Specijalista kliničke psihologije Nadežda Savjak posljednjih godina radi kao voditeljka brojnih seminara o pomirenju i opraštanju u Bosni i Hercegovini. Govoreći upravo o tim temama, Savjakovu smo zamolili da, metaforički i profesionalno, da dijagnozu pacijenta zvanog Bosna i Hercegovina.
Uz napomenu da je kolektivnu dinamiku države teško svoditi na individualnu, klinički psiholog Nadežda Savjak smatra da bi Bosni i Hercegovini odgovarala analogija iz domena porodične terapije. Tu bi se onda moglo govoriti, kaže Savjak, o nekoj vrsti disfunkcionalne porodice:
„U kojoj su roditelji u hroničnom konfliktu, pritom jedan bračni partner razmišlja o razvodu kao najboljem rješenju, a drugi insistira da se brak nastavi, ali pritom očekuje da krivicu preuzme za probleme samo onaj drugi. Pritom svaki član je projektivan u tom smislu da vidi samo ono gdje onaj drugi griješi i pritom ne sagledava sopstvenu odgovornost za problem.“
Svi partneri u bh. porodici nespremni su da saslušaju i da saosjećaju. A djeca, u ovoj analogiji narod, uplašena su, pasivna i osjećaju se bespomoćnim - objašnjava Savjak:
„Ne vjeruju roditeljima. Jednim dijelom ih mrze, ali su im isti takvi roditelji potrebni jer ne mogu bez njih. U takvoj porodici djeca često osciliraju između neke vrste tuposti koja je nastala potiskivanjem bola i pretjeranih osjećajnih izliva kad potiskivanje popusti.“
Kolektivna traumatizacija u BiH, objašnjava klinički psiholog Nadežda Savjak, manifesituje se snažnim emocionalnim reakcijama u situacijama koje podsjećaju na originalne traume. Bijes i gorčina češći su nego tuga i strah. Druga manifestacija je emocionalna otupjelost, kao posljedica potrebe da se izbjegne suočavanje sa bolom zbog gubitaka, kaže Savjak:
„U ovoj zemlji malo ko plače i istinski tuguje. Većina ljudi je ili uplašena ili agresivna. Znači, zaglavili su se u jednoj fazi procesa tugovanja u kome se još uvijek traži krivac za nanesni bol.“
Za pomirenje potrebno prihvatanje odgovornosti
Kada govorimo o pomirenju, Savjakova naglašava da je to izuzetno složen proces čija je suština, s jedne strane, pomirenje sa samim sobom, odnosno, obnavljanje doživljaja lične i kolektivne vrijednosti. Drugi segment pomirenja, prema njenom mišljenju, čini uspostavljanje povjerenja - da „onaj drugi“ ima dobre namjere i da ima moć da ih ostvari:
„Kompetencija za pomirenje znači u osnovi mogućnost da prihvatimo i ličnu odgovornost i odgovornost svog naroda za ono što se zbivalo, za zločine koji su počinjeni onoj drugoj strani, i da eventualno dođemo do procesa opraštanja. Ali ovo je put kojim se rjeđe ide, ovo je put koji je rezervisan za rijetke, prosvijetljene i hrabre pojedince.“
Nadežda Savjak podsjeća da proces pomirenja naroda mora biti pokrenut iznutra a podržan spolja, a ne obratno, kao što je do sada rađeno. Jedna od najvećih prepreka u tom procesu u BiH je nespremnost da se sasluša i saosjeća, zaključuje Savjakova.
Na pitanje šta danas spaja suprotstavljene strane u Bosni i Hercegovini, kaže da je to patnja, ali u kojoj svi ostaju začahureni, autistični za one druge. Objašnjava da je danas u BiH teško tražiti sličnosti koje spajaju narode jer su, tokom procesa izgradnje nacionalnih identiteta, razlike etničkih skupina stavljane u prvi plan:
„Prema tome, vrlo ćete teško raditi na spajanju, na uočavanju sličnosti ako ste fokusirani na razlike. A pogledajte, i mediji i vladajuće strukture ustvari nas usmjeravaju da gledamo razlike. Dalje, projekcija sopstevnog zla u onog drugog onemogućava spajanje – jer ako sebe doživljavam kao dobrog i svoje, kako onda mogu biti slična nekom u koga sam isprojektovala sopstveno zlo i ko je pritom odgovoran za moju patnju?“
Dok god „onoga drugog“ smatramo neprijateljem, dok ga dehumanizujemo - na kolektivnom nivou teško je naći zajednički jezik, zaključuje specijalista kliničke psihologije Nadežda Savjak.
Uz napomenu da je kolektivnu dinamiku države teško svoditi na individualnu, klinički psiholog Nadežda Savjak smatra da bi Bosni i Hercegovini odgovarala analogija iz domena porodične terapije. Tu bi se onda moglo govoriti, kaže Savjak, o nekoj vrsti disfunkcionalne porodice:
„U kojoj su roditelji u hroničnom konfliktu, pritom jedan bračni partner razmišlja o razvodu kao najboljem rješenju, a drugi insistira da se brak nastavi, ali pritom očekuje da krivicu preuzme za probleme samo onaj drugi. Pritom svaki član je projektivan u tom smislu da vidi samo ono gdje onaj drugi griješi i pritom ne sagledava sopstvenu odgovornost za problem.“
Svi partneri u bh. porodici nespremni su da saslušaju i da saosjećaju. A djeca, u ovoj analogiji narod, uplašena su, pasivna i osjećaju se bespomoćnim - objašnjava Savjak:
U ovoj zemlji malo ko plače i istinski tuguje. Većina ljudi je ili uplašena ili agresivna. Znači, zaglavili su se u jednoj fazi procesa tugovanja u kome se još uvijek traži krivac za nanesni bol
„Ne vjeruju roditeljima. Jednim dijelom ih mrze, ali su im isti takvi roditelji potrebni jer ne mogu bez njih. U takvoj porodici djeca često osciliraju između neke vrste tuposti koja je nastala potiskivanjem bola i pretjeranih osjećajnih izliva kad potiskivanje popusti.“
Kolektivna traumatizacija u BiH, objašnjava klinički psiholog Nadežda Savjak, manifesituje se snažnim emocionalnim reakcijama u situacijama koje podsjećaju na originalne traume. Bijes i gorčina češći su nego tuga i strah. Druga manifestacija je emocionalna otupjelost, kao posljedica potrebe da se izbjegne suočavanje sa bolom zbog gubitaka, kaže Savjak:
„U ovoj zemlji malo ko plače i istinski tuguje. Većina ljudi je ili uplašena ili agresivna. Znači, zaglavili su se u jednoj fazi procesa tugovanja u kome se još uvijek traži krivac za nanesni bol.“
Za pomirenje potrebno prihvatanje odgovornosti
Kada govorimo o pomirenju, Savjakova naglašava da je to izuzetno složen proces čija je suština, s jedne strane, pomirenje sa samim sobom, odnosno, obnavljanje doživljaja lične i kolektivne vrijednosti. Drugi segment pomirenja, prema njenom mišljenju, čini uspostavljanje povjerenja - da „onaj drugi“ ima dobre namjere i da ima moć da ih ostvari:
„Kompetencija za pomirenje znači u osnovi mogućnost da prihvatimo i ličnu odgovornost i odgovornost svog naroda za ono što se zbivalo, za zločine koji su počinjeni onoj drugoj strani, i da eventualno dođemo do procesa opraštanja. Ali ovo je put kojim se rjeđe ide, ovo je put koji je rezervisan za rijetke, prosvijetljene i hrabre pojedince.“
Nadežda Savjak podsjeća da proces pomirenja naroda mora biti pokrenut iznutra a podržan spolja, a ne obratno, kao što je do sada rađeno. Jedna od najvećih prepreka u tom procesu u BiH je nespremnost da se sasluša i saosjeća, zaključuje Savjakova.
Na pitanje šta danas spaja suprotstavljene strane u Bosni i Hercegovini, kaže da je to patnja, ali u kojoj svi ostaju začahureni, autistični za one druge. Objašnjava da je danas u BiH teško tražiti sličnosti koje spajaju narode jer su, tokom procesa izgradnje nacionalnih identiteta, razlike etničkih skupina stavljane u prvi plan:
„Prema tome, vrlo ćete teško raditi na spajanju, na uočavanju sličnosti ako ste fokusirani na razlike. A pogledajte, i mediji i vladajuće strukture ustvari nas usmjeravaju da gledamo razlike. Dalje, projekcija sopstevnog zla u onog drugog onemogućava spajanje – jer ako sebe doživljavam kao dobrog i svoje, kako onda mogu biti slična nekom u koga sam isprojektovala sopstveno zlo i ko je pritom odgovoran za moju patnju?“
Dok god „onoga drugog“ smatramo neprijateljem, dok ga dehumanizujemo - na kolektivnom nivou teško je naći zajednički jezik, zaključuje specijalista kliničke psihologije Nadežda Savjak.