Gost nedjeljnog intervjua Radija Slobodna Evropa je Ilija Vujošević, univerzitetski profesor, jedan od lidera antiratnog bloka s početka devedesetih i suosnivač Pokreta za nezavisnost, koji se prisjeća referendumskih dana, govori o tome koliko smo daleko od ideala države koju su istinski suverenisti sanjali, i objašnjava zašto se pasiviziralo crnogorsko kritičko jezgro.
RSE: Gospodine Vujoševiću, nedavno je proslavljen Dan nezavisnosti i treća godišnjica obnove crnogorske državnosti. Danas, kada se prisjećate tih referendumskih dana, šta vam je ostalo kao najupečatljivije?
Vujošević: Interesantno je da su moja osjećanja tog 21. maja 2006. bila pomiješana. S jedne strane, bio sam ispunjen velikom radošću da se ostvarilo makar jedno moje intimno političko, akademsko uvjerenje za koje sam se zdušno borio svih 17 prethodnih godina, ali, s druge strane mi se stezalo grlo na pomisao đe smo i zašto smo potrošili skoro devedeset godina, posebno prvih tridesetak poslije 1918. i potonjih skoro 20 poslije "antibirokratskog" puča. Sjećanje na referendumsku kampanju se ne može smjestiti samo u 2006. Da ne govorim o tome da kampanja suverenista praktično traje od onog primarnog referenduma Bulatovića, Đukanovića i drugih 1992. Već sredinom devedesetih bilo je jasno da će ključnu ulogu oko promjene državno pravnog statusa igrati vlasti, odnosno spremnost DPS-a da promijeni stranu u suvereniste. Liberalni savez je, uvjeren sam, iskreno pozivao Đukanovića da se stavi na čelo suverenističkog pokreta. Sličnu poruku DPS-u poslali su juna 1999. i 75 profesora univeziteta, tražeći nezavisnost Crne Gore, ali DPS je po našem uvjerenju i dalje dugo oklijevao. Tako će tek četiri godine nakon rascjepa 1997. godine DPS konačno 2002. prelomiti da iz svojeg partijskog programa isključi Jugoslaviju za koju se zdušno zalagao na svim prethodnim izborima, pa i onima prethodne 2001. godine.
RSE: Referendumski proces je protekao u prilično uzavreloj atmosferi za šta je dobrim dijelom zaslužna i međunarodna zajednica koja je nametnula pravila igre o kojima je glas unionista vrijedio više od glasa suverenista. Šta je bilo presudno za pobjedu, uprkos činjenici da je za pobjedu projekat imao mnogo neprijatelja i ovdje i vani?
Vujošević: Po mom mišljenju, za uspjeh referenduma u formalno-pravnom smislu, da to prvo istaknem, mislim da su bila ključna tri momenta. Prvi: odredba Povelje, one iz 2003. na pravo članica SCG da poslije tri godine održi referendum što je značilo međunarodno priznanje rezultata toga referenduma. Drugi: učešće, a ne bojkot partija bloka za zajedničku državu. Oni su uvučeni u taj politički proces u referendumskom i uopšte u referendumski proces. Treći je: donošenje zakonske odredbe da na referendumu ne mogu učestvovati rezidenti Srbije sa crnogorskim državljanstvom. Suštinski, mislim da su uspjehu referenduma doprinijeli jaka kampanja i naraslost svijesti većine građana da se zbog perzistentne istorijske težnje Srbije za hegemonijom svaki isprobani model zajedničke države za njom prethodno iskompromitovao. Iz raznih političkih akademskih krugova i krugova Srpske pravoslavne crkve nastavljeno je to uporno, nepodnošljivo i bolno negiranje crnogorske samobitnosti, poslije AB puča '89. što je postajalo kontraproduktivno. Iako se poštapa Njegošem, nacionalisti ga uglavnom ne razumiju što se toliko puta dokazalo, makar ne onu misao da udar nađe iskru u kamenu. Pristalice nezavisnosti su znale da obnova crnogorske nazvisnosti znači i konačan slom projekta Velike Srbije, samo je bilo suštinski važno da se referendumski rezultat od bilo koje strane miroljubivo prihvati kao demokratski.
RSE: Tri su godine od proglašenje nezavisnosti. Gdje smo stigli i da li smo blizu ideala države koji su istinski suverenisti sa početka devedesetih postavili kao krajnji cilj?
Vujošević: Najprije moram istaći da je Crna Gora dosta nepripremljeno ušla u novi status. Na osnovu čega tako mislim? Trebalo je godinu dana da donese novi Ustav, ali ne još uvijek i sve zakone za njegovo funkcionisanje, uključujući i izborno zakonodavstvo. Tek poslije dvije godine dobili smo nova lična dokumenta, a još nije normiran crnogorski jezik niti su na dnevni red postavljena mnoga druga identitetska pitanja. Mislim da nedostaju neke bitne institucije, a u hodu se od partijskih kadrova i na temelju raznih interesnih veza formira jedna nekompetentna i osiona državna birokratija koju evropske institucije vide kao nedovoljne administrativne kapacitete. Na krilima referendumskog uspjeha vladajuća koalicija se potrudila da odmah na jesen 2006. ponovo uzme vlast pod izgovorom da su jedino oni garancija očuvanja tek stečene nezavisnosti. Na spoljno-političkom planu uslijedilo je, istina, brzo priznanje relevantnih institucija, učinjeni su određeni koraci ka evropskim integracijama i sve to nije sporno, ali, na unutrašnjem planu, uprkos nekim statističkim pokazateljima o bruto nacionalnom dohotku i standardu nije došlo, po mom dubokom uvjerenju, do bitnih strukturnih reformi.
Pogoršava se socijalna stratifikacija na siromašne i uzak krug ekstra bogatih. Kao zemlja izvanrednih prirodnih resursa privukla je trgovce nekretninama, razne špekulante, a i nastavljena je praksa loših privatizacija krupnih preduzeća, nema greenfield investicija, veliki je spoljnotrgovinski deficit i tako dalje. Konstatuju se kriminal, korupcija i nepotizam u svim oblastima, kontralustacija, devastacija prostora i kulturno istorijske baštine, banalne glamurozne manifestacije. Mislim je tačna ona ocjena da moć institucija supstituiše moć pojedinaca i raznih centara moći u sijenci. Jednom riječju, došlo je do ozbiljnog urušavanja vrijednosnog sistema, i po meni tu je ključ svega. Cijenim da je upravo razoreni sistem vrijednosti centralni problem integrisanog crnogorskog društva. Bojim se da ako se ovako nastavi, Crna Gora može postati socijalno ranjiva i politički nestabilna država, što može, ne daj Bože, ozbiljno ugroziti njenu samoodrživost i ozbiljno kompromitovati nedavno obnovljenu samostalnost.
RSE: Neki tvrde da je razlog što demokratijazcija Crne Gore miruje to što se kritičko jezgro ozbiljno sužava. Zašto se pasiviziraju pripadnici naprednog reformskog krila sa početka devedesetih i da li i vi kao pojedini kritičari režima uočavate da je sve više onih koji su spremni da zarad sitnih i krupnih privilegija zatvore i oči i usta?
Vujošević: Iskreno rečeno, uoči referenduma, pa čak i one pobjedničke noći 21. maja i mene je nagrizala sumnja da će barjaktari te nove suverenosti koji su koliko do juče bili žestoko protiv nje, uključujući Đukanovića i njegovu družinu, monopolisati suverenost za ličnu promociju i dalje bahato vladati, jer na mitinzima i u emisijama prije referenduma nije bilo mjesta za mnoge izborne suvereniste, što je vrlo simptomatično, a ni na pobjedničkim slavljima, pa makar bili i iz onog inicijalnog odbora Pokreta za suverenu Crnu Goru o kojem sam govorio. Da će se obistiniti moje sumnje, pokazaće već izbori u septembru kao i čitav slijed kasnijih političkih procesa. Brže bolje već sredinom juna ugašen je pokret koji je istina posljednjih godina bio samo tako i toliko javno eksponiran koliko je to vlastima odgovaralo. Pripadnici reformskog krila s početka devedesetih koji su, kako vi kažete, sve mnogobrojniji, nepoželjni su svjedoci ovog vremena koji za tu svoju kritičku nepotkupljivu poziciju svjesno plaćaju visoku cijenu. U odsustvu lustracije onih koji su decenijama zloupotrijebljavali političku moć i bez obzira na dokazanu privrženost reformama iz devedesetih svojoj državi i na njihovu profesionalnu kompetentnost treba ih držati na dovoljnoj distanci od bilo kakvog političkog uticaja. U slučaju da o nekom pitanju javno pokažu svoj slobodni put koji, na žalost, kasnije i vrijeme potvrdi oni se kleveću kao samozvane mesije, neprijatelji države, iskompleksirani, neostvareni ljudi i što sve ne. I oni zaista postaju izolovani jer slijedom izjava sa najviših adresa vlasti tako o njima, da kažem, službeno misle stotine hiljada pristalica te vlasti, uključujući i njihove dojučerašnje istomišljenike. Tu nije kraj. Kako nas uče vijekovi ljudske samospoznaje i samoanalize niko nema tapiju na krajnju istinu. Moramo znati da će u nekom drugom utemeljenijem, nadam se, ne tako dalekom vrijednosnom sistemu mnogi današnji sudovi učiniti da će djela bilo koje strane biti ozbiljno preispitivani i precizno izvagani.
RSE: U vrijeme referenduma suverenisti na čelu sa tadašnjom i sadašnjom vlašću bili su u sukobu sa međunarodnom zajednicom koja je insistirala na nepoznatim referendumskim pravilima koja smo ranije pominjali. Danas je, međutim, sa tih međunarodnih adresa sadašnja vlast se zasipa komplimentima i u tom odnosu, kritičari kažu licemjernom, oni prepoznaju tajnu opstanka ovog, reklo bi se, nesmjenjivog režima. Šta Vi kažete na to?
Vujošević: Mislim da i u ono vrijeme komplikovani rebus Srbija - Kosovo - Republika Srpska, u vrijeme pred referendum inspirisao dio međunarodnih centara da prethodno sugerišu neku vrstu tročlane konfederacije koja bi pacifikovala Srbiju posebno zbog njene teške traume zbog NATO bombardovanja. U takovm scenariju Crna Gora bi faktički postala talac neriješenog kosovskog pitanja, a kod nekih država Evropske unije koje poput Španije imaju jake pokrete za nezavisnost, obnova crnogorske samostalnosti interpretirana je kao otcepljenje od Srbije. Nije naravno bio ni jednoznačan stav Rusije, s obzirom na njen geostrateški interes na Balkanu i da ne ulazim u te detalje. Takođe, ne bi se moglo reći da su mnogi strani diplomatski predstavnici bili dovoljno obrazovani oko balkanskih specifičnosti, posebno ne oko komplikovanih srpsko-crnogorskih istorijskih odnosa za koje često nijesu imali ni elementarnog strpljenja da mimo vladajući stereotipa u njih dublje ulaze. Ja duže vremena ne kontaktiram strane diplomate, bilo da su u Crnoj Gori ili na drugim adresama, ali mislim da se i danas radi o sličnom odnosu, da kažem, licemjernom.
Njihova jedina uloga je da protežiraju interese svojih država ili Unije i da u tom cilju koketiraju sa vlastima bez ozbira na njen demokratski kapacitet. To je zapravo i otvorilo širom vrata Crne Gore trećerazrednom kapitalu kao i stranim konsultantima, brojnim mešetarima. Nije u pitanju ljubav, čega inače nema u politici, nego interes uvijen u celofan diplomatske kurtoazije. Tako, koliko do jučerašnji nenaklonjeni međunarodni faktori ovoj vlasti, njeni čak oštri kritičari odjednom postaju njeni glorifikatori. Havijer Solana je možda najbolji primjer za ovu tvrdnju, ne samo u slučaju Crne Gore, već i mnogim drugim državama koje su u problemima i za koje se primjenjuje terapija "štapa i šargarepe".
RSE: Na posljednjim izborima je vladajuća koalicija osvojila apsolutnu, do sada najubjedljiviju, vlast. Opozicija je poražena i nalazi se, reklo bi se, u goroj situaciji nego ikad. Kako Vi vidite i analizirate ovo današnje stanje, i da li u ovakvim uslovima postoji mogućnost da se rodi alternativa?
Vujošević: Novi državni status Crne Gore doveo većinu partija iz Bloka za očuvanje zajedničke države koja je referendumom ukinuta u bezvazdušni prostor bez tačke političko medijskog, a moguće materijalnog oslonca. One su osporavale realitet koji je priznao cijeli svijet, pa ni decenijski promašaj oko državnog pitanja nijesu dovoljni da kod njihovih pristalica budu kompenzovani kritikom Vlade vladajuće koalicije za kriminal, pljačku, privatizacione promašaje i mnogo toga drugog. Kao i uvijek DPS i koalicioni partneri su to efektno iskoristili kako na prvim tako i na ovim posljednjim izborima. Arhimed je govorio: "Dajte mi polugu i tačku oslonca, prevrnuću zemlju", koja je onda smatrna ravnom pločom. Vladajuća partija ima i polugu, čak i više njih, a pouzdan oslonac su i brojno, budžetsko-zavisno biračko tijelo. To su penzioneri, činovništvo, prosvjeta, zdravstvo i drugi. Opozicija nema poluge vlasti, osim u nekim lokalnim zajednicama. Neke partije gube oslonac u biračkom tijelu, a većina njih nema ni neke oslonce više ni u Beogradu, Briselu i drugim spoljnim adresama. Tu negdje, u programskim i organizacionim slabostima opozicije i u impozantnoj moćnoj mašineriji DPS-a leži glavni problem dvodecenijske nesmjenjivosti ove vlasti na izborima. To je i mjera jedne skromne demokratske zrelosti jednog društva u kojem je, na primjer, jedna konzervativna vjerska organizacija, sa sjedištem u drugoj državi, sa neekumenskom metalnom crkvom na Rumiji i sličnim poduhvatima, po svim anketama najuticajnija adresa u Crnoj Gori. Dvadesetprvi maj 2006. će ostati veliki datum crnogorske istorije, a o demokratskom sazrijevanju autoritarnog crnogorskog društva, i obnovi sistema vrijednosti mora teći permanentnim, možda i dosta dugi i široki društveni dijalog, svidjelo se to ili ne, već okoštalim i sujetnim, partijskim elitama pozicije i opozicije.
Vujošević: Interesantno je da su moja osjećanja tog 21. maja 2006. bila pomiješana. S jedne strane, bio sam ispunjen velikom radošću da se ostvarilo makar jedno moje intimno političko, akademsko uvjerenje za koje sam se zdušno borio svih 17 prethodnih godina, ali, s druge strane mi se stezalo grlo na pomisao đe smo i zašto smo potrošili skoro devedeset godina, posebno prvih tridesetak poslije 1918. i potonjih skoro 20 poslije "antibirokratskog" puča. Sjećanje na referendumsku kampanju se ne može smjestiti samo u 2006. Da ne govorim o tome da kampanja suverenista praktično traje od onog primarnog referenduma Bulatovića, Đukanovića i drugih 1992. Već sredinom devedesetih bilo je jasno da će ključnu ulogu oko promjene državno pravnog statusa igrati vlasti, odnosno spremnost DPS-a da promijeni stranu u suvereniste. Liberalni savez je, uvjeren sam, iskreno pozivao Đukanovića da se stavi na čelo suverenističkog pokreta. Sličnu poruku DPS-u poslali su juna 1999. i 75 profesora univeziteta, tražeći nezavisnost Crne Gore, ali DPS je po našem uvjerenju i dalje dugo oklijevao. Tako će tek četiri godine nakon rascjepa 1997. godine DPS konačno 2002. prelomiti da iz svojeg partijskog programa isključi Jugoslaviju za koju se zdušno zalagao na svim prethodnim izborima, pa i onima prethodne 2001. godine.
RSE: Referendumski proces je protekao u prilično uzavreloj atmosferi za šta je dobrim dijelom zaslužna i međunarodna zajednica koja je nametnula pravila igre o kojima je glas unionista vrijedio više od glasa suverenista. Šta je bilo presudno za pobjedu, uprkos činjenici da je za pobjedu projekat imao mnogo neprijatelja i ovdje i vani?
Mislim da su uspjehu referenduma doprinijeli jaka kampanja i naraslost svijesti većine građana da se zbog perzistentne istorijske težnje Srbije za hegemonijom svaki isprobani model zajedničke države za njom prethodno iskompromitovao.
RSE: Tri su godine od proglašenje nezavisnosti. Gdje smo stigli i da li smo blizu ideala države koji su istinski suverenisti sa početka devedesetih postavili kao krajnji cilj?
Vujošević: Najprije moram istaći da je Crna Gora dosta nepripremljeno ušla u novi status. Na osnovu čega tako mislim? Trebalo je godinu dana da donese novi Ustav, ali ne još uvijek i sve zakone za njegovo funkcionisanje, uključujući i izborno zakonodavstvo. Tek poslije dvije godine dobili smo nova lična dokumenta, a još nije normiran crnogorski jezik niti su na dnevni red postavljena mnoga druga identitetska pitanja. Mislim da nedostaju neke bitne institucije, a u hodu se od partijskih kadrova i na temelju raznih interesnih veza formira jedna nekompetentna i osiona državna birokratija koju evropske institucije vide kao nedovoljne administrativne kapacitete. Na krilima referendumskog uspjeha vladajuća koalicija se potrudila da odmah na jesen 2006. ponovo uzme vlast pod izgovorom da su jedino oni garancija očuvanja tek stečene nezavisnosti. Na spoljno-političkom planu uslijedilo je, istina, brzo priznanje relevantnih institucija, učinjeni su određeni koraci ka evropskim integracijama i sve to nije sporno, ali, na unutrašnjem planu, uprkos nekim statističkim pokazateljima o bruto nacionalnom dohotku i standardu nije došlo, po mom dubokom uvjerenju, do bitnih strukturnih reformi.
Na krilima referendumskog uspjeha vladajuća koalicija se potrudila da odmah na jesen 2006. ponovo uzme vlast pod izgovorom da su jedino oni garancija očuvanja tek stečene nezavisnosti.
RSE: Neki tvrde da je razlog što demokratijazcija Crne Gore miruje to što se kritičko jezgro ozbiljno sužava. Zašto se pasiviziraju pripadnici naprednog reformskog krila sa početka devedesetih i da li i vi kao pojedini kritičari režima uočavate da je sve više onih koji su spremni da zarad sitnih i krupnih privilegija zatvore i oči i usta?
Vujošević: Iskreno rečeno, uoči referenduma, pa čak i one pobjedničke noći 21. maja i mene je nagrizala sumnja da će barjaktari te nove suverenosti koji su koliko do juče bili žestoko protiv nje, uključujući Đukanovića i njegovu družinu, monopolisati suverenost za ličnu promociju i dalje bahato vladati, jer na mitinzima i u emisijama prije referenduma nije bilo mjesta za mnoge izborne suvereniste, što je vrlo simptomatično, a ni na pobjedničkim slavljima, pa makar bili i iz onog inicijalnog odbora Pokreta za suverenu Crnu Goru o kojem sam govorio. Da će se obistiniti moje sumnje, pokazaće već izbori u septembru kao i čitav slijed kasnijih političkih procesa. Brže bolje već sredinom juna ugašen je pokret koji je istina posljednjih godina bio samo tako i toliko javno eksponiran koliko je to vlastima odgovaralo. Pripadnici reformskog krila s početka devedesetih koji su, kako vi kažete, sve mnogobrojniji, nepoželjni su svjedoci ovog vremena koji za tu svoju kritičku nepotkupljivu poziciju svjesno plaćaju visoku cijenu. U odsustvu lustracije onih koji su decenijama zloupotrijebljavali političku moć i bez obzira na dokazanu privrženost reformama iz devedesetih svojoj državi i na njihovu profesionalnu kompetentnost treba ih držati na dovoljnoj distanci od bilo kakvog političkog uticaja. U slučaju da o nekom pitanju javno pokažu svoj slobodni put koji, na žalost, kasnije i vrijeme potvrdi oni se kleveću kao samozvane mesije, neprijatelji države, iskompleksirani, neostvareni ljudi i što sve ne. I oni zaista postaju izolovani jer slijedom izjava sa najviših adresa vlasti tako o njima, da kažem, službeno misle stotine hiljada pristalica te vlasti, uključujući i njihove dojučerašnje istomišljenike. Tu nije kraj. Kako nas uče vijekovi ljudske samospoznaje i samoanalize niko nema tapiju na krajnju istinu. Moramo znati da će u nekom drugom utemeljenijem, nadam se, ne tako dalekom vrijednosnom sistemu mnogi današnji sudovi učiniti da će djela bilo koje strane biti ozbiljno preispitivani i precizno izvagani.
RSE: U vrijeme referenduma suverenisti na čelu sa tadašnjom i sadašnjom vlašću bili su u sukobu sa međunarodnom zajednicom koja je insistirala na nepoznatim referendumskim pravilima koja smo ranije pominjali. Danas je, međutim, sa tih međunarodnih adresa sadašnja vlast se zasipa komplimentima i u tom odnosu, kritičari kažu licemjernom, oni prepoznaju tajnu opstanka ovog, reklo bi se, nesmjenjivog režima. Šta Vi kažete na to?
Vujošević: Mislim da i u ono vrijeme komplikovani rebus Srbija - Kosovo - Republika Srpska, u vrijeme pred referendum inspirisao dio međunarodnih centara da prethodno sugerišu neku vrstu tročlane konfederacije koja bi pacifikovala Srbiju posebno zbog njene teške traume zbog NATO bombardovanja. U takovm scenariju Crna Gora bi faktički postala talac neriješenog kosovskog pitanja, a kod nekih država Evropske unije koje poput Španije imaju jake pokrete za nezavisnost, obnova crnogorske samostalnosti interpretirana je kao otcepljenje od Srbije. Nije naravno bio ni jednoznačan stav Rusije, s obzirom na njen geostrateški interes na Balkanu i da ne ulazim u te detalje. Takođe, ne bi se moglo reći da su mnogi strani diplomatski predstavnici bili dovoljno obrazovani oko balkanskih specifičnosti, posebno ne oko komplikovanih srpsko-crnogorskih istorijskih odnosa za koje često nijesu imali ni elementarnog strpljenja da mimo vladajući stereotipa u njih dublje ulaze. Ja duže vremena ne kontaktiram strane diplomate, bilo da su u Crnoj Gori ili na drugim adresama, ali mislim da se i danas radi o sličnom odnosu, da kažem, licemjernom.
Koliko do jučerašnji nenaklonjeni međunarodni faktori ovoj vlasti, njeni čak oštri kritičari odjednom postaju njeni glorifikatori. Havijer Solana je možda najbolji primjer za ovu tvrdnju.
RSE: Na posljednjim izborima je vladajuća koalicija osvojila apsolutnu, do sada najubjedljiviju, vlast. Opozicija je poražena i nalazi se, reklo bi se, u goroj situaciji nego ikad. Kako Vi vidite i analizirate ovo današnje stanje, i da li u ovakvim uslovima postoji mogućnost da se rodi alternativa?
Vujošević: Novi državni status Crne Gore doveo većinu partija iz Bloka za očuvanje zajedničke države koja je referendumom ukinuta u bezvazdušni prostor bez tačke političko medijskog, a moguće materijalnog oslonca. One su osporavale realitet koji je priznao cijeli svijet, pa ni decenijski promašaj oko državnog pitanja nijesu dovoljni da kod njihovih pristalica budu kompenzovani kritikom Vlade vladajuće koalicije za kriminal, pljačku, privatizacione promašaje i mnogo toga drugog. Kao i uvijek DPS i koalicioni partneri su to efektno iskoristili kako na prvim tako i na ovim posljednjim izborima. Arhimed je govorio: "Dajte mi polugu i tačku oslonca, prevrnuću zemlju", koja je onda smatrna ravnom pločom. Vladajuća partija ima i polugu, čak i više njih, a pouzdan oslonac su i brojno, budžetsko-zavisno biračko tijelo. To su penzioneri, činovništvo, prosvjeta, zdravstvo i drugi. Opozicija nema poluge vlasti, osim u nekim lokalnim zajednicama. Neke partije gube oslonac u biračkom tijelu, a većina njih nema ni neke oslonce više ni u Beogradu, Briselu i drugim spoljnim adresama. Tu negdje, u programskim i organizacionim slabostima opozicije i u impozantnoj moćnoj mašineriji DPS-a leži glavni problem dvodecenijske nesmjenjivosti ove vlasti na izborima. To je i mjera jedne skromne demokratske zrelosti jednog društva u kojem je, na primjer, jedna konzervativna vjerska organizacija, sa sjedištem u drugoj državi, sa neekumenskom metalnom crkvom na Rumiji i sličnim poduhvatima, po svim anketama najuticajnija adresa u Crnoj Gori. Dvadesetprvi maj 2006. će ostati veliki datum crnogorske istorije, a o demokratskom sazrijevanju autoritarnog crnogorskog društva, i obnovi sistema vrijednosti mora teći permanentnim, možda i dosta dugi i široki društveni dijalog, svidjelo se to ili ne, već okoštalim i sujetnim, partijskim elitama pozicije i opozicije.