Gost je novinar Dragoljub Vuković, koji komentariše sudske presude protiv Andreja Nikolaidisa, nedjeljnika Monitor i dnevnika Vijesti. Tvrdi da su novinari u Crnoj Gori danas u mnogo težem položaju nego što su bili u najtežim vremenima iz ne tako daleke prošlosti.
RSE: Vrhovni sud potvrdio je presudu kojom su Andrej Nikolaidis i Monitor kažnjeni sa 12.000 eura zbog povrede časti i ugleda reditelja Emira Kusturice. Kako komentarišete tu presudu?
Vuković: Veoma sam razočaran ovakvom odlukom jer mislim da ona šalje jednu problematičnu poruku javnosti i medijima u Crnoj Gori, a i šire. Zabrinjavajuća je zbog toga što ona, kao i neke ranije presude u Crnoj Gori, na neki način želi da stavi do znanja da je javni dijalog, o nekim kontroverznim stvarima, pa i o kontroverznim ponašanjima određenih ličnosti u daljoj ili bližoj prošlosti, na neki način neupitan, da se o tome ne može javno govoriti i da se ne mogu ukrštati različita mišljenja o tome.
RSE: Da li ste možda očekivali drugačiju odluku Vrhovnog suda, budući da je prvostepeni odbacio zahtjev tužioca?
Vuković: Na žalost nisam. Pripadam onim ljudima u Crnoj Gori koji nemaju naročito visoko mišljenje o crnogorskom pravosuđu. Bojim se da to pravosuđe sudi, ne na način da se zadovolji pravda i pravednost, nego da budu zadovoljeni interesi onih koji su u poziciji da donose odluke, onih koji imaju političku ili ekonomsku moć. Možda griješim, ali to je moj utisak na osnovu onoga što se dešava u kraćem ili dužem periodu iza nas.
RSE: Da li je ova presuda abolicija za Kusturicu, ali i one koji su imali veze sa Miloševićevim režimom, a koji i danas zauzimaju veoma značajne pozicije u političkom životu Crne Gore?
Vuković: Upravo je jedan od sadržaja te poruke - nemojte dovoditi u pitanje neposrednu prošlost, ona je bila takva kakva je bila, svi smo se u njoj pozicionirali kako jesmo, ali hajmo to prevazići i hajmo se baviti nekim ozbiljnijim stvarima koje nam se smiješe iz „svijetlije budućnosti“.
Jeste problem da oni, koji su na neki način bili direktne ili indirektne žrtve svega onoga što se dešavalo u poslednjih 20 godina na prostoru bivše Jugoslavije, sada, na ovakvim suđenjima, na neki način bivaju upozoreni da se naviknu na poziciju žrtve i da ne trebaju previše da preispituju ono što se dešavalo. Iz perspektive nekih budućih generacija, koje će postavljati mnogo ozbiljnija pitanja o onome što se dešavalo u posljednjih 20 godina, mediji i ljudi koji kritički prosuđuju stvarnost moraju da otvaraju ta pitanja i da ih drže stalno otvorenim, radi zdravlja društva u kojima žive, ne samo trenutnog zdravlja tih društava, nego i zdravlja tih društava u budućnosti.
RSE: Tokom cijelog slučaja, podrška Nikolaidisu je dolazila od dijela medijske javnosti u Crnoj Gori, ali i intelektualaca iz Bosne i Hercegovine i regiona. Zašto nismo čuli reakcije iz crnogorskog kulturnog miljea?
Vuković: Postoji jedan zabrinjavajući trend u crnogorskom javnom životu, a to je da se ljudi svrstavaju u određene grupacije i da nisu baš skloni da podržavaju nekoga iz principijelnih razloga jer misle da će tako možda pomoći nekome ko je u tom krugu, a koji se na ovaj ili onaj način zamjerio u nekoj bližoj ili daljnoj prošlosti. Mislim da je to jako loše i da to ne može unaprijediti neku javni scenu u Crnoj Gori i ne može otvoriti principijelni javni dijalog oko nekih važnih stvari, koje ne možemo ignorisati.
RSE: U drugom slučaju, podgorički Osnovni sud je Nebojši Medojeviću i dnevniku Vijesti naložio da plate 33.000 eura vlasniku Željezare zbog Medojevićevog komentara o sumnjivim poslovima rukovodstva nikšićke fabrike. Pitanje je dali se tako na mala vrata uvodi praksa da mediji budu kažnjavani zbog prenesenih mišljenja njihovih sagovornika i da li je ovo put ka autocenzuri u medijima?
Vuković: Bojim se da jeste i jedno i drugo. Već sam rekao da je važna funkcija javnih medija i novinarstva da otvara dijalog, da obezbijedi prostor u kome će moći da se razmijene različita mišljenja o važnim društvenim pitanjima, pa i o kontroverznim pitanima, ne samo iz sfere politike, nego i iz sfere ekonomije, socijalnog života, sporta, kulture. Ako nemamo taj prostor u masovnim medijima, ne možemo ga imati nigdje drugdje u savremenom društvu. Ne možete izvesti 1.000 ljudi na neki trg da ti ljudi raspravljaju o tim stvarima. Mediji su ti u kojima taj dijalog treba otvarati. A kako će se otvoriti dijalog, ako se ne postave pitanja, ako neko ne inicira dijalog?! Taj koji inicira dijalog može biti potpuno u krivu. Možda ponekada može iznijeti nešto što može ličiti na klevetu, ali kroz razmjenu informacija, kroz dijalog, dolazi se do istine.
To je pogotovo važno za elektronske medije, koji ubrzavaju taj dijalog, ali to ne znači da se dijalog ne može otvarati i u nekim tradicionalnim medijima, kakva je štampa. Rastojanje od jednoga dana ne mora da bude zapreka da se onaj, koji je povrjeđen, ili koji je prozvan za taj dijalog, ne oglasi.
Problem je ako bi medij uskratio drugoj strani mogućnost da iznese svoje stanovište, ali ako se ta druga strana odmah maša za tužbu, to nije dobro. To je problematično i to ne unapređuje društvenu zajednicu, niti može da unapređuje medije i slobodu izražavanja. Upravo dovodi do toga da podstiče autocenzuru i da na neki način, ako bismo to doveli do neke krajnje konsekvence, podstiče strah u jednom društvu, a to je problematično. To ne može biti, niti zdravo, niti dobro.
RSE: U slučaju Mugoša se stiče utisak da su novinari u Crnoj Gori danas pod mnogo većim pritiskom nego što su bili možda u najtežim vremenima iz tako daleke prošlosti?
Vuković: Sklon sam da se saglasim sa ovim mišljenjem. Ne bavim se neposredno novinarstvom, kao što sam se bavio u vremenima kaja bi smo mogli upoređivati sa današnjim vremenom, ali po načinu na koji sada funkcioniše moć i po načinu na koji je ta moć sve prisutnija, bojim se da su sadašnja vremena mnogo gadnija za bavljenje novinarstvom i za bavljenje nekim javnim angažmanom, nego neka ranija vremena, kada smo imali neku čistiju situaciju i polarizaciju. Znalo se ko je na strani dobra, a ko na strani zla.
RSE: Vrhovni sud potvrdio je presudu kojom su Andrej Nikolaidis i Monitor kažnjeni sa 12.000 eura zbog povrede časti i ugleda reditelja Emira Kusturice. Kako komentarišete tu presudu?
Vuković: Veoma sam razočaran ovakvom odlukom jer mislim da ona šalje jednu problematičnu poruku javnosti i medijima u Crnoj Gori, a i šire. Zabrinjavajuća je zbog toga što ona, kao i neke ranije presude u Crnoj Gori, na neki način želi da stavi do znanja da je javni dijalog, o nekim kontroverznim stvarima, pa i o kontroverznim ponašanjima određenih ličnosti u daljoj ili bližoj prošlosti, na neki način neupitan, da se o tome ne može javno govoriti i da se ne mogu ukrštati različita mišljenja o tome.
RSE: Da li ste možda očekivali drugačiju odluku Vrhovnog suda, budući da je prvostepeni odbacio zahtjev tužioca?
Vuković: Na žalost nisam. Pripadam onim ljudima u Crnoj Gori koji nemaju naročito visoko mišljenje o crnogorskom pravosuđu. Bojim se da to pravosuđe sudi, ne na način da se zadovolji pravda i pravednost, nego da budu zadovoljeni interesi onih koji su u poziciji da donose odluke, onih koji imaju političku ili ekonomsku moć. Možda griješim, ali to je moj utisak na osnovu onoga što se dešava u kraćem ili dužem periodu iza nas.
RSE: Da li je ova presuda abolicija za Kusturicu, ali i one koji su imali veze sa Miloševićevim režimom, a koji i danas zauzimaju veoma značajne pozicije u političkom životu Crne Gore?
Vuković: Upravo je jedan od sadržaja te poruke - nemojte dovoditi u pitanje neposrednu prošlost, ona je bila takva kakva je bila, svi smo se u njoj pozicionirali kako jesmo, ali hajmo to prevazići i hajmo se baviti nekim ozbiljnijim stvarima koje nam se smiješe iz „svijetlije budućnosti“.
Jeste problem da oni, koji su na neki način bili direktne ili indirektne žrtve svega onoga što se dešavalo u poslednjih 20 godina na prostoru bivše Jugoslavije, sada, na ovakvim suđenjima, na neki način bivaju upozoreni da se naviknu na poziciju žrtve i da ne trebaju previše da preispituju ono što se dešavalo. Iz perspektive nekih budućih generacija, koje će postavljati mnogo ozbiljnija pitanja o onome što se dešavalo u posljednjih 20 godina, mediji i ljudi koji kritički prosuđuju stvarnost moraju da otvaraju ta pitanja i da ih drže stalno otvorenim, radi zdravlja društva u kojima žive, ne samo trenutnog zdravlja tih društava, nego i zdravlja tih društava u budućnosti.
RSE: Tokom cijelog slučaja, podrška Nikolaidisu je dolazila od dijela medijske javnosti u Crnoj Gori, ali i intelektualaca iz Bosne i Hercegovine i regiona. Zašto nismo čuli reakcije iz crnogorskog kulturnog miljea?
Vuković: Postoji jedan zabrinjavajući trend u crnogorskom javnom životu, a to je da se ljudi svrstavaju u određene grupacije i da nisu baš skloni da podržavaju nekoga iz principijelnih razloga jer misle da će tako možda pomoći nekome ko je u tom krugu, a koji se na ovaj ili onaj način zamjerio u nekoj bližoj ili daljnoj prošlosti. Mislim da je to jako loše i da to ne može unaprijediti neku javni scenu u Crnoj Gori i ne može otvoriti principijelni javni dijalog oko nekih važnih stvari, koje ne možemo ignorisati.
RSE: U drugom slučaju, podgorički Osnovni sud je Nebojši Medojeviću i dnevniku Vijesti naložio da plate 33.000 eura vlasniku Željezare zbog Medojevićevog komentara o sumnjivim poslovima rukovodstva nikšićke fabrike. Pitanje je dali se tako na mala vrata uvodi praksa da mediji budu kažnjavani zbog prenesenih mišljenja njihovih sagovornika i da li je ovo put ka autocenzuri u medijima?
Vuković: Bojim se da jeste i jedno i drugo. Već sam rekao da je važna funkcija javnih medija i novinarstva da otvara dijalog, da obezbijedi prostor u kome će moći da se razmijene različita mišljenja o važnim društvenim pitanjima, pa i o kontroverznim pitanima, ne samo iz sfere politike, nego i iz sfere ekonomije, socijalnog života, sporta, kulture. Ako nemamo taj prostor u masovnim medijima, ne možemo ga imati nigdje drugdje u savremenom društvu. Ne možete izvesti 1.000 ljudi na neki trg da ti ljudi raspravljaju o tim stvarima. Mediji su ti u kojima taj dijalog treba otvarati. A kako će se otvoriti dijalog, ako se ne postave pitanja, ako neko ne inicira dijalog?! Taj koji inicira dijalog može biti potpuno u krivu. Možda ponekada može iznijeti nešto što može ličiti na klevetu, ali kroz razmjenu informacija, kroz dijalog, dolazi se do istine.
To je pogotovo važno za elektronske medije, koji ubrzavaju taj dijalog, ali to ne znači da se dijalog ne može otvarati i u nekim tradicionalnim medijima, kakva je štampa. Rastojanje od jednoga dana ne mora da bude zapreka da se onaj, koji je povrjeđen, ili koji je prozvan za taj dijalog, ne oglasi.
Problem je ako bi medij uskratio drugoj strani mogućnost da iznese svoje stanovište, ali ako se ta druga strana odmah maša za tužbu, to nije dobro. To je problematično i to ne unapređuje društvenu zajednicu, niti može da unapređuje medije i slobodu izražavanja. Upravo dovodi do toga da podstiče autocenzuru i da na neki način, ako bismo to doveli do neke krajnje konsekvence, podstiče strah u jednom društvu, a to je problematično. To ne može biti, niti zdravo, niti dobro.
RSE: U slučaju Mugoša se stiče utisak da su novinari u Crnoj Gori danas pod mnogo većim pritiskom nego što su bili možda u najtežim vremenima iz tako daleke prošlosti?
Vuković: Sklon sam da se saglasim sa ovim mišljenjem. Ne bavim se neposredno novinarstvom, kao što sam se bavio u vremenima kaja bi smo mogli upoređivati sa današnjim vremenom, ali po načinu na koji sada funkcioniše moć i po načinu na koji je ta moć sve prisutnija, bojim se da su sadašnja vremena mnogo gadnija za bavljenje novinarstvom i za bavljenje nekim javnim angažmanom, nego neka ranija vremena, kada smo imali neku čistiju situaciju i polarizaciju. Znalo se ko je na strani dobra, a ko na strani zla.