ZEKOVIĆ: Nisam dobio neposredan odgovor od samog premijera, komu sam se tim povodom i obratio, već je reagovala Uprava policije i na neki način dopunila ono izlaganje koje je direktor Uprave policije imao na posljednjoj sjednici parlamentarnog odbora. Na neki način sam i zadovoljan njihovom reakcijom, jer su prije svega saopštili da se i ozbiljnije, nego se to moglo zaključiti na osnovu njihovog prvog javnog nastupa, bave ovim problemom. Ono što je važno, pojasnili su da su formirali određenu javnu grupu koja se bavi tim pitanjem i da je unaprijeđena komunikacija sa mjerodavnim Ministarstvom zdravlja, rada i socijalnog staranja. Ono što na neki način u ovom trenutku može da zabrinjava jeste to što mislim da ovim problemom ne može da se bavi Uprava policije, jer se radi o veoma ozbiljnim mentalnim oboljenjima nekih osoba i da je iz tih razloga neophodno formirati, kako to i struka nalaže, multiprofesionalne timove, koji će svakako uključiti i predstavnike policije, ali prije svega stručnjake koji su vezani za tu oblast medicine.
RSE: Direktor policije, Veselin Veljović, je čini mi se već dvije godine direktor Uprave. Zašto je donedavno ćutao o postojanju takvog problema?
ZEKOVIĆ: To je nešto što u osnovi i zabrinjava iz razloga što je on više od dvije godine dana na funkciji direktora crnogorske policije i što nije preduezo ništa da se ti problemi barem počnu rješavati, niti je javnost na bilo koji način do sada obavijestio o tome. Po nekim mojim kontaktima koje sam imao, ili kao istraživač, ali više kao član Savjeta za građansku kontrolu rada policije, direktor Veljović je nekoliko puta govorio o određenim problemima koji postoje u Upravi policije, upravo po pitanju ovog velikog broja neraspoređenih policijskih službenika.
Ono što je Savjet za građansku kontrolu rada policije u par navrata pisao samom direktoru Veljoviću jeste i činjenica da u policiji, osim ovoga, postoje još stotine slučajeva gdje jednostavno policajci primaju platu, a ne dolaze na posao. Razlog za to nije njihova slobodna volja, nego njima pretpostavljene starješine kažu da do daljnjeg nisu dužni dolaziti na posao. Takva praksa postoji godinama i u osnovi je to politički progon. Kada nije riječ o političkom progonu, onda se radi o jednoj vrsti lične diskreditacije na način što neko od starješina, ili nije zadovoljan, ili ne trpi konkretnog policijskog službenika i najlakši način je da ga ukloni iz policijske službe, pošto ga ne može ostaviti bez posla, jer nema pravno utemeljenje. Najlakši način jeste da mu kaže da do daljnjeg ne mora dolaziti na posao, ali će zato uredno primati platu.
Nije mi poznato da je u bilo kojoj drugoj javnoj službi u Crnoj Gori moguće da na jednom radnom mjestu postoje takva rješenja. Sa druge strane to proizvodi nesigurnost tim licima po pitanju tog posla. To može da bude i vid značajne manipulacije i ucjena, što i potvrđuje činjenica da gotovo i nema policijskog službenika koji je spreman i otvoren da slobodno i javno, i naravno bez posljedica još gorih po njega, govori o takvim negativnim pojavama.
Po meni, posljednji istup gospodina Veljovića, na samoj margini ovog parlamentarnog odbora, na neki način govori i priznaje da se aktualni menadžment još uvijek nije ozbiljno bavio ovim pitanjima. Pitanje je koliko postoji profesionalne volje da se ovim i sličnim problemima na neki način istinski uhvate u koštac. Ono što najviše zabrinjava jeste priznanje same Uprave policije da Pravilnik o radnim mjestima još uvijek nije implementiran. Glavni razlog mog obraćanja premijeru jeste taj da je on lice pred kojim je direktor Uprave policije odgovoran za svoj rad ili nerad. Očekujem da će premijer naći odgovarajući način da se to riješi. On je procijenio da je za sada dovoljno da se oglasi Uprava policije, koja je manje-više imala korektno saopštenje. Očekujemo u nekom narednom periodu da će zaista saopštiti konkretne podatke šta se po tom pitanju radi i ko će biti odgovoran za ono što se događa. Uprava policije je na neki način pokušala da amnestira sebe samu zbog tog problema, kazavši da je to naslijeđen problem od ranijeg Ministarstva unutrašnjih poslova. Pošto je ovo vlada kontinuiteta, onda je pitanje ko treba da odgovara za ovako nešto. Ako za to nije odgovoran gospodin Veljović, treba da se kaže ko je to.
RSE: Iz Uprave su saopštili da su naslijedili taj problem. Ministar Unutrašnjih poslova rekao je da nije upoznat sa slučajem i da se radi o slobodnoj procjeni direktora policije o broju policajaca sa mentalnim problemima. Kako komentarišete tu izjavu?
ZEKOVIĆ: To već dovoljno govori kakav je vid komunikacije između državnih organa i lica koji se nalaze na veoma odgovornim javnim dužnostima. To prije svega govori o nedostatku javne odgovornosti tih lica. I u regionu i u zemljama Evropske unije, do te mjere je senzibilisana odgovornost lica koji su nosioci različitih javnih funkcija. Čak i kada nema njihove direktne subjektivne odgovornosti, oni su, vodeći se pozicijom koju obavljaju, objektivno odgovorni. Mogu pomenuti slučaj rumunskog radnika koji je stradao, nakon čega je uslijedila ostavka rumunskog šefa diplomatije. To govori da je u Crnoj Gori očigledan nedostatak javne odgovornosti lica koja se nalaze na izuzetno važnim funkcijama, da njihova međusobna komunikacija nije relevantna. Posebno indikativno je što potpuno oprečne informacije saopštava ministar Unutrašnjih poslova, koji je na neki način i nadzorni organ za rad Uprave policije i sam direktor Uprave policije. Na neki način to može da govori o tome da možda i lica koja upravljaju crnogorskom policijom i nisu odgovorna samom sistemu.
RSE: Neko od njih ipak ne govori istinu do kraja. Jedni tvrde kao su naslijedili od MUP-a taj problem, dok ministar MUP-a kaže da on nema pojma o tome?
ZEKOVIĆ: Bio bih sklon da vjerujem da on nije o tome informisan.
RSE: Kakvu poruku država šalje građanima? Koliko oni mogu da se osjećaju bezbjednim i da vjeruju policiji u kojoj radi toliko osoba koje imaju oboljenja poput šizofrenije?