jer za to ti slijedi takva i takva kazna.
RSE: Evo dotakli ste se i odnosa prema žrtvama i obilježavanja raznih stradanja u BiH. Međutim, koliko su oni često meta političkih manipulacija unutar BiH, bez obzira o koj strani se radi?
KURT: Jesu svakako - i budu žrtve u onom momentu kad ih ubiju, a onda budu žrtve dok su u grobovima stalno prilikom nekakvih državnih praznika ili političkih govora. Danas je u Sarajevu bila zajednička komemorativna sjednica i vidjela sam zapravo da je tu bilo političkih govora, da je član Predsjedništva BiH iskoristio ovaj dan da održi politički govor na jednoj komemorativnoj sjednici. Dakle, žrtve se uzimaju po potrebi. Izvinjavam se na poređenju, ali kao u samoposluzi - uzmete iz police kad vam treba određeni masakr, određeni zločin, određena krivnja itd. Ovo je izborna godina i toga će biti sve više. U konačnici od toga žrtve, odnosno njihove porodice nemaju ništa - osim bolnog podsjećanja da su njihovi članovi obitelji još jednom poslužili u nečijoj predizbornoj ili izbornoj kampanji.
RSE: Hoćemo li prestati uskoro dijeliti žrtve na „njihove“ i „naše“?
KURT: To dijeljenje žrtava je nešto najgore što nam se moglo dogoditi. Ja moram reći ono na čemu ja insistiram, a to je da postoje moje žrtve, šta god to značilo, ali postoje i žrtve nekih koji možda nisu moje, ali su jednako važne. A s druge strane mislim da je jako važno da shvatimo da postoje njihovi zločinci, ali da postoje i moji zločinci. Dok ne shvatimo u glavama da zločinci zapravo mogu biti i moji i vaši i njihovi, onda se nećemo maknuti s mrtve tačke. Neću naravno reći da su svi isti, da su učinili iste zločine, da je broj zločinaca isti na svim stranama, i broj žrtava nije isti na svim stranama, ali zaista molim da se poštuje i to da je bilo i naših zločinaca, da je bilo i njihovih zločinaca i da je bilo žrtava koje jesu naše zajedničke žrtve. To su uglavnom bili građani BiH.