"Mislim da ništa što nazivamo svojim identitetom nije vrijedno mržnje, naročito nije opravdanje za mržnju," kaže u intervjuu za RSE Andrej Nikolaidis, pisac i kolumnist
U intervjuu za RSE Andrej Nikolaidis, pisac i kolumnist, govori o trenutnoj situaciji u Crnoj Gori, slučaju Kusturica i drugim temama.
Razgovarala: Dinka Jurković
RSE: Rođeni ste u Sarajevu i živite u njemu do četvrtog razreda gimnazije, kada zbog rata odlazite u Crnu Goru. Za vas kažu da ste bosansko-hercegovački, crnogorski i albanski pisac, kolumnist grčkog porijekla. Koliko na Vas kao pisca, kolumnistu utiče Vaše porijeklo?
Nikolaidis: Kada se ovako poreda biografija, jasno je da to u jednoj dimenziji nije moja zasluga jer moje porijeklo i kompleksnost tog identiteta, mog porodičnog nasljeđa i tradicije je takve prirode da je prilično teško zamisliti da se mogu opredijeliti za samo jedan od tih identiteta, a naročito je teško zamisliti da bih mogao, u ime tog identiteta, mrziti one druge. Što zbog toga, što zbog svoje naobrazbe, što zbog porodičnog odgoja, mislim da je identitet, ne ono što nam je dato, a svakako ne ono što dobivamo rođenjem, nego doslovce ono što steknemo tokom života. Nespornim da se naš identitet svakoga dana mijenja. To je jedan entitet u stalnoj promjeni. Ukoliko bi smo tako tretirali identitet, mislim da bi mnogi od sukoba i problema, koje imamo na ovim prostorima, bili prosto relaksirani i nemogući. Mislim da ništa što nazivamo svojim identitetom nije vrijedno mržnje, naročito nije opravdanje za mržnju.
RSE: Ipak, izabrali ste jednu malu državu, malo mjesto za život, ali uzbuđenja vam ne nedostaje?
Nikolaidis: Svijet je danas tako strukturiran, da ako živite u Ulcinju, možete imati manje-više sve informacije, kao i onaj koji živi na Manhattenu, u New Yorku, osobito ako je ono što vas interesuje neki svijet umjetnosti i teorije. Prosto, protok informacija je takav da se čini doista izlišnim nastojati živjeti u centru nečega. Uostalom, nije više jasno, u ovako decentriranom svijetu, šta se misli kada se kaže centar. Centar čega?
Ta situacija ugla, što Ulcinj jeste, a on je čak i u bivšoj državi Jugoslaviji bio krajnji rub, istočno ka Albaniji, je meni vrlo interesantna, tim prije što se, kako kaže moj prijatelj, po tim rubovima stalno dešava neko vrenje, stalno se dešavaju neke uzbudljive stvari. Uostalom, kada se dešavaju promjene, prvo se dešavaju na granicama, na rubovima. Otuda mislim da onaj ko stoji na rubu, uistinu vidi više, ima bolju perspektivu i lakši pristup onome što dolazi, od onoga koji je u samom centru, a koji je, po pravilu, onaj koji posljednji dozna novost.
RSE: Vaš stil pisanja je beskompromisan, rekla bih drzak. On provocira, on traži reakciju.
Nikolaidis: Dakako, ali samo iz moje perspektive. Siguran sam da ljudi koji imaju drugačije poetike, imaju jednaku uvjerljivost i uvjerljiviju argumentaciju od mene. Meni se čini da je naše iskustvo devedesetih i 2000-tih bilo tako ekstremno, da je slom svega onoga što smo zvali svojim svijetom, a prije svega slom čovječnosti, bio tako ekstreman i tako potpun da nije mogao biti zahvaćen nekom vrstom konvencionalne poetike.
Ne mislim da je deskriptivno pismo, u kojem se insistira samo na stilu, dostatno da zahvati užas onoga što se desilo u Bosni. Sasvim sigurno to nije ni moj agresivni kontemplativni stil, ali mislim da metež koji pokušavam proizvesti tim pismom, na izvjestan način ipak reflektuje metež koji je rat unio u naše živote. Za nas, koji smo živjeli u nekoj vrsti Edena, na kraju se pokazalo važnim iskustvo raspada bivše Jugoslavije. Ono što smo mi bili u stanju učiniti jedan drugome, je vodilo ka tome da se moramo propitati, prije svega, ko je čovjek koji je toliko godina živio pored mene, a potom i ko smo mi i što smo mi spremni napraviti drugome i u ime čega.
RSE: Kako vidite Crnu Goru danas?
Nikolaidis: To što se dešava sa sudstvom u Crnoj Gori je dosta maligno. Mislim da je taj pravosudno-policijski aparat jezgro onoga što je loše u Crnoj Gori. To nije usaglašeno sa bilo kojim od načela Evropske unije, ka kojima Crna Gora navodno teži. U donošenju presuda, ni najmanje se sudije ne obraćaju na praksu Suda u Strasbourgu. Umjesto da distribuira pravdu, ovdašnje pravosuđe je nemilosrdni distributer nepravde. Proveo sam ogromnu količinu vremena i uložio sam jako mnogo truda ne bih li pokušao objasniti prirodu toga sudstva, koje je posve opsceno, poput zakona kako ga prikazuje Kafka. Jednostavno ne uspijevam jer to je sudstvo ostatak jednog totalitarnog sistema. Vjerujem, da u trenutku kada to sudstvo napokon bude reformisano, i Crna Gora će prodisati.
Mnoge su se dobre stvari desile u Crnoj Gori. Crna Gora je, ne samo u posljednje tri godine svoje nezavisnosti, nego i gotovo u posljednjih 10 godina, napravila izuzetno značajne iskorake. To je ipak danas država u kojoj je mnogo ugodnije živjeti, nego što je to bilo ranije. Ona je država, koja je uradila mnogo toga na etničkoj toleranciji. I danas je to država koja nije pod kontrolom crkve, što je strahovita prednost, ukoliko vidite koliki je uticaj sveštenika i klera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji na primjer.
Ovo što se dešava sa centrima moći, kakvi su policija i pravosuđe, ti ostaci totalitarizma, koji sada već više i nisu ostaci, prijeti da pojede demokratiju i da se ponovo instalira neka vrsta totalitarnog režima. To je ono na što treba uprijeti prstom i što treba rasformirati, da bi se išlo dalje u dobrom pravcu.
RSE: Kako vidite kretanja u tom društvenom smislu, proteste gimnazijalca? Po prvi put taj mladi svijet u Podgorici i Crnoj Gori izlazi na ulicu. Da li je to dio promjena u Crnoj Gori?
Nikolaidis: Moj stav je ponešto različit od stavova moje redakcije i zbog toga nisam radio uvodnike. Jako je dobro što se ti mladi ljudi bune, ali razlog zbog kojega se bune je potpuno bizaran. Zahtjev da se vrati direktor se meni ne čini suvislim zahtjevom i mislim da u ovoj državi postoji mnogo važnijih razloga za bunu. Vidim da ti učenici, koji čine jedan hrabar akt, imaju i brojne navijače, ali primjećujem da tim navijačima ne pada na pamet da se pobune, iako je razloga mnogo, nego te mlade ljude podržavaju u njihovom protestu. Bojim se da će samo oni snositi posljedice toga, a kada budu snosili posljedice toga, siguran sam da će biti onih koji će znati da napišu vrlo lijep lament nad njihovom sudbinom.
RSE: U slučaju Emira Kusturice sud je rekao svoje. Vi ste dali dosta izjava na tu temu. Imali ste jedan period da hladno razmislite o svemu. Mislite li da je vaš jezik bio preoštar? Da li i dalje stojite iza svega što ste napisali? Javnost je rekla svoje i potpisivale su se peticije vama u korist.
Nikolaidis: Da imam namjeru da se bavim tim čovjekom ikad više u životu, mogao bih napisati vrlo zgodnu knjigu o njemu, koja bi ga svako zaboljela mnogo više od tog teksta. To mi je bio drugi tekst te nedjelje u Monitoru i nije bio fokus na njemu. Pobrojao sam stvari za koje sam smatrao da se podrazumijevaju. Njegov politički profil i ono što je taj čovjek politički radio će svakako biti u budućnosti proučavano. Siguran sam da će pouka biti, da ukoliko imate veliki talent i veliki ugled, vaša društvena odgovornost je time veća. To što ste slavan umjetnik, vas ne amnestira za društveno ponašanje na granici zločinačkog, nego naprotiv. Upravo vaša odgovornost je svaki vaš akt, svaka vaša riječ koja se čini naročito značajnom i tu se odgovornost povećava.
RSE: Upravo ste se vratili iz Hrvatske, gdje ste promovirali vaše knjige. Kako vidite region, kretanje književnosti, misli, suradnje?
Nikolaidis: Mislim da to funkcioniše vrlo dobro. Već sada možemo govoriti o nekoj vrsti post-jugoslovenske književnosti. Poenta je sljedeća: na toj razmjeni se ne odlučuje ništa bitno. Bojim se da se stvari doista odlučuju na razini kriminalnih organizacija, koje i dalje sarađuju, odlučuje se na razini tajnih službi i politike i napokon odlučuje se na razini nemilih i groznih stvari, poput navijačkog nasilja.
Kao što smo vidjeli, umjetnost uopšte, riječ, filozofija, nema moć da zaustavi nasilje kada se ono zakotrlja. Društvena moć ovdašnjih pisaca i intelektualaca je apsolutno precijenjena. Mislim da je jedna od stvari, za koju jesu odgovorni ovdašnji intelektualci, uvjerenje kojim oni podgrijavaju javnosti, koje njima laska, da oni doista imaju neki uticaj i moć. Prilično sam siguran da ništa što Miljenko Jergović ili ja možemo napisati, ili reći, nema nikakav uticaj na, ono što su komunisti zvali, široke narodne mase. Jedan akt, jedna riječ nekog klerika ili jedan akt nasilja jednog navijača je u stanju da u sekundi poništi sve ono što smo mi radili 10 ili 15 godina.
RSE: Uz to ide i strašan izliv agresivnosti mladih ljudi?
Nikolaidis: Gledao sam reakciju visokog predstavnika koji je rekao da to nije etnički motivisano nasilje. To je upravo ona vrsta reakcije koja nije potreba regionu. To me je jako podsjetilo na trenutak kada je u zoru rata u Bosni i Hercegovini predsjednik te države, Alija Izetbegović, rekao: „Mirno spavajte, neće biti rata“. Visoki predstavnik itekako zna da to jeste etnički motivisano nasilje. Ta vrsta samo zavitlavanja i pokušaja nivelisanja stvari i uvođenje neke politički korektne retorike, u situaciji koja je bukvalno gruba, gdje se nasilje već preliva preko rubova, čini se krajnje neodgovornom, ali to je ustaljena praksa Evropske unije prema ovom regionu, gdje ovdašnje elite u saradnji sa strukturama birokratske Evropske unije stvaraju jednu sliku regiona, koju demantuju zbivanja na terenu.
Neće se desiti rat, ali je problem što sada, kada analiziramo zbivanja, vidimo jako malo stvari koje nam daju razloga za optimizam i za jednu trajnu mirnu koegzistenciju. Vidimo jako mnogo traumatičnih stvari za koje sa sigurnošću znamo da mogu biti izvori nekog budućeg nasilja.
Na ovim prostorima neriješene stvari iz prošlosti i različita tumačenja prošlosti, naročito različita tumačenja tako traumatičnih zbivanja iz prošlosti, kao što je agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid koji se desio u Bosni i Hercegovini, različita tumačenja takvih stvari su uvijek sjeme nekog budućeg zla.
Suština propusta međunarodne zajednice na prostoru bivše Jugoslavije je u tome što nije nedvojbeno utvrđena istina o onome što se desilo i što ta istina nije, makar nametnuta, svim stranama. Ako su imali snage denacifikovati Njemačku, ne mogu da vjerujem da nisu mogli nešto slično napraviti na ovom prostoru jer ono što se desilo na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo ništa drugo nego provala fašizma. Neodlučnost Evropske unije i njena nespremnost, ili odlučnost da to ne uradi, je direktni zločin prema budućnosti ovog prostora. Već sada mogu reći da Evropska unija i međunarodna zajednica jesu odgovorni za zločine koji će se ovdje ubuduće desiti.
* * *
Andrej Nikolaidis je bio on-line gost RSE. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE
Razgovarala: Dinka Jurković
RSE: Rođeni ste u Sarajevu i živite u njemu do četvrtog razreda gimnazije, kada zbog rata odlazite u Crnu Goru. Za vas kažu da ste bosansko-hercegovački, crnogorski i albanski pisac, kolumnist grčkog porijekla. Koliko na Vas kao pisca, kolumnistu utiče Vaše porijeklo?
Nikolaidis: Kada se ovako poreda biografija, jasno je da to u jednoj dimenziji nije moja zasluga jer moje porijeklo i kompleksnost tog identiteta, mog porodičnog nasljeđa i tradicije je takve prirode da je prilično teško zamisliti da se mogu opredijeliti za samo jedan od tih identiteta, a naročito je teško zamisliti da bih mogao, u ime tog identiteta, mrziti one druge. Što zbog toga, što zbog svoje naobrazbe, što zbog porodičnog odgoja, mislim da je identitet, ne ono što nam je dato, a svakako ne ono što dobivamo rođenjem, nego doslovce ono što steknemo tokom života. Nespornim da se naš identitet svakoga dana mijenja. To je jedan entitet u stalnoj promjeni. Ukoliko bi smo tako tretirali identitet, mislim da bi mnogi od sukoba i problema, koje imamo na ovim prostorima, bili prosto relaksirani i nemogući. Mislim da ništa što nazivamo svojim identitetom nije vrijedno mržnje, naročito nije opravdanje za mržnju.
RSE: Ipak, izabrali ste jednu malu državu, malo mjesto za život, ali uzbuđenja vam ne nedostaje?
Nikolaidis: Svijet je danas tako strukturiran, da ako živite u Ulcinju, možete imati manje-više sve informacije, kao i onaj koji živi na Manhattenu, u New Yorku, osobito ako je ono što vas interesuje neki svijet umjetnosti i teorije. Prosto, protok informacija je takav da se čini doista izlišnim nastojati živjeti u centru nečega. Uostalom, nije više jasno, u ovako decentriranom svijetu, šta se misli kada se kaže centar. Centar čega?
Ta situacija ugla, što Ulcinj jeste, a on je čak i u bivšoj državi Jugoslaviji bio krajnji rub, istočno ka Albaniji, je meni vrlo interesantna, tim prije što se, kako kaže moj prijatelj, po tim rubovima stalno dešava neko vrenje, stalno se dešavaju neke uzbudljive stvari. Uostalom, kada se dešavaju promjene, prvo se dešavaju na granicama, na rubovima. Otuda mislim da onaj ko stoji na rubu, uistinu vidi više, ima bolju perspektivu i lakši pristup onome što dolazi, od onoga koji je u samom centru, a koji je, po pravilu, onaj koji posljednji dozna novost.
RSE: Vaš stil pisanja je beskompromisan, rekla bih drzak. On provocira, on traži reakciju.
Nikolaidis: Dakako, ali samo iz moje perspektive. Siguran sam da ljudi koji imaju drugačije poetike, imaju jednaku uvjerljivost i uvjerljiviju argumentaciju od mene. Meni se čini da je naše iskustvo devedesetih i 2000-tih bilo tako ekstremno, da je slom svega onoga što smo zvali svojim svijetom, a prije svega slom čovječnosti, bio tako ekstreman i tako potpun da nije mogao biti zahvaćen nekom vrstom konvencionalne poetike.
Ne mislim da je deskriptivno pismo, u kojem se insistira samo na stilu, dostatno da zahvati užas onoga što se desilo u Bosni. Sasvim sigurno to nije ni moj agresivni kontemplativni stil, ali mislim da metež koji pokušavam proizvesti tim pismom, na izvjestan način ipak reflektuje metež koji je rat unio u naše živote. Za nas, koji smo živjeli u nekoj vrsti Edena, na kraju se pokazalo važnim iskustvo raspada bivše Jugoslavije. Ono što smo mi bili u stanju učiniti jedan drugome, je vodilo ka tome da se moramo propitati, prije svega, ko je čovjek koji je toliko godina živio pored mene, a potom i ko smo mi i što smo mi spremni napraviti drugome i u ime čega.
O Crnoj Gori danas
RSE: Kako vidite Crnu Goru danas?
Nikolaidis: To što se dešava sa sudstvom u Crnoj Gori je dosta maligno. Mislim da je taj pravosudno-policijski aparat jezgro onoga što je loše u Crnoj Gori. To nije usaglašeno sa bilo kojim od načela Evropske unije, ka kojima Crna Gora navodno teži. U donošenju presuda, ni najmanje se sudije ne obraćaju na praksu Suda u Strasbourgu. Umjesto da distribuira pravdu, ovdašnje pravosuđe je nemilosrdni distributer nepravde. Proveo sam ogromnu količinu vremena i uložio sam jako mnogo truda ne bih li pokušao objasniti prirodu toga sudstva, koje je posve opsceno, poput zakona kako ga prikazuje Kafka. Jednostavno ne uspijevam jer to je sudstvo ostatak jednog totalitarnog sistema. Vjerujem, da u trenutku kada to sudstvo napokon bude reformisano, i Crna Gora će prodisati.
Ovo što se dešava sa centrima moći, kakvi su policija i pravosuđe, ti ostaci totalitarizma, koji sada već više i nisu ostaci, prijeti da pojede demokratiju i da se ponovo instalira neka vrsta totalitarnog režima.
Mnoge su se dobre stvari desile u Crnoj Gori. Crna Gora je, ne samo u posljednje tri godine svoje nezavisnosti, nego i gotovo u posljednjih 10 godina, napravila izuzetno značajne iskorake. To je ipak danas država u kojoj je mnogo ugodnije živjeti, nego što je to bilo ranije. Ona je država, koja je uradila mnogo toga na etničkoj toleranciji. I danas je to država koja nije pod kontrolom crkve, što je strahovita prednost, ukoliko vidite koliki je uticaj sveštenika i klera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji na primjer.
Ovo što se dešava sa centrima moći, kakvi su policija i pravosuđe, ti ostaci totalitarizma, koji sada već više i nisu ostaci, prijeti da pojede demokratiju i da se ponovo instalira neka vrsta totalitarnog režima. To je ono na što treba uprijeti prstom i što treba rasformirati, da bi se išlo dalje u dobrom pravcu.
RSE: Kako vidite kretanja u tom društvenom smislu, proteste gimnazijalca? Po prvi put taj mladi svijet u Podgorici i Crnoj Gori izlazi na ulicu. Da li je to dio promjena u Crnoj Gori?
Nikolaidis: Moj stav je ponešto različit od stavova moje redakcije i zbog toga nisam radio uvodnike. Jako je dobro što se ti mladi ljudi bune, ali razlog zbog kojega se bune je potpuno bizaran. Zahtjev da se vrati direktor se meni ne čini suvislim zahtjevom i mislim da u ovoj državi postoji mnogo važnijih razloga za bunu. Vidim da ti učenici, koji čine jedan hrabar akt, imaju i brojne navijače, ali primjećujem da tim navijačima ne pada na pamet da se pobune, iako je razloga mnogo, nego te mlade ljude podržavaju u njihovom protestu. Bojim se da će samo oni snositi posljedice toga, a kada budu snosili posljedice toga, siguran sam da će biti onih koji će znati da napišu vrlo lijep lament nad njihovom sudbinom.
O regiji i slučaju Kusturica
RSE: U slučaju Emira Kusturice sud je rekao svoje. Vi ste dali dosta izjava na tu temu. Imali ste jedan period da hladno razmislite o svemu. Mislite li da je vaš jezik bio preoštar? Da li i dalje stojite iza svega što ste napisali? Javnost je rekla svoje i potpisivale su se peticije vama u korist.
"Neće se desiti rat, ali je problem što sada, kada analiziramo zbivanja, vidimo jako malo stvari koje nam daju razloga za optimizam i za jednu trajnu mirnu koegzistenciju"
Nikolaidis: Da imam namjeru da se bavim tim čovjekom ikad više u životu, mogao bih napisati vrlo zgodnu knjigu o njemu, koja bi ga svako zaboljela mnogo više od tog teksta. To mi je bio drugi tekst te nedjelje u Monitoru i nije bio fokus na njemu. Pobrojao sam stvari za koje sam smatrao da se podrazumijevaju. Njegov politički profil i ono što je taj čovjek politički radio će svakako biti u budućnosti proučavano. Siguran sam da će pouka biti, da ukoliko imate veliki talent i veliki ugled, vaša društvena odgovornost je time veća. To što ste slavan umjetnik, vas ne amnestira za društveno ponašanje na granici zločinačkog, nego naprotiv. Upravo vaša odgovornost je svaki vaš akt, svaka vaša riječ koja se čini naročito značajnom i tu se odgovornost povećava.
RSE: Upravo ste se vratili iz Hrvatske, gdje ste promovirali vaše knjige. Kako vidite region, kretanje književnosti, misli, suradnje?
Nikolaidis: Mislim da to funkcioniše vrlo dobro. Već sada možemo govoriti o nekoj vrsti post-jugoslovenske književnosti. Poenta je sljedeća: na toj razmjeni se ne odlučuje ništa bitno. Bojim se da se stvari doista odlučuju na razini kriminalnih organizacija, koje i dalje sarađuju, odlučuje se na razini tajnih službi i politike i napokon odlučuje se na razini nemilih i groznih stvari, poput navijačkog nasilja.
Kao što smo vidjeli, umjetnost uopšte, riječ, filozofija, nema moć da zaustavi nasilje kada se ono zakotrlja. Društvena moć ovdašnjih pisaca i intelektualaca je apsolutno precijenjena. Mislim da je jedna od stvari, za koju jesu odgovorni ovdašnji intelektualci, uvjerenje kojim oni podgrijavaju javnosti, koje njima laska, da oni doista imaju neki uticaj i moć. Prilično sam siguran da ništa što Miljenko Jergović ili ja možemo napisati, ili reći, nema nikakav uticaj na, ono što su komunisti zvali, široke narodne mase. Jedan akt, jedna riječ nekog klerika ili jedan akt nasilja jednog navijača je u stanju da u sekundi poništi sve ono što smo mi radili 10 ili 15 godina.
RSE: Uz to ide i strašan izliv agresivnosti mladih ljudi?
Nikolaidis: Gledao sam reakciju visokog predstavnika koji je rekao da to nije etnički motivisano nasilje. To je upravo ona vrsta reakcije koja nije potreba regionu. To me je jako podsjetilo na trenutak kada je u zoru rata u Bosni i Hercegovini predsjednik te države, Alija Izetbegović, rekao: „Mirno spavajte, neće biti rata“. Visoki predstavnik itekako zna da to jeste etnički motivisano nasilje. Ta vrsta samo zavitlavanja i pokušaja nivelisanja stvari i uvođenje neke politički korektne retorike, u situaciji koja je bukvalno gruba, gdje se nasilje već preliva preko rubova, čini se krajnje neodgovornom, ali to je ustaljena praksa Evropske unije prema ovom regionu, gdje ovdašnje elite u saradnji sa strukturama birokratske Evropske unije stvaraju jednu sliku regiona, koju demantuju zbivanja na terenu.
Neodlučnost Evropske unije i njena nespremnost, ili odlučnost da to ne uradi, je direktni zločin prema budućnosti ovog prostora.
Neće se desiti rat, ali je problem što sada, kada analiziramo zbivanja, vidimo jako malo stvari koje nam daju razloga za optimizam i za jednu trajnu mirnu koegzistenciju. Vidimo jako mnogo traumatičnih stvari za koje sa sigurnošću znamo da mogu biti izvori nekog budućeg nasilja.
Na ovim prostorima neriješene stvari iz prošlosti i različita tumačenja prošlosti, naročito različita tumačenja tako traumatičnih zbivanja iz prošlosti, kao što je agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid koji se desio u Bosni i Hercegovini, različita tumačenja takvih stvari su uvijek sjeme nekog budućeg zla.
Suština propusta međunarodne zajednice na prostoru bivše Jugoslavije je u tome što nije nedvojbeno utvrđena istina o onome što se desilo i što ta istina nije, makar nametnuta, svim stranama. Ako su imali snage denacifikovati Njemačku, ne mogu da vjerujem da nisu mogli nešto slično napraviti na ovom prostoru jer ono što se desilo na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo ništa drugo nego provala fašizma. Neodlučnost Evropske unije i njena nespremnost, ili odlučnost da to ne uradi, je direktni zločin prema budućnosti ovog prostora. Već sada mogu reći da Evropska unija i međunarodna zajednica jesu odgovorni za zločine koji će se ovdje ubuduće desiti.
* * *
Andrej Nikolaidis je bio on-line gost RSE. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE