Bosanskohercegovačka glumica, Zana Marjanović, ostvarila je glavnu ulogu u filmu „A rose in winter“, koji je prikazan prošlog vikenda na filmskom festivalu u Kanu. Priča je to o životu Edit Štajn, svetice i zaštitnice Evrope, jevrejskog porijekla, ubijene u logoru u Aušvicu. O ovom filmu, ali i drugim projektima, razgovaramo sa Zanom Marjanović.
RSE: Vaš posljednji film prikazan je na Kanskom filmskom festivalu. Riječ je o projektu na kojem je sam redatelj radio šest godina. Kakve su prve reakcije publike na film?
Marjanović: Prve reakcije na film su vrlo pozitivne. Sa druge strane i vrlo zanimljive jer su ljudi duboko dirnuti filmom, premda, svi znamo iz istorije šta se dešavalo u Drugom svjetskom ratu. Edit Štajn, i ono za šta se ona borila, nepravda protiv koje se ustrajno borila i nijednom nije posustala, koja ju je na kraju i odvela u smrt, je ono što istovremeno zapanjuje, ali i ohrabruje.
RSE: Film je priča o Edit Štajn. Ona je bila intelektualka jevrejskog porijekla, kasnije je postala katolička redovnica. Ubijena je u Aušvicu, a nakon toga proglašena je i sveticom. Što za vas znači ova uloga?
Marjanović: Smatram da uloga Edit Štajn i način na koji je, reditelj i pisac, nju predstavio, komunicira sa velikim brojem ljudi. Mislim da biti redovnica, odnosno biti časna sestra, ne podrazumijeva odluku koju napraviš jednom u životu i ostaneš do kraja nepokoleban. On kroz film upravo prikazuje da, odlučiti se na jedan takav korak, je odluka koju svaki dan iznova i svaki trenutak iznova moramo da donesemo. Postoje mnoga iskušenja na tom putu, od ljubavi koju osjeća prema jednom kolegi i filozofu, Hansu Lipsu, do iskušenja u vidu majke, koja je bila Jevrejka i koja nikada nije mogla da prihvati činjenicu da je Edit Štajn postala katolkinja, do raznoraznih okolnosti koje su se dešavale prije II svjetskog rata.
Nekada to sve pojednostavimo kada kažemo da ona je estetica, a podrazumijevamo da je to odluka koju je donijela i sa kojom nije bilo lako živjeti. To je jedan život pun odricanja. Mislim da upravo to komunicira film, da je to jako važna poruka, naravno, uz poruku pomirenja, na kojoj je Edit Štajn radila cijeli život, između jevreja i hrišćana, odnosno katolika.
RSE: Ovo nije Vaš prvi susret sa Kanskim filmskim festivalom. Neka Vaša ranija ostvarenja su prikazana na tom festivalu. Kakav je ponovni osjećaj vratiti se u Kan?
Marjanović: Divno je biti ponovo u Kanu, nakon deset godina. Prvi put sam bila sa filmom „Snijeg“, redateljice Aide Begić. Tada je jedan francuski novinar, ironično, Aidi Begić, postavio pitanje - kako se osjeća kao religiozna žena, muslimanka, koja je pokrivena, a došla je da prikaže svoj film u Kan? Zar ne zna da je u Francuskoj, ženama koje su prekrivene, zabranjeno da rade? Te godine, prije deset godina, je donesen zakon koji zabranjuje ženama, koje su pokrivene, muslimankama, da rade. BIla je velika afera i mnogo se govorilo i pisalo o tome. Jedna velika kontroverza.
Ovaj put u Kan, nakon deset godina, nakon brojnih priznanja, pobjeda i filmova koje je Aida radila, pozvana je da učestvuje na panelu, koji zagovara jednaka prava žena u filmskoj industriji i borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama, koji je nama poznat kroz pokret - Me too.
Mislim da su se stvari promijenile i mijenjaju se, i u Kanu, i u našoj profesiji. Bilo je lijepo biti tamo i uočiti pozitivne promjene, koje su se desile. Bila sam još jednom u Kanu jer sam predstavljala engleski film, koji sam radila sa Tim Rotom. To je bilo tako kratko, da sam na tren zaboravila da je i bilo.
RSE: Aktivni ste na filmu, pozorištu, ali i u politici. Sa druge strane, imate i obitelj. Koliko je sve teško uskladiti?
Marjanović: U zadnje vrijeme sve teže jer govorimo o odricanju. Do sada mi nije bilo tako teško odreći se dosta privatnog vremena, odnosno vremena kojeg bih provodila u društvu ili putovanjima ili sa nekim stvarima, koje meni lično zadovoljavaju i čine sretnom, a nisu vezane za posao. Međutim sada, kada imam dječaka, koji će uskoro napuniti dvije godine, kada on pruži ruke prema vama a morate da mu kažete da opet idete na posao, iako sam se upravo vratila, nije baš lako. Smatram da će se neke stvari morati promijeniti uskoro. Ne da se žalim, već je valjda prirodno da vam se u jednom trenutku promijene prioriteti.
RSE: Izborna je godina. Iza vas je vaš prvi mandat u parlamentu FBiH. Kako ga ocjenjujete i da li planirate ostati u politici?
Marjanović: Za mene su posljednje četiri godine u Parlamentu FBiH zaista veliko iskustvo. Uvijek čovjek misli, ako se dovoljno pripremi, ako dovoljno razgovara, istražuje i raspita se, da zna šta ga očekuje. Međutim, to nije tako. Samo iskustvo biti tamo, učestvovati kao zastupnik u Parlamentu, je zapravo meni značilo promijeniti profesiju.
Uvijek sam bila štreber u školi, pa su se neki članovi moje porodice, kada sam odlučila upisati glumu i pravo, vjerovali da ću čak i uspjeti u tome. Ali ovo je bilo ipak nešto što, bez obzira koliko se studiozno pripremala, traži iskustvo. Bilo je potrebno naučiti neke stvari. U tom smislu, vrlo sam zadovoljna ličnim doprinosom.
Uvijek smatram da sam mogla bolje. Predložila sam konkretan zakon, vezan za umjetnost i umjetnike, za poreske olakšice, za mlade žene koje doživljavaju raznorazne prijetnje i napade u virtualnom svijetu, odnosno putem Interneta i društvenih mreža, za apel Angeline Jolly, koja se borila za žene žrtve rata, koje su i dalje stigmatizirane u ovom društvu i i dalje nemaju jednaka prava. Sve su to stvari koje sam predložila, koje još uvijek, vjerovali ili ne, se nisu našle na dnevnom redu. Vjerujem da su one samo početak nečega, na čemu mi još moramo raditi i na čemu vjerujem da ću i nastaviti raditi u budućnosti.
RSE: Radite li još na nekim projektima? Da li su još neki aktualni projekti u planu?
Marjanović: Ne. Sada sam se fokusirala na svoju ulogu majke i na iščekivanje premijere „A rose in winter“, ili u mom slobodnom prevodu, „Zimske ruže“. Tu su i izbori. Mislim da imam pune ruke posla i da će ostali angažmani morati malo sačekati.