Dubravka Ugrešić, autorka nagrađivanih romana i napadanih članaka, postjugoslovenska književnica, kako sebe voli da zove, širokoj publici, možda je najpoznatija kao autorica kratkog ljubavnog romana ”Štefice Cvek u raljama života”, na osnovu koga je 1984. godine reditelj Rajko Grlić snimio film U raljama života.
Od 1993. godine živi u Amsterdamu i pored pisanja radi i kao gostujuća predavačica na nekoliko svetskih univerziteta.
Često nepristupačna za razgovor ima običaj da kaže da je umesto nje bolje inrevjuisati Dejvida Bekama, koji je dobio British Book Award za najprodavaniju knjigu, koju, kako kaže, nije ni napisao.
U Beogradu je upravo predstavila svoju novu knjigu Napad na minibar, koju je objavila "Fabrika knjiga".
Eseji uvršteni u ovu knjigu nastajali su u razdoblju od tri godine (2007-2010). Pre nego što su ukoričeni, bili su objavljeni u poljskim novinama "Gazeta Wyborcza", u engleskom "The Drawbridgeu", u švajcarskom "NZZ-u", te u beogradskoj "Reči" i na sajtu "Peščanika".
Neki su pak napisani po narudžbini, recimo, "Hexperimente" iz Ciriha, Burgtheatera iz Beča, te British Comparative Literature Association iz Kenterberija.
O svojoj najnovijoj knjizi ona kaže:
"Knjiga je vrlo dobro složena. Imate uvodni ili početni esej, a to je - Opijum i u tom eseju ja govorim o tome kako je, zapravo, taj “religiozni gen” u svima nama jak i kako on određuje čitavu našu kulturu. Knjiga ima četiri odeljka i osim tog uvodnog eseja slede vrlo kratki eseji koji su o svemu i svačemu, od politike, migracija, umjetnosti i svega drugog. U četvrtoj sekciji nalaze se politički eseji. Tema prvog je Goli otok, tema drugog je o Radovanu Karadžiću, šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa, i treći esej je novi koji sam napisla o tome kako sam postala vještica."
Novine su katastrofa
Ugrešić: Taj je esej Početnice iz 1991. godine, spadao je u vrijeme raspada Jugoslavije. Nekako, Početnica je poslužila kao najintimnija, možda meni najbliža, metafora tog raspada zato što su u početnici svi bili zajedno. Bio je tamo i Ivan i Milovan i Džafer i odjednom su se svi oni posvadili i posvadila se ćirilica sa latinicom, oni avioni pod slovom „A“ su krenuli zaista da bombardiraju „naša sela i naše gradove“ i tako je to iz jedne dječije perspektive, iz perspektive Početnice, nicala i ta metafora rata i tog raspada.
Ugrešić: Počelo je sve to sa internetom i Vikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu i cijela ta delatnost je omogućena zahvaljujući tehnologiji i u svom eseju ja se prisećam, naime, iste te kulture amaterizma za vrijeme komunizma koji je u sebi imao to da će jednog dana svi pisati ili će se baviti onim čime vole, svi će stvarati i u komunističkoj praksi to je i postojalo. Ta kultura se ugasila i ona više ne postoji i moja je teza da je komunizam umro, ali ono što je pobedilo je preplavilo cijeli svijet, a to je ta pobjeda amatera.
Ugrešić: Novine su katastrofa. Ja nigdje ne vidim tako strašne novine, čak i vizuelno, kao što ih viđam ovdje, ali ne radi se samo o ovdje iste su takve u Bugarskoj, iste su takve u Rumunjskoj. Tekstovi su nečitljivi, prepuni su pornografije, a to je, ipak, jedna poruka. Evo, kladimo se, platit ću, uzmimo samo jedan dan i pogledajmo sve novine koje su izišle u Hrvatskoj, pročitajte sve članke i napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ? Kladim se da je to – guza. Usput, imate i fotografije „guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju, guza ne znam gdje“ i sada je jasno da su nešto događa sa mentalnošću konzumenata.
Ugrešić: Sve skupa je prilično strašno. Strašni su ti sistemi i način na koji funkcioniraju, strašne su te države koje uopće ne znaju kako funkcioniraju, strašna je ta korupcija, strašan je taj način političkog mišljenja ukoliko ga uopće ima, tako da ne vidim ništa što bi sad bilo inspirativno.
Od 1993. godine živi u Amsterdamu i pored pisanja radi i kao gostujuća predavačica na nekoliko svetskih univerziteta.
Često nepristupačna za razgovor ima običaj da kaže da je umesto nje bolje inrevjuisati Dejvida Bekama, koji je dobio British Book Award za najprodavaniju knjigu, koju, kako kaže, nije ni napisao.
U Beogradu je upravo predstavila svoju novu knjigu Napad na minibar, koju je objavila "Fabrika knjiga".
Eseji uvršteni u ovu knjigu nastajali su u razdoblju od tri godine (2007-2010). Pre nego što su ukoričeni, bili su objavljeni u poljskim novinama "Gazeta Wyborcza", u engleskom "The Drawbridgeu", u švajcarskom "NZZ-u", te u beogradskoj "Reči" i na sajtu "Peščanika".
Neki su pak napisani po narudžbini, recimo, "Hexperimente" iz Ciriha, Burgtheatera iz Beča, te British Comparative Literature Association iz Kenterberija.
O svojoj najnovijoj knjizi ona kaže:
"Knjiga je vrlo dobro složena. Imate uvodni ili početni esej, a to je - Opijum i u tom eseju ja govorim o tome kako je, zapravo, taj “religiozni gen” u svima nama jak i kako on određuje čitavu našu kulturu. Knjiga ima četiri odeljka i osim tog uvodnog eseja slede vrlo kratki eseji koji su o svemu i svačemu, od politike, migracija, umjetnosti i svega drugog. U četvrtoj sekciji nalaze se politički eseji. Tema prvog je Goli otok, tema drugog je o Radovanu Karadžiću, šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa, i treći esej je novi koji sam napisla o tome kako sam postala vještica."
Novine su katastrofa
RSE: U galeriji Grafički kolektiv, predstavljena je i vaša izložba radova na papiru Početnica za nepismene. Za taj esej o bukvaru ili Početnici napisan 1991. godine koji je ušao u knjigu Kultura laži kažete da je, na neki način, metafora raspada SFRJ?
Ugrešić: Taj je esej Početnice iz 1991. godine, spadao je u vrijeme raspada Jugoslavije. Nekako, Početnica je poslužila kao najintimnija, možda meni najbliža, metafora tog raspada zato što su u početnici svi bili zajedno. Bio je tamo i Ivan i Milovan i Džafer i odjednom su se svi oni posvadili i posvadila se ćirilica sa latinicom, oni avioni pod slovom „A“ su krenuli zaista da bombardiraju „naša sela i naše gradove“ i tako je to iz jedne dječije perspektive, iz perspektive Početnice, nicala i ta metafora rata i tog raspada.
RSE: Vi kažete da je sadašnja civilizacija sa Gutembergovom „galaksijom“ završila zato što su se svi umetnički sadržaji preselili na internet i da sada u savremenoj kulturi, zapravo, postoji kult amatera i da se nešto slično, kako kažete, događalo i u komunističkoj Jugoslaviji?
Ja nigdje ne vidim tako strašne novine, čak i vizuelno, kao što ih viđam ovdje.
Ugrešić: Počelo je sve to sa internetom i Vikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu i cijela ta delatnost je omogućena zahvaljujući tehnologiji i u svom eseju ja se prisećam, naime, iste te kulture amaterizma za vrijeme komunizma koji je u sebi imao to da će jednog dana svi pisati ili će se baviti onim čime vole, svi će stvarati i u komunističkoj praksi to je i postojalo. Ta kultura se ugasila i ona više ne postoji i moja je teza da je komunizam umro, ali ono što je pobedilo je preplavilo cijeli svijet, a to je ta pobjeda amatera.
RSE: Vi kažete da ako postoji išta tako strašno što povezuje sve države nekadašnje SFRJ, onda su to su mediji među kojima jedan posebno izdvajate?
Ugrešić: Novine su katastrofa. Ja nigdje ne vidim tako strašne novine, čak i vizuelno, kao što ih viđam ovdje, ali ne radi se samo o ovdje iste su takve u Bugarskoj, iste su takve u Rumunjskoj. Tekstovi su nečitljivi, prepuni su pornografije, a to je, ipak, jedna poruka. Evo, kladimo se, platit ću, uzmimo samo jedan dan i pogledajmo sve novine koje su izišle u Hrvatskoj, pročitajte sve članke i napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ? Kladim se da je to – guza. Usput, imate i fotografije „guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju, guza ne znam gdje“ i sada je jasno da su nešto događa sa mentalnošću konzumenata.
RSE: Kako vam izgledaju dominantni politički obrasci na prostoru bivše Jugoslavije?
Ugrešić: Sve skupa je prilično strašno. Strašni su ti sistemi i način na koji funkcioniraju, strašne su te države koje uopće ne znaju kako funkcioniraju, strašna je ta korupcija, strašan je taj način političkog mišljenja ukoliko ga uopće ima, tako da ne vidim ništa što bi sad bilo inspirativno.