Zoran Stevanović, portparol UNHCR-a za sjevernu Evropu, u intervjuu govori o egzodusu izbjeglica iz područja zahvaćenih ratom, o namjeri nekih evropskih zemalja da novim zakonskim regulativama spriječe njihov dolazak, te o morskim putevima na kojim umiru izbjeglice a profitiraju krijumčari i trgovci ljudima.
RSE: Koje statističke podatke trenutno ima UNHCR o tome koliko je ljudi ukupno napustilo svoje domove, bježeći pred ratom, nasiljem i progonom? Koliko je od toga raseljenih, koliko izbjeglih i iz kojih zemalja najviše osoba odlazi tražeći spas?
Stevanović: U ovom trenutku imamo podatak da je preko 65 miliona ljudi raseljeno svuda po svijetu, od kojih oko 40,8 miliona interno raseljenih, znači da se nalazi unutar svojih zemalja. Ostali su bili prinuđeni da potraže pomoć i spas izvan granica svojih zemalja. Preko 90 posto od onih koji stižu u Grčku, kada se radi o evropskoj izbjegličkoj krizi, dolaze iz Sirije, Afganistana i Iraka.
RSE: Šta pokazuju podaci za ovu godinu – ili, slikovito – koliko osoba svake minute bježi iz svoje zemlje?
Stevanović: Prema podacima koje imamo, 24 osobe svake minute napušta svoje domove. Što se tiče podataka za ovu godinu, raspolažemo podacima da je preko Mediterana u Evropu ušlo negdje oko 345.000 izbjeglica, a da je, na žalost, na tom putu oko 4.660 njih izgubilo život.
Ako gledamo dvije najznačajnije tačke ulaska izbjeglica u Evropu, taj mediteranski prolaz – Grčku i Italiju, onda je približno 170.000 ljudi do sad ušlo u Grčku, a 170.000 u Italiju. Pedeset jedan posto su žene i djeca na globalnom nivou, a kada se radi o Evropi i prelasku preko Mediterana, 27 posto su djeca.
Preko 90 posto od onih koji stižu u Grčku dolaze iz Sirije, Afganistana i Iraka: Zoran Stevanović
RSE: Koje su to zemlje prijema odnosno najčešća utočišta za izbjeglice?
Stevanović: Danas Turska ima preko tri miliona izbjeglica na svojoj teritoriji, Libanon ima preko milion, tj. svaki četvrti stanovnik Libanona je izbjeglica. U Jordanu je skoro milion izbjeglica. Ljudi imaju tendenciju da ostaju blizu svojih kuća prije nego što krenu na daleki, internacionalni put spasa. I ja kad sam izašao iz Sarajeva, vodeći se istom logikom, jedno vrijeme sam bio u Hrvatskoj, nadajući se da ću se uskoro moći vratiti kući. Mi vidimo i danas tu tendenciju, pa je najveći broj izbjeglica u Turskoj, Jordanu i Libanonu.
RSE: A od evropskih zemalja?
Stevanović: Što se Evrope tiče, prema podacima koje imamo, najviše izbjeglica je u Njemačkoj i Švedskoj. Međutim, ono što zabrinjava je tendencija koju vidimo u posljednje vrijeme u nekim državama Evrope, da promjenom zakonske regulative učine svoje zemlje što je moguće manje atraktivnim za izbjeglice. Promjena zakona vezano za spajanje porodica je jedan očigledan primjer tih namjera.
Po novom zakonu Danske, recimo, izbjeglicama čiji je status odobren, onemogućeno je da se spoje sa svojom porodicom najmanje tri godine nakon što dobiju status izbjeglice. Dok ta ista izbjeglica legalno živi na teritoriji Danske, ostatak porodice, po tom zakonu, nema drugog izbora osim da živi u izbjegličkom kampu – ako su bili sretni da se izvuku iz zone konflikta, ili da, recimo, pokušaju da prežive te tri godine čekajući mogućnost legalnog spajanja porodice. Pa to je apsurd! Zamislite da ostavite dijete u obdaništu i pozdravite se s njim riječima "Vidimo se za tri godine".
Zaista ne vjerujem u mogućnost brze i uspješne integracije bez brzog i efektivnog spajanja sa porodicom. Dapače! Ubjeđen sam da je spajanje porodica ključ uspješne integracije. Pa molim vas lijepo, kako možete učiti jezik, prilagođavati se novom životnom i kulturnom miljeu, tražiti posao, stan, počinjati život iz početka a sve to vrijeme misliti kako su vam djeca, porodica i da li su uopste živi?
RSE: Teško je predviđati situaciju, jer ona zavisi od političkih odluka odnosno od toga šta će se uraditi na zaustavljanju ratova i nasilja u Siriji, Afganistanu, Iraku, i nekim drugim zemljama. Ipak, da li se može govoriti o eventualnom smirivanju situacije i smanjivanju broja izbjeglica?
Stevanović: Ne vjerujem u smirivanje situacije, kad vidimo koliko je zakomplikovan sukob u Siriji, kad vidimo konflikte u Afganistanu i Iraku, tako da ne vjerujem da možemo govoriti o smanjenju broja izbjeglica. Međutim, mi u UNHCR-u smatramo da problem koji "proizvodi" izbjeglice mora se prvo riješiti pa onda sve ostalo.
Takođe se bojim, a spomenuo sam da je oko tri miliona izbjeglica u Turskoj koja ima sporazum sa EU, da se izbjeglice koje uđu u Evropu vrate u Tursku, a to je opet uslovljeno liberalizacijom viznog režima. Međutim, posljednje vijesti govore da ta liberalizacija i pregovori o pristupu Turske Evropskoj uniji nisu urodili plodom, tako da Turska može prestati kontrolisati svoje granice. To bi dovelo do novog izbjegličkog vala, što je za sada samo moja pretpostavka. Ali ako govorimo globalno, bojim se da će broj od 65 miliona dugo ostati, ako ne i biti povećavan.
RSE: Pomenuli ste morske puteve na kojima ljudi traže spas za sebe i za svoje obitelji. Koliko krijumčari i trgovci ljudima zapravo uzrokuju ovakvu situaciju?
Stevanović: Oni je uzrokuju zato što njihov cilj nije spašavanje ljudskih života, niti njih interesuje sigurnost tih brodova u koje stavljaju izbjeglice. Onog trenutka kad se podigne bodljikava žica na granici, to ne znači da je spriječen dalji prolazak izbjeglica, jer oni traže druge načine, a drugi način je da se okrenu krijumčarima. Oni nemaju gdje nazad, oni mogu ići samo naprijed.
Znači, kad se okrenu krijumčarima, ti krijumčari uzmu novac, stave ih u brod, taj brod je jednostavno uvijek pretovaren, ne postoje nikakve sigurnosne mjere, i ti krijumčari vrlo dobro znaju da taj brod nema nikakvih šansi da stigne do Sicilije ili Grčke, ali njihov je cilj da naprave profit.
Taj market postoji, oni su jako dobro organizovani a izbjeglice, kada dođu do morske obale, u jednom trenutku pomisle da je to kraj, da još samo treba preći to more i 'eto nas u Evropi i naši problemi su riješeni'. Međutim, imamo podatke, kao što sam rekao, da je preko 4.600 njih izgubilo živote. Mnogi od njih su takođe djeca, tako da su krijumčari jedan od velikih razloga velike stope smrtnosti na ovom putu.
Kad se podigne bodljikava žica na granici to ne znači da je spriječen dalji prolazak izbjeglica: Zoran Stevanović
RSE: Može li se učiniti više na zaštiti izbjeglica i njihovih puteva spasa?
Stevanović: Naravno da može. Mi se stalno zalažemo i govorimo da je taj ujedinjeni evropski odgovor na izbjegličku krizu potreban, međutim, mi vidimo da Evropa baš ne reaguje najbolje. To smo vidjeli u 2015. godini, to vidimo i dan-danas. Postoji program raseljenja, kojeg su potpisale sve članice Evropske unije, shodno populaciji države – koliko će primiti izbjeglica koje se nalaze u Grčkoj i Italiji. Mi vidimo da je taj procenat ispod četiri posto.
Znači, i to se ne ispoštuje. Imate zemlje, kao što su Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska, koje odbijaju da ispoštuju dogovor koji je potpisan na nivou Evropske unije. Ja bih u ovom trenutku želio da napomenem da preko 86 posto izbjeglica u svijetu, dakle, od onih 65 miliona, nije u Evropi, iako se stiče dojam da svi dolaze u Evropu. To jednostavno nije tačno – 86 posto njih ostaje u nerazvijenim zemljama.
RSE: Na službenoj stranici UNHCR-a, postavljena je peticija solidarnosti sa izbjeglicama pod nazivom "Will you stand #WithRefugees?". Kakav je odziv solidarnosti s ovim ljudima?
Stevanović: Do sada je peticiju UNHCR-a potpisalo preko milion ljudi. Pokušali smo da kažemo na ovaj način da su izbjeglice ljudi kao svi ostali i da niko ne napušta svoj dom zato što mu je tamo lijepo. Mi smo peticiju uručili generalnom sekretaru UN-a u septembru, ali se ona može i dalje potpisivati kao znak solidarnosti sa izbjeglicama. To mogu učiniti, ako žele, i slušaoci Radija Slobodna Evropa.