U koprodukciji teatra Maksim Gorki iz Berlina, Bosanskog narodnog pozorišta i MESS-a, u Kamernom teatru 55, premijerno je izvedena predstava „Samo da ne pucaju“. Predstava kroz svjedočanstva žrtava, ali i optuženih za ratne zločine, pokušava da progovori o suočavanju sa prošlošću. Urađena je za njemačko govorno područje. Razgovarali smo, odmah nakon premijere, o onome što želi predstava poručiti, sa autorkom i jednom od glumica, Vernesom Berbo.
RSE: Otkud ideja za ovakav koncept predstave? U jednom intervju sam pročitala izjavu sina Željka Ražnatovića Arkana (vođa paravojnih jedinica op.a.) koji apsolutno ne zna šta je njegov otac radio.
Berbo: Pročitala sam jednu pjesmu, koju je Arkanov sin napisao svome ocu. U toj pjesmi stoji: "Tata, kako izgledaju anđeli na nebu?" To me totalno šokiralo jer taj dječak vjeruje da njegov otac, koji je bio ubica i svašta radio, može biti na nebu među anđelima. Šokirala me ta nezainteresovanost da se sazna. Zna čitati novine, zna gledati televiziju, znaš šta se sve o njegovom ocu priča. Odakle dolazi ta nesvijest? To je bila ideja.
Vaš browser nepodržava HTML5
Da li su Beograđani čuli za opsadu Sarajeva?
RSE: Koliko pozorište može da obrazuje?
Berbo: Pozorište ne mijenja svijet, ništa ne može svijet promijeniti. Ali pozorište može da promijeni pojedinca, da ga zaintrigira. Kao i svaka druga umjetnost, pozorište postavlja pitanje, pozorište ne daje odgovore. Može da te navede da sam razmisliš, da dalje istražuješ šta se krije iza priča. Pozorište svakako može da obrazuje.
RSE: Primijetila sam da je veliki dio scenaria baziran na presudama za ratne zločine, na svjedočanstvima žrtava, ali i optuženih za ratne zločine. Kako ste došli na tu ideju i kako ste dolazili do materijala?
Berbo: Bavim se, kao glumica i kao autorka, tim temama i moglo bi se reći da sam specijalista za njih. Nisam se u ovom projektu bavila samo shvatanjem prošlosti u Bosni i našem području Balkana, nego i u Njemačkoj. Inspirisala me Njemačka, koja ulaže, 70 godina nakon rata, u utvrđivanje istine, da se istina sačuva, da ne postoje alternativne istine, da ne postoje poluistine, da ne postoje verzije, nego da postoji jedna istorija. Zna se šta se desilo.
Kada sam pretprošle godine bila ovdje u ljeto, šokiralo me koliko su žrtve u ovoj zemlji potpuno nezaštićena i koliko je odnos prema njima sraman. Ne samo od strane počinilaca, nego i od političara u ovoj zemlji koji sjede na vlasti, ne postoji nikakav respekt prema tim ljudima. Te žrtve su vidljive samo onda kada im je to potrebno. Mislim da je to zloupotreba žrtava.
Gledala sam snimak nesretne majke jednog JNA vojnika. Žena želi da sazna istinu, kako je njeno dijete ubijeno. Mislim da je zadnje mjesto, gdje ona treba da plače za svojim sinom, kod onih koji su to prouzrokovali. Njeno dijete je ostalo nezaštićeno. Mislim da se žrtvama, sa svih strana, treba pomoći da saznaju istinu, da se svako od nas založi da ti ljudi pronađi mir i kosti svojih najmilijih, nebitno sa koje su strane.
Ukoliko se prestanemo baviti tim, nećemo napraviti ni jedan korak naprijed, nego ćemo napraviti 20 unazad. To svjedoče priče koje se odnose na Drugi svjetski rat. Zlo koje se ne pobijedi, on će se ponoviti. Svako ko se pojavi u medijima i počne da priča u ime žrtava, mislim da ne zaslužuje da priča o mrtvima, ako ne može da se brine o živima. Mislim da prvo treba da se pobrinemo o živima, onima koji su ostali iza svojih mrtvih, da oni nađu mir, da se njima pomogne da se pronađu mrtvi, bez obzira ko su i šta su. Tek onda može da se postavi i da priča u ime žrtava.
RSE: Da li je to poruka ove predstave?
Berbo: Jeste, to je poruka ove predstave. Poruka je - bavite se time, bavite se na ispravan način, pričajte svojoj djeci šta ste uradili loše ili dobro. Onaj koji je počinio zlo, a ne ispriča svojoj djeci šta je uradio, nauditi će svome djetetu kad-tad.
Ti ljudi koji nisu pohvatani i nisu sklonjeni iz civilnog društva, oni će nauditi tom društvu. Rekla sam u jednom drugom razgovoru - kada nestanu oni drugi, onda će početi prema svojima tako da se ponašaju. Od tog momenta to postaje problem.
Vaš browser nepodržava HTML5
Heroji su svjedočili u Hagu
To se ignoriše i njih su ostavili da i dalje sjede u policijskim i političkim strukturama. Ovdje su počinioci ostali tamo gdje su počinili zlo. To je skandalozno. To je ono što treba i Evropskoj uniji da se komunicira, da se stvari ne mogu ni u kojem slučaju bolje odvijati, ukoliko se to ne riješi, ako se recimo ne smakne spomenik srpskim vojnicima iz Trnopolja.
Zamislite kada bi sada neko postavio spomenik SS vojnicima u Aušvicu?! Čitav svijet bi se digao na noge. Zašto se to dozvoljava ovdje? Zato što ni na jednoj strani ne postoji interes da se mrtvi zaštite na pravi način, a ne da se drže govori na mezarima.
RSE: Da li je ovakav način izražavanja pravi način za ono što pokazujete u predstavi, da se ovo društvo nije suočila sa zločinima? Mi ga nazivamo postkonfliktno društvo, a ono je i dalje konfliktno društvo.
Berbo: Apsolutno. Možete li zamisliti da ovu predstavu igram u Banjaluci? Ne. To sve govori. Prva osoba koja se pojavi na bini kaže - Ovdje smijem reći šta nam je urađeno. To znači da na drugim mjestima ne smije.
Još uvijek se šapatom govori u pojedinim dijelovima ove zemlje, krijući ono što se desilo. Ne smiješ reći, ne smiješ se pojaviti, ne smiješ napisati karminom genocid na spomeniku. To je skandal. Zna se šta je genocid. Zašto se pristaje na tako nešto?
RSE: Bavite se i odnosom međunarodne zajednice prema zločinima koji su počinjeni u Bosni i Hercegovini, ali i ovom postkonfliktnom društvu. Čini mi se da se na vrlo simboličan način završava predstava, kao u filmu Danisa Tanovića, ostavljeni sami sebi.
Berbo: Tako je. Mi smo sada napravili simboličnu premijeru. U Zenici je publika jako dobro primila komad. Ljudi su bili šokirani da nešto tako vide u teatru. Mislim da je publika u Sarajevu također bila oduševljena. Nisam vidjela da je neko izašao. Prije nego što sam došla ovamo, svi su mi rekli da niko ne želi da vidi takav komad, da niko više ne želi da ima posla sa ratom. Mislim da je to velika tragedija. Baviti se ratom, ne znači ići negdje i slušati samo priče o masakrima. Pravi i dobar način baviti se tom prošlošću će ti pomoći da se oslobodiš svega toga, pokazati će ti pravi put kako da se ponašaš u budućnosti. Što se to više potiskuje, to se više pojavljuje.
Sada radim jedan projekt u Njemačkoj, koji se tiče seksualnog zlostavljanja žena. Znate ko su moje junakinje u tom komadu? Njemice, kojima je više od 80 godina, koje su doživjele silovanje od Rusa u Berlinu 1945. To je bilo masovno silovanje po ulicama. Oni su ubijali žene. Hiljade ih je silovano i ubijeno u Berlinu od strane Rusa. Te žene nikada nisu govorile o tome. Što duže ta trauma traje, što je čovjek stariji, to će biti sve intenzivnije. To što se desilo, ne možeš potisnuti. Imam priliku da pričam sa ženama, koje ne žele da umru, prije nego što to ispričaju.
Mi nismo tu da izmišljamo, da pričamo, da davimo narod. Mi smo tu da dokumentujemo, da se zna šta se desilo i da se odatle eventualno nešto nauči. Ne da se uči da se mrzi, nego da se uči kako da se nosiš sa takvom situacijom. Ne treba bježati od toga, ne treba čak bježati ni od toga ako je neko iz tvog naroda učinio zločin. Nisi ga ti učinio, ne moraš se ti poistovjećivati sa onim jednim što je išao da masakrira. Nisu svi ljudi isti. To znamo jako dobro.
RSE: Koliko je obrazovanje u Bosni i Hercegovini krivo jer ne govori o tome? Zašto uče djecu da trebaju da se poistovjećuju?
Berbo: Upravo je to nestvarno glupa stvar. To je tragično glupa stvar. Ista se takva tragično glupa stvar desila poslije Drugog svjetskog rata.
Sada pravim intervjue sa ljudima iz Srbije, čije su kompletne familije masakrirane od četnika u II svjetskom ratu. Šta ti ljudi sada rade? Gledaju te idiote na vlasti i ne znaju šta će! Apsolutno je glupo i neshvatljivo. U kompletnoj ljudskoj istoriji ima toliko primjera iz kojih se možemo naučiti kako da se s tim nosimo.
Prvo su dolazili kamioni u selo, koji su tovarili televizore i video rekordere. Onda su dolazili oni koji kupe narod i ubijaju. Onda su dolazili oni koji pale.
Njemački narod je dva puta napravio užasno zlo, ali oni su bili primorani od međunarodne zajednice da se s tim suoče. Bili su primorani da se izvinu, da plate odštete ljudima. Oni su bili poniženi pred očima kompletne javnosti, pred svojom djecom su bili poniženi. Ovdje niko nije ponižen za zločine koje je uradio.
Koga sada vlasti u Srbiji, ili na drugim mjestima, štite? To nisu bili nikakvi patrioti. Meni ne može niko reći da su oni došli da se bore za svoju zemlju. Oni su išli da pljačkaju. To su kriminalci i ljudi koji su išli da pljačkaju, da zarade novac i da ubijaju. Oni su ubijali ljude da bi im zatrli trag, da se ovi ne bi vratili po svoje stvari. Prvo su dolazili kamioni u selo, koji su tovarili televizore i video rekordere. Onda su dolazili oni koji kupe narod i ubijaju. Onda su dolazili oni koji pale. Oni štite lopove i kriminalce. Ne štite nikakve heroje.
RSE: Predstava je na njemačkom jeziku. Šta očekujete od predstave u Njemačkoj?
Berbo: Imamo premijeru 30. maja u Berlinu, u Teatru Maksima Gorkog. Od jeseni će se predstava igrati i po festivalima. Predstava je urađena za njemačko govorno područje. Mislim da kroz ovu predstavu mogu da informišem zapadnu javnost o trenutnoj situaciji ovdje. Jako je važno da znaju kome ovdje daju novac, kada podržavaju loše ljude koji se ne pridržavaju osnovnih normi moralnog ponašanja.