Pjesnikinja, književna kritičarka i novinarka Adisa Bašić je na upravo završenom sajmu knjige u Lajpcigu dobila prestižnu nagradu za najbolju knjigu poezije objavljenu u posljednje dvije godine u istočnoj i jugoistočnoj Evropi.
Bašić: Ovo je jedna interesantna nagrada Austrije, gdje daju veliku sumu novca da se iz cijele istočne i jugoistočne Evrope knjige biraju, prevode i prijavljuju za nagradu. Onda na kraju izaberu dvije, jednu iz oblasti proze, a drugu iz poezije. Proglase je za najbolje u prethodne dvije godine.
Bašić: To je i ironija i šala, ali u svemu tome ima i istine. To jeste neki zajednički imenitelj za vrlo različite pjesme. Neke od njih govore o bosanskoj stvarnosti, neke govore o vrlo intimnim doživljajima, ali sve to skupa nekako spada u raznolikost i šarenilo života u Bosni danas.
Naravno, bila sam inspirisana tom našom potrebom da se stvari uljepšaju, da se fasade okreče, da se sve nekako dovede u red, da se Bosna promoviše i privuku strani investitori. Da se svim tim frazama iz nekog svakodnevnog života malo vrati smisao kroz ironiju, da se malo prisjetimo da li je jednostavno i smisleno promovisati stvari koje u dubini ipak kriju neke bezdane i ponore, koje smo samo ovlaš zakrpili.
Bašić: To su pjesme grupisane u nekoliko ciklusa. Neke govore o vrlo privatnim stvarima, pričaju neke porodične i ljubavne priče, a neke druge opet govore o bosansko-hercegovačkoj stvarnosti, o nekim traumama i ranama koje su na površan način samo malo zakrpljene. Svi smo vraćeni kući u dalji život. Nije to nikakva, ni nostalgija, ni uzdizanje nekakve vanredne situacije na pijedestal. To je samo osvješćivanje činjenice da mi ipak živimo sa teškim stvarima, koliko god mi htjeli da idemo dalje.
Bašić: Teško mi je sagledati samu sebe toliko sa strane. Reakcije prijatelja su da se vidi neko sazrijevanje. Reakcije kritike su također u tom smjeru. Neminovno je da se vidi kako se čovjek mijenja. Sve vrijeme me prati potreba da se bude maksimalno iskren pred samim sobom, koliko god to moglo biti bolno ili neprijatno.
Bašić: To je meni najteže pitanje na svijetu. Volim objašnjenje koje je davno već rečeno – Ne znam i ne znam i držim se toga kao spasonosnog rukohvata.
Siromaštvo ne mora biti loše za književnost
Bašić: Ovo nije zahvalno vrijeme za studiranje književnosti. To je uvijek studij koji i izaberu ljudi koji, ili apsolutno nisu mogli drugačije, ili im ništa drugo nije padalo u tom trenutku na um. Postoje ljudi i talentovani i zainteresovani za to i oni drugi koji to rade malo uz put.
Danas je teško govoriti mladim ljudima, dati im motiv da vrijedno rade i marljivo uče, da se osposobljavaju u polju u kojem je budućnost jako neizvjesna. Nekako oni, koji su spremni da se trude, na kraju i imaju jako dobre karijere i nekako žive interesantne živote. Zahtijevno je i traži izvjesnu dozu hrabrosti u današnjem trenutku studirati, posebno komparativnu književnost, koja je daleko izvan. Odmaknuta je i od nacionalne kanonizacije. Nju književnost zanima kao alatka za izgradnju nacije. Ona je daleko izvan svih velikih mitologija i priča. U tom smislu nije nešto što se baš može prodati vrlo skupo, ali je vrednije i ljepše.
Bašić: Naravno da može, samo se mora podsjetiti šta je tu važno. Neki mali mehanizmi postoje, ali na tome još treba raditi. Siromaštvo ne mora biti loše za književnost i to tjeranje da se piše ima u nekim kontekstima i nekog smisla. U književnim krugovima postoje šale o ruskim velikim romanima realizma, koji su nastali iz potrebe da se tekst proda po kartici, pa su bili beskonačni i dugi, kao ruske stepe.
Tako valjda i danas, to što ljudi pišu kolumne, na raznim stranama svašta da bi zaradili, ne mora nužno biti loše. Problem je samo što to, kada se radi jako puno sitnih poslova, ne ostavlja dovoljno mjesta za književnost u životima pisaca. I to bi se moglo popraviti i nekim dostojanstvenijim književnim nagradama i konkursima. Izdavaštvo u tom smjeru nešto i radi, ali treba stalno kritički propitivati te sisteme, kako učiniti da taj novac zaista pomogne autorima, a ne izdavačima, koji su na kraju krajeva privatni poduzetnici, koji su odlučili da se bave tim poslom. Ali pomagati njihove privatne biznise, ne bi trebao biti prioritet, u odnosu na pomaganje piscima da nađu vrijeme za to da pišu, da kroz neke stipendije ili književne nagrade dobiju motivaciju da znaju da to sve ima smisla.
Tiraži su mali, tržište je malo. Izdavači koji distribuiraju knjige to rade prilično traljavo, bez previše znanja o književnosti i nekako bez previše istinskog entuzijazma, a pogotovo bez interesa za pisca i bez potrebe da se piscu vrati dostojanstvo. To sve onda ljude demotiviše i od toga odustaju. Neki jako dobri pisci ne objavljuju, drže rukopise u ladicama ili na kraju sasvim odustaju od pisanja.
Bašić: Ne znam da li će smrt knjige, kao fizičkog objekta, biti neka strašna i ozbiljna stvar. Prilično izvjesno je da će knjiga, kao neki predmet od papira, prestati da postoji. Toliko je brže, jednostavnije i lakše dolaziti do knjiga, razmjenjivati ih, iznajmljivati u nekim drugim medijima. Uz neko razumijevanje prema svim našim emocijama i sentimentima prema papirnoj knjizi, logično mi je da će ona kao predmet prestati da postoji.
Da književnost neće prestati da postoji je ljudska potreba priče da slušaju, da priče pričaju. Tu će i dalje biti potreba za poezijom, za jezikom, za komuniciranje kroz jezik. U nekom novom vremenu će se forma mijenjati, ali suština neće.
U tom smislu i mene to zanima i o tome razmišljam, ali jeste uzbudljiva mogućnost da imate neku malu elektronsku karticu na koju u svakom trenutku možete, ne samo snimiti, nego možete i posuđivati knjige, koje ne morate nositi sa sobom, nego ih imati neko vrijeme na raspolaganju, za neku relativnu malu sumu novca. To su sve stvari koje iskrenog čitača moraju uzbuđivati i radovati.
Razumijem da će to ići u tom smjeru, ali će te tehnologije naći načina da književnosti generalno idu na ruku, da joj pomognu da lakše dopiru do ljudi, pa čak i poezija. I u ovom trenutku postoje bezbrojni sajtovi blogovi poezije, koja se razmjenjuje na razne elektronske načine. Poezijom se možete udvarati nekome, uz 160 znakova, vrlo uvjerljivo. Možete nekome dati neki podsticaj ili učiniti da se o nečemu zapita u vrlo sažetim i brzim formama. Utoliko se budućnosti radujem, pa makar papira više i ne bilo.
RSE: O kakvoj se nagradi radi?
Bašić: Ovo je jedna interesantna nagrada Austrije, gdje daju veliku sumu novca da se iz cijele istočne i jugoistočne Evrope knjige biraju, prevode i prijavljuju za nagradu. Onda na kraju izaberu dvije, jednu iz oblasti proze, a drugu iz poezije. Proglase je za najbolje u prethodne dvije godine.
RSE: Tvoja knjiga ima interesantan naslov. Kako ti je uopšte palo na pamet buktinju vlastitih emocija imenovati kao 'Promotivni spot za moju domovinu'?
Bašić: To je i ironija i šala, ali u svemu tome ima i istine. To jeste neki zajednički imenitelj za vrlo različite pjesme. Neke od njih govore o bosanskoj stvarnosti, neke govore o vrlo intimnim doživljajima, ali sve to skupa nekako spada u raznolikost i šarenilo života u Bosni danas.
Naravno, bila sam inspirisana tom našom potrebom da se stvari uljepšaju, da se fasade okreče, da se sve nekako dovede u red, da se Bosna promoviše i privuku strani investitori. Da se svim tim frazama iz nekog svakodnevnog života malo vrati smisao kroz ironiju, da se malo prisjetimo da li je jednostavno i smisleno promovisati stvari koje u dubini ipak kriju neke bezdane i ponore, koje smo samo ovlaš zakrpili.
RSE: Šta se dešava između korica Promotivnog spota?
Bašić: To su pjesme grupisane u nekoliko ciklusa. Neke govore o vrlo privatnim stvarima, pričaju neke porodične i ljubavne priče, a neke druge opet govore o bosansko-hercegovačkoj stvarnosti, o nekim traumama i ranama koje su na površan način samo malo zakrpljene. Svi smo vraćeni kući u dalji život. Nije to nikakva, ni nostalgija, ni uzdizanje nekakve vanredne situacije na pijedestal. To je samo osvješćivanje činjenice da mi ipak živimo sa teškim stvarima, koliko god mi htjeli da idemo dalje.
RSE: Svoju prvu knjigu objavila si kada si imala 19 godina. Postoji pristojna distanca da se čovjek može zapitati i presabrati u vezi sa poetskim iskustvom, sa izvornim stvaralačkim porivima. Da li se tu šta promijenilo?
Bašić: Teško mi je sagledati samu sebe toliko sa strane. Reakcije prijatelja su da se vidi neko sazrijevanje. Reakcije kritike su također u tom smjeru. Neminovno je da se vidi kako se čovjek mijenja. Sve vrijeme me prati potreba da se bude maksimalno iskren pred samim sobom, koliko god to moglo biti bolno ili neprijatno.
RSE: Šta je poezija? Moj prijatelj sa mnogo knjiga iza sebe kaže da ljudi svakodnevno izgovaraju rečenice koje u dugom poretku, u procesu oblikovanja, postaju poezija. Ado se zapita zašto tone Venecija, veliki Tin konstatuje kako će ove stvari još jednom doći. U čemu je čarolija?
Bašić: To je meni najteže pitanje na svijetu. Volim objašnjenje koje je davno već rečeno – Ne znam i ne znam i držim se toga kao spasonosnog rukohvata.
Siromaštvo ne mora biti loše za književnost
RSE: Na fakultetu učiš studente šta je poezija i kako je pisati. Ima li mladih ljudi koji svoj talent hoće valorizirati, usmjeriti život ka ljepoti?
Bašić: Ovo nije zahvalno vrijeme za studiranje književnosti. To je uvijek studij koji i izaberu ljudi koji, ili apsolutno nisu mogli drugačije, ili im ništa drugo nije padalo u tom trenutku na um. Postoje ljudi i talentovani i zainteresovani za to i oni drugi koji to rade malo uz put.
Ilustrativna fotografija: Zvjezdan Živković
Danas je teško govoriti mladim ljudima, dati im motiv da vrijedno rade i marljivo uče, da se osposobljavaju u polju u kojem je budućnost jako neizvjesna. Nekako oni, koji su spremni da se trude, na kraju i imaju jako dobre karijere i nekako žive interesantne živote. Zahtijevno je i traži izvjesnu dozu hrabrosti u današnjem trenutku studirati, posebno komparativnu književnost, koja je daleko izvan. Odmaknuta je i od nacionalne kanonizacije. Nju književnost zanima kao alatka za izgradnju nacije. Ona je daleko izvan svih velikih mitologija i priča. U tom smislu nije nešto što se baš može prodati vrlo skupo, ali je vrednije i ljepše.
RSE: Pamtim kada su pjesnici imali neka namještenja od kojih su živjeli, pa su mogli pisati iz zadovoljstva. Danas moraju pisati iz nužde, da prežive. S druge strane, štampaju se mizerni tiraži, biblioteke ne otkupljuju, PDV sve ubija. Može li se išta u tom nivou promijeniti?
Bašić: Naravno da može, samo se mora podsjetiti šta je tu važno. Neki mali mehanizmi postoje, ali na tome još treba raditi. Siromaštvo ne mora biti loše za književnost i to tjeranje da se piše ima u nekim kontekstima i nekog smisla. U književnim krugovima postoje šale o ruskim velikim romanima realizma, koji su nastali iz potrebe da se tekst proda po kartici, pa su bili beskonačni i dugi, kao ruske stepe.
Tako valjda i danas, to što ljudi pišu kolumne, na raznim stranama svašta da bi zaradili, ne mora nužno biti loše. Problem je samo što to, kada se radi jako puno sitnih poslova, ne ostavlja dovoljno mjesta za književnost u životima pisaca. I to bi se moglo popraviti i nekim dostojanstvenijim književnim nagradama i konkursima. Izdavaštvo u tom smjeru nešto i radi, ali treba stalno kritički propitivati te sisteme, kako učiniti da taj novac zaista pomogne autorima, a ne izdavačima, koji su na kraju krajeva privatni poduzetnici, koji su odlučili da se bave tim poslom. Ali pomagati njihove privatne biznise, ne bi trebao biti prioritet, u odnosu na pomaganje piscima da nađu vrijeme za to da pišu, da kroz neke stipendije ili književne nagrade dobiju motivaciju da znaju da to sve ima smisla.
Tiraži su mali, tržište je malo. Izdavači koji distribuiraju knjige to rade prilično traljavo, bez previše znanja o književnosti i nekako bez previše istinskog entuzijazma, a pogotovo bez interesa za pisca i bez potrebe da se piscu vrati dostojanstvo. To sve onda ljude demotiviše i od toga odustaju. Neki jako dobri pisci ne objavljuju, drže rukopise u ladicama ili na kraju sasvim odustaju od pisanja.
RSE: Knjiga danas ima konkurenta u modernim tehnologijama, elektronskim. Promijenili su se kulturološki okviri. Znam dosta ljudi koji smatraju da će knjiga umrijeti pod uticajem Interneta. Nadam se da ne spadaš u te katastrofičare. Možemo li dobiti malu injekciju optimizma?
Bašić: Ne znam da li će smrt knjige, kao fizičkog objekta, biti neka strašna i ozbiljna stvar. Prilično izvjesno je da će knjiga, kao neki predmet od papira, prestati da postoji. Toliko je brže, jednostavnije i lakše dolaziti do knjiga, razmjenjivati ih, iznajmljivati u nekim drugim medijima. Uz neko razumijevanje prema svim našim emocijama i sentimentima prema papirnoj knjizi, logično mi je da će ona kao predmet prestati da postoji.
Da književnost neće prestati da postoji je ljudska potreba priče da slušaju, da priče pričaju. Tu će i dalje biti potreba za poezijom, za jezikom, za komuniciranje kroz jezik. U nekom novom vremenu će se forma mijenjati, ali suština neće.
U tom smislu i mene to zanima i o tome razmišljam, ali jeste uzbudljiva mogućnost da imate neku malu elektronsku karticu na koju u svakom trenutku možete, ne samo snimiti, nego možete i posuđivati knjige, koje ne morate nositi sa sobom, nego ih imati neko vrijeme na raspolaganju, za neku relativnu malu sumu novca. To su sve stvari koje iskrenog čitača moraju uzbuđivati i radovati.
Razumijem da će to ići u tom smjeru, ali će te tehnologije naći načina da književnosti generalno idu na ruku, da joj pomognu da lakše dopiru do ljudi, pa čak i poezija. I u ovom trenutku postoje bezbrojni sajtovi blogovi poezije, koja se razmjenjuje na razne elektronske načine. Poezijom se možete udvarati nekome, uz 160 znakova, vrlo uvjerljivo. Možete nekome dati neki podsticaj ili učiniti da se o nečemu zapita u vrlo sažetim i brzim formama. Utoliko se budućnosti radujem, pa makar papira više i ne bilo.