Bejtović se na sceni prvi put oprobao sa samo deset godina u predstavi „Dječaci Pavlove ulice“.
RSE: Seade, ti ne spadaš u red kolega koji ne silaze s naslovnih stranica.
BEJTOVIĆ: Baš tako. Možda je to mnoge iznenadilo. Pa i mene je. Jer, niti sam ja neki iz prvih redova, niti neka super-zvijezda oko koje se otimaju mediji.
RSE: Dobitnik si izuzetno važnog priznanja za doprinos teatarskog umjetnosti. Dodijelili su ti ga profesionalci i kolege, i to s debelim razlogom.
BEJTOVIĆ: Jeste. Za čovjeka je najvrjednije kad mu priznanje odaju ljudi iz struke, dakle koji tu struku poznaju i u kojoj svi rade. To znači da je onda zaista tako nešto zaslužio i onda ta nagrada ima pravu težinu i predstavlja veliko zadovoljstvo onome ko je dobije.
RSE: Ti si okruglo četrdeset godina profesionalni glumac, a više od pola stoljeća si na sceni. Da li se čovjek sa tako dugim stažem uopšte može sjetiti svojih prvih koraka, prvih javnih nastupa?
BEJTOVIĆ: Za ljude mojih godina je normalno da se sjećaju upravo stvari koje su se desile prije pedeset godina. U profesionalnoj karijeri se najbolje sjećam upravo tih početaka, čak se sjećam i nekih tačnih datuma. Problem mi je da se sjetim šta se dešavalo recimo osamdesetih godina, tu nastaje zbrka. Tih dječjih predstava se odlično sjećam i kako sam se u svemu tome tada osjećao. Tada sam bio super-zvijezda. Tada je mojim vršnjacima gluma bila nešto jako čudno, nešto u šta su oni gledali sa divljenjem. Jer, tada drugi mediji nisu bili razvijeni. Medijski program u kome se neko mogao eksponirati je bio sužen, tako da su se takvi događaji doživljavali mnogo intenzivnije i kad je neko bio u pozorištu, silom prilika je bio zvijezda. I meni se sjećanje na te dane, na glumu u tim godinama, na tu igrariju urezalo u pamćenje. Sjećam se maltene datuma tadašnjih premijera i pojedinih predstava iz 1957-58. godine, za razliku od datuma premijera i predstava unazad desetak-dvadeset godina.
RSE: Da pomenem jednu parabolu koja je mali kuriozitet tvoje karijere. Ti si igrao i Pinokija i Đepeta. Kako si gledao na taj svoj profesionalni rast?
BEJTOVIĆ: Za mene je to prvenstveno bila igra. Recimo, dijete se voli pohvaliti da zna neku pjesmicu. To je početak nečega što neko kasnije razvija, a neko ne. Međutim, meni je to izgleda bilo trajno opredjeljenje. A između igranja Pinokija pa Đepeta nije bio čak ni veliki vremenski razmak. U tom periodu sam odigrao upravo one uloge koje bi mogao poželjeti svaki glumac u to vrijeme. Bilo je nas pedesetak koji smo vapili da se iskažemo, a ja sam imao tu sreću.
RSE: Tada su te vršnjaci gledali na pozornici sa zavišću. Poslije su ti isti ljudi za ruke vodili svoju djecu da te gledaju. A sada vode svoje unučiće. Uvijek gledaju Seju Bejtovića u maltene istom ansamblu. Prije tačno četrdeset godina si se zaposlio u sadašnjem Pozorištu mladih. Odakle tako dug vijek u jednom pozorištu?
BEJTOVIĆ: Meni je drago što je to tako. To je značilo neku moju zrelost u profiliranju u mom poslu. Svakom je bila opsesija doći u Narodno pozorište, iz nekog – uslovno rečeno – provincijskog pozorišta. Moje pozorište je bilo percipirano kao nekakvo trećerazredno. U svim tretiranjima, saradnjama, finansiranjima smo uvijek bili treći. Postojao je i Kamerni teatar koji je zajedno s Narodnim pozorištem bio kao neko ozbiljno pozorište, pravo pozorište. U njemu i u Narodnom pozorištu je svako htio da glumi. Ja sam za to imao priliku negdje odmah po završetku dramskog studija 1969. godine. Međutim, ja nijednog sekunda nisam imao niti želju da idem. Imao sam strahopoštovanje prema tim kućama, ali samo kao gledalac. Kad sam počeo raditi u svom pozorištu, s mojim kolegama smo činili sjajnu grupu i stvarali teatar u smjerovima koji su se nama sviđali. Imali smo prostor da radimo sve živo, bili smo daleko fleksibilniji u tom teatarskom izražavanju. A ja sam bio dovoljno svjestan da ne dozvolim da me zadivi samo ime – Narodno pozorište, državno pozorište. Jedan kolega se predstavlja – ja sam taj i taj, član Narodnog pozorišta. Njemu nije dovoljno njegovo ime i prezime. Mislio je da ako kaže da je član Narodnog pozorišta da će izazvati veći autoritet. Ja sam svoje ime kovao u svom pozorištu. Htjeli smo, zajedno sa kolegama, da naše izdignemo na nivo tih pozorišta, da budemo ravnopravni sudionici na festivalima, eksperimentalnim scenama i tako dalje. Veliko je zadovoljstvo kada uspiješ nametnuti sebe sa svojim društvom, iz nekakvog drugog reda, svojim htijenjem, ambicijama, istraživanjima, friškim razmišljanjem o svim stvarima koje se dešavaju u pozorištu. Ti ih lično isprobavaš i vidiš da to na kraju ima uspjeha, jer se onda po kvalitetu svrstavaš među ove. Čak ih i premašuješ u nekim stvarima, jer smo mi imali neku posebnu publiku koja je uživala u našim predstavama, koje su bile lišene nekog birokratizma, automatizma, tih šablona koje okoštavaju teatar. Teatar nikad nije podnosio okoštali rad, koji liči na muzejsku vrijednost. Tako da je to moje zadovoljstvo postiglo krajnji cilj.
RSE: Da se vratimo MESS-u. Dobio si nagradu od institucije čiji si profesionalni vršnjak.
BEJTOVIĆ: Ja sam malo stariji i od Kamernog teatra i od MESS-a. Jurislavom Korenićem, koji je osnovao Kamerni teatar, došao je u Sarajevo 1951. godine, radio je u operi i tek kasnije se prihvatio ovih svojih ambicija. U tim njegovim početcima ga niko živ nije znao. Kod nas je 1954. režirao „Čarobne papučice“, jednu predivnu bajku. Ja sam radio s njim još tih godina. Tako da sam ja stariji i od MESS-a i od Kamernog. Doduše, ruku na srce, bio sam dječak. Međutim, to što sam radio nije bilo u rangu obdaništa. Tadašnje Pionirsko pozorište je bilo potpuno profesionalno. Mnoga pozorišta su samo mogla poželjeti da imaju tu strukturu. Kod nas tada ni dijete nije moglo izaći na scenu a da ne bude tenirano, našminkano, a kamoli glavne uloge. Imali smo svoje stolarije, svoje šnajderaje, sve živo. Čak smo neko vrijeme imali i svoj orkestar.
RSE: Nakupio si dovoljno godina, i života i radnog staža, ali mi ne ličiš na nekog ko će skoro iz pozorišta. Nadam se da ovu nagradu ne doživljavaš kao ispraćaj u penziju?
BEJTOVIĆ: Ma ne. Na kraju krajeva, to je sudbina svih glumaca koje zdravlje posluži. Ja se još uvijek držim dovoljno dobro da bih mogao, sa nekim svojim preostalim sposobnostima, raditi. Za glumca nema vijeka trajanja. Presuđujuće je njegovo zdravstveno stanje. Glumac ostaje dok ga ne zakopaju.
RSE: Unatoč činjenici da si odigrao zaista mnogo uloga i unatoč činjenici da dolaze te mlade snage, ja ti iskreno želim još mnogo, ne samo repriza, nego i premijera.
BEJTOVIĆ: Mnogo ti hvala.