Međunarodni Dan borbe protiv narkomanije bio je povod za razgovor sa Dušanom Raspopovićem, zamjenikom direktora Ustanove za zabrinjavanje i liječenje narkomana u Podgorici.
Na pitanje da li je saglasan sa stavovima kako je u Crnoj Gori pet puta više ovisnika o narkoticima, nego što se to zvanično pominje, i kako pripadamo društvu sa nezaustavivim trendom rasta zavisničke populacije, odgovara:
RASPOPOVIĆ: Malo je ta konstatacija previše alarmantna. Problem narkomanije postoji i to je evidentno. U pripremi je jedno novo istraživanje koje ipak treba da bude saglasno sa nekim standardima razvijenih zemalja koji imaju više iskustva i prakse u tom smislu. Iskustva govore da je jedan posto populacije bolesno zavisnih. Mislim da trend drastičnog rasta nije takvog intenziteta.
RASPOPOVIĆ: Relativno smo mlada ustanova i možda je sada prerano govoriti o nekim uporednim podacima za neki period ili sa nekim drugim zemljama. Naravno da smo sa dosadašnjim uspjehom i rezultatima jako zadovoljni. U Crnoj Gori nije bilo niti jedne ustanove takvog tipa. Uglavnom su naši ljudi, koji su bili u problemu, morali da potraže pomoć u vidu smještaja i rehabilitacije negdje van granica Crne Gore. Veliko razumijevanje, koje je bilo kod znanstvenika Podgorice, kod ljekara koji su imali veliko razumijevanje za potrebe tih ljudi, je pomoglo u izgradnji Centra na Kakaričkoj gori, a osnivač je glavni grad. Zahvaljujući tome, sada imamo potpuno riješen problem, kada je u pitanju, ne samo Podgorica, nego cijela Crna Gora. Smještajni kapaciteti su zadovoljavajući. To je jedan udoban centar koji je po mišljenju i domaćih i međunarodnih stručnjaka među boljima u regionu. Program koji se provodi je jako dobar i daje kvalitetne rezultate. Posebno zadovoljnim nas čini nerezidencijalni tretman, tretman poslije boravka kod nas od godinu dana. I nakon godinu dana ti mladi ljudi su vezani za ustanovu, tako da smo mi stalno u kontaktu sa njima i na jedan kvalitetan način pratimo njihov dalji tok apstinencije.
Narkomanija je bolest
RASPOPOVIĆ: Kod nas uglavnom dođu oni ljudi koji su dotakli dno. Što su duže narkomani, oni brže dođu i svjesniji su svog problema. Oni, koji su tek neki kratak period u zavisnosti, još uvijek izbjegavaju dolazak kod nas. Dođe jedan broj ljudi koji je već probao da se izliječi na mnogim adresama van Crne Gore. Vjerovatno zbog našeg mentaliteta, često ljudi izbjegavaju da shvate da je to bolest kao i svaka druga i da postoje institucije u Crnoj Gori koje mogu da pomognu, i u liječenju, i u rehabilitaciji. Uglavnom su to mladi ljudi starosne dobi od 22 do 43 godine života, uglavnom heroinski zavisnici. Oni hoće da liječenje bude uspješno.
RASPOPOVIĆ: Koliko se država ozbiljno uhvatila u koštac sa tim problemom, govori činjenica da je na čelu tima koji se bavi problemom narkomanije i predsjednik države, gospodin Vujanović. Iz tog akcionog plana su proistekla mnoga upustva i neke odluke, kako i na koji način svi državni organi, lokalne zajednice i nevladin sektor treba da daju doprinose i da postave neke magistralne puteve u smislu prevencije i represije psihoaktivnih supstanci.
RASPOPOVIĆ: Nevladin sektor može puno da pomogne u ovom problemu, ali je bitno da u nevladinom sektoru postoje stručni ljudi, da ne možete kao bivši zavisnik da dijelite lekcije djeci, mladima, studentima, roditeljima. Ipak to treba da bude kanalisano uz nadzor stručnih ljudi, koji će biti nadzor tim nevladinim organizacijama. Tu treba pratiti iskustva drugih zemalja, onih koje imaju dugogodišnje iskustvo. Civilni sektor je dobro došao, ali uz nadzor stručnih ljudi jer ni jedna osoba ne može da riješi svoje probleme bez ljud koji su stručni za tu oblast. Preporod je dosta uradio na polju prevencije pomoći, na upućivanju mladih ljudi u ustanove i u centre gdje im se može pomoći. Neke nevladine organizacije ne mogu sebi da daju za zadatak da se bave edukativnim djelovanjem ili da si daju za pravo nešto što nije njihova struka.
RASPOPOVIĆ: Dvije decenije, baveći se tim poslom, sam uvidio da je razlog narkomaniji uglavnom znatiželja i interesovanje. Najviše je onih mladih ljudi koji su ušli iz znatiželje, radoznalosti i identifikacije sa svojom generacijom. Naravno da ima i jedan mali broj onih ljudi koji su pokušali da posegnu za drogama zbog bolesti ili zbog nekih problema u porodici. Na žalost, kada već uđe osoba u svijet zavisnosti, ona se skriva jedan duži period, a porodica to primijeti zadnja. Kada porodica to primjeti, onda se naravno i ona trudi jedan period i pokušava to riješiti u kući, što je nemoguće. Tako upadamo u jedan začarani krug koji obično traje jednu deceniju, ili možda malo više. Mene hrabri ovih zadnjih par godina to što su mladi ljudi u Crnoj Gori jako obazrivi i sve je manje naivnih, sve je manje lakovjernih i onih koje može bilo ko da nagovori ili da uvuče u takav problem. Vidim iz svih ovih kontakata da se sve više mladih ljudi vraća ponovo sportu i zdravom stilu života. Ipak je u Crnoj Gori droga OUT, nije IN, kao što je bila sredinom 90-tih godina.
Na pitanje da li je saglasan sa stavovima kako je u Crnoj Gori pet puta više ovisnika o narkoticima, nego što se to zvanično pominje, i kako pripadamo društvu sa nezaustavivim trendom rasta zavisničke populacije, odgovara:
RASPOPOVIĆ: Malo je ta konstatacija previše alarmantna. Problem narkomanije postoji i to je evidentno. U pripremi je jedno novo istraživanje koje ipak treba da bude saglasno sa nekim standardima razvijenih zemalja koji imaju više iskustva i prakse u tom smislu. Iskustva govore da je jedan posto populacije bolesno zavisnih. Mislim da trend drastičnog rasta nije takvog intenziteta.
RSE: Vi ste zamjenik direktora javne Ustanove za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju ovisnika o nakroticima na Kakarickoj gori kod Podgorice, iz koje je u prethodne dvije godine, izliječeno, izašlo 72 pacijenta, a koji su se potom vraćali normalnim životnim tokovima. Koliko je otvaranje prve specijalizovane ustanove tog tipa kod nas bilo prekretnica u liječenju narkomanije kao bolesti ovisnosti u Crnoj Gori i koliko ste zadovoljni nakon dvogodišnjeg iskustva?
RASPOPOVIĆ: Relativno smo mlada ustanova i možda je sada prerano govoriti o nekim uporednim podacima za neki period ili sa nekim drugim zemljama. Naravno da smo sa dosadašnjim uspjehom i rezultatima jako zadovoljni. U Crnoj Gori nije bilo niti jedne ustanove takvog tipa. Uglavnom su naši ljudi, koji su bili u problemu, morali da potraže pomoć u vidu smještaja i rehabilitacije negdje van granica Crne Gore. Veliko razumijevanje, koje je bilo kod znanstvenika Podgorice, kod ljekara koji su imali veliko razumijevanje za potrebe tih ljudi, je pomoglo u izgradnji Centra na Kakaričkoj gori, a osnivač je glavni grad. Zahvaljujući tome, sada imamo potpuno riješen problem, kada je u pitanju, ne samo Podgorica, nego cijela Crna Gora. Smještajni kapaciteti su zadovoljavajući. To je jedan udoban centar koji je po mišljenju i domaćih i međunarodnih stručnjaka među boljima u regionu. Program koji se provodi je jako dobar i daje kvalitetne rezultate. Posebno zadovoljnim nas čini nerezidencijalni tretman, tretman poslije boravka kod nas od godinu dana. I nakon godinu dana ti mladi ljudi su vezani za ustanovu, tako da smo mi stalno u kontaktu sa njima i na jedan kvalitetan način pratimo njihov dalji tok apstinencije.
Narkomanija je bolest
RSE: Ko najčešće zakuca na vaša vrata? Govori se o tome kako je narkomanija jedina bolest gdje pacijent čini sve da se ne izliječi. Šta je ključno da počne mukotrpan put oporavka? Ko ili šta tu igra najvažniju ulogu, kako bi jedna lična i porodična drama našla svoj izlaz?
Vjerovatno zbog našeg mentaliteta, često ljudi izbjegavaju da shvate da je to bolest kao i svaka druga i da postoje institucije u Crnoj Gori koje mogu da pomognu, i u liječenju, i u rehabilitaciji.
RSE: I ranije ste bili direktor Kancelarije za prevenciju narkomanije u Podgorici. Koliko mislite da se kod nas otišlo daleko u edukaciji, u sistemskom pristupu, u razvijanju predrasuda - i u smislu prevencije, i u smislu shvatanja da se bolest jedino može liječiti zajedničkim aktivnim učešćem i pacijenta i stručnjaka i porodice?
RASPOPOVIĆ: Koliko se država ozbiljno uhvatila u koštac sa tim problemom, govori činjenica da je na čelu tima koji se bavi problemom narkomanije i predsjednik države, gospodin Vujanović. Iz tog akcionog plana su proistekla mnoga upustva i neke odluke, kako i na koji način svi državni organi, lokalne zajednice i nevladin sektor treba da daju doprinose i da postave neke magistralne puteve u smislu prevencije i represije psihoaktivnih supstanci.
RSE: Znači da vladina strategija, usvojena 2008. godine za borbu protiv narkomanije, koja je vrijedna 4,5 miliona eura, daje rezultate. Čini se da se nikada nije toliko govorilo o opasnostima od narkomanije, da se nikada češće nije govorilo koliko je ona prisutna, čak i u predškolskom i u školskom uzrastu. Kako to komentarišete i koliko je u čitavoj priči važna uloga ostalih segmenata društva, prije svega nevladinog sektora? Znamo da je nikšićki Preporod od UN-a dobio mandat da vodi kampanju za borbu protiv te pošasti.
RASPOPOVIĆ: Nevladin sektor može puno da pomogne u ovom problemu, ali je bitno da u nevladinom sektoru postoje stručni ljudi, da ne možete kao bivši zavisnik da dijelite lekcije djeci, mladima, studentima, roditeljima. Ipak to treba da bude kanalisano uz nadzor stručnih ljudi, koji će biti nadzor tim nevladinim organizacijama. Tu treba pratiti iskustva drugih zemalja, onih koje imaju dugogodišnje iskustvo. Civilni sektor je dobro došao, ali uz nadzor stručnih ljudi jer ni jedna osoba ne može da riješi svoje probleme bez ljud koji su stručni za tu oblast. Preporod je dosta uradio na polju prevencije pomoći, na upućivanju mladih ljudi u ustanove i u centre gdje im se može pomoći. Neke nevladine organizacije ne mogu sebi da daju za zadatak da se bave edukativnim djelovanjem ili da si daju za pravo nešto što nije njihova struka.
RSE: Rekli ste kako će narkoman biti izliječen onda kada uvidom u samog sebe pronađe uzroke zbog kojih je otišao na stranputicu. Šta uočavate na osnovu vašeg bogatog višegodišnjeg iskustva? Šta je to što čovjeka modernog doba najčešće natjera da posegne za drogama i upadne u ambis iz koga se teško izlazi?
RASPOPOVIĆ: Dvije decenije, baveći se tim poslom, sam uvidio da je razlog narkomaniji uglavnom znatiželja i interesovanje. Najviše je onih mladih ljudi koji su ušli iz znatiželje, radoznalosti i identifikacije sa svojom generacijom. Naravno da ima i jedan mali broj onih ljudi koji su pokušali da posegnu za drogama zbog bolesti ili zbog nekih problema u porodici. Na žalost, kada već uđe osoba u svijet zavisnosti, ona se skriva jedan duži period, a porodica to primijeti zadnja. Kada porodica to primjeti, onda se naravno i ona trudi jedan period i pokušava to riješiti u kući, što je nemoguće. Tako upadamo u jedan začarani krug koji obično traje jednu deceniju, ili možda malo više. Mene hrabri ovih zadnjih par godina to što su mladi ljudi u Crnoj Gori jako obazrivi i sve je manje naivnih, sve je manje lakovjernih i onih koje može bilo ko da nagovori ili da uvuče u takav problem. Vidim iz svih ovih kontakata da se sve više mladih ljudi vraća ponovo sportu i zdravom stilu života. Ipak je u Crnoj Gori droga OUT, nije IN, kao što je bila sredinom 90-tih godina.