Krajem februara počinje turneja izložbe „Lično“, autora Velije Hasanbegovića. Prvo će biti prikazana u Domu kulture Jajce.
„Lično“ je izložba portreta u crno biloj tehnici, na velikom formatu, koja donosi priču o ljudima koji su bili žrtve rata, a sada su heroji mira. Uz portrete se nalazi kratka lična poruka svakoga od njih. O izložbi, ali i o fotografiji u vremenu Interneta i smart telefona, razgovaramo sa Velijom Hasanbegovićem.
RSE: Zašto baš naziv Lično za izložbu?
Hasanbegović: Naziv Lično upravo iz razloga što se radi o dvadeset portreta ljudi, koji su proživjeli ratne golgote od 1992. do 1995. godine, koji su prošli ratne torture kao civilne i vojne žrtve rata, koji su bili zatvoreni u logorima i koji su skupili snage da izađu i u javnosti podijele svoje ratne priče, odnosno ono što su preživjeli u logorima. Radi se o postavci fotografija od dvadeset portreta, crno bijelog formata 140 x 110 centimetara. Htio sam da u taj format njihovih portreta, kroz njihov pogled, ispričam priču o onome što su oni preživjeli tokom vremena, koji su proveli u zarobljeništvu.
RSE: Odakle uopšte takva ideja?
Hasanbegović: Ideja se rodila prije neke dvije godine, kada su me iz CRS-a pozvali na jedno javno govorenje, a to se desilo u Doboju. Krenuo sam u Doboj, sjeli smo, bila je puna sala. Izašli su njih trojica, ispred svakog naroda po jedan, jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin. Počeli su pričati svoje priče, ono što su preživjeli, svoje traume. Slušajući to šta pričaju i kroz šta su sve prolazili, da budem iskren, nije mi bilo jednostavno slušati. Izašao sam iz te prostorije, uzeo sam telefon, čisto onako da malo skrenem misli, otvorio društvene stranice i vidio da ljudi pozivaju na rat. To se desilo upravo u toj sedmici pred referendum u RS-u.
Sa jedne strane sam čuo tri strašne priče, sa druge strane sam pogledao na društvene mreže, gdje ljudi huškaju jedne protiv drugih. Onda se u meni probudio revolt, neka nervoza. Htio sam, u tom momentu, da skrenem pažnju, da ljudi pokušaju da ne razmišljaju o ratu.
Kada se to završilo, pri povratku iz Doboja ka Sarajevu, razmišljao sam na koji način i kako ja mogu da doprinesem, šta mogu da uradim da se još više obznane njihove priče, da izađu u javnost njihove priče. Na pamet mi je pala ideja da uradim portrete. Doslovno, od momenta rađanja te ideje do realizacije je proteklo nekih dva mjeseca. Skupili smo ih sve na jedno mjesto, uradio sam fotografije i prva izložba je bila u martu 2017. godine u Historijskom muzeju u Sarajevu.
RSE: Portreti o prošlosti, sa porukom za budućnost. Zbog čega je bitna ova izložba?
Hasanbegović: Ti portreti govore o prošlosti, o onome šta su oni preživjeli. Njihove oči, izraz lica i sve to na portretu, govori o prošlosti. Trebalo mi je da vidim kako oni razmišljaju o budućnosti. Na kraju mi je pala ideja da jednostavno oni sami napišu neku poruku. Dao sam im mjesec dana vremena da napišu svoju poruku ispod portreta. Kada su oni poslali svoje poruke, ni jedna, apsolutno ni jedna, ne sadrži mržnju, ni osvetu, ni revanšizam, nego govori o budućnosti i da se ono, što su oni preživjeli, više nikada nikome ne desi.
RSE: Sada nova turneja izložbe počinje u Domu kulture u Jajcu. Gdje će sve izložba biti prikazana?
Hasanbegović: Poslije Jajca ima još Banja Luka, Sarajevo, ići će kroz čitavu BiH, Tuzla, Mostar i tako dalje. Planirano je, ali ćemo vidjeti, od mogućnosti realizacije, novca i svega ostalog.
RSE: Izložbu Lično, građani BiH su već mogli da vide, ali i iz ostatka svijeta. Kakve bile reakcije?
Hasanbegović: Kada sam postavio izložbu, prvo sam htio da oni uđu, da oni pogledaju svoje portrete, da vidim njihove reakcije. Najjača reakcija je bila gospođe psihoterapeuta, koja radi sa njima, koja ih priprema za javno govorenje. Kada je vidjela portrete, odjednom je prišla meni i počela da plače. Znači, ona radi sa njima zadnjih šest godina, zna ih u dušu, svakoga. Kroz svaki portret je uhvaćena njihova priča, svaki portret priča zasebno njihovu priču.
Ostali građani, koji su uspjeli da pogledaju izložbu, su pokazali pozitivne reakcije i to u smislu da im nije jednostavno to gledati jer stojite ispred portreta koji vas gleda direktno u oči. Naravno, dolaze neki ljudi, pa mogu preispitati svoje stavove o svemu. Izložba ima i neki psihološki efekt.
Mogu da najavim da će, što se tiče Sarajeva, ponovo biti izložba postavljena 2. maja u Ars Aeviju i to povodom zatvaranja Modula memorije.
RSE: Dugo se bavite fotografijom. Kako ocjenjujete danas ovu vrstu medija, obzirom na Internet, društvene mreže, smart telefone, gdje je svakome omogućeno, da u svakom momentu fotografiše i objavljuje te sadržaje?
Hasanbegović: Puno škljocamo, ali nigdje fotografija. Premalo je fotografija. Za nešto je loše, za nešto je dobro. Danas je fotografija pristupačan medij svakome. Dobra je stvar što se ljudi time bave i što fotografišu. Bilo bi dobro da malo o tome i razmisle.
Na internetu je danas prisutno dosta časopisa i video materijala o tome kako napraviti dobru fotografiju. Moja poruka bi im bila da pogledaju malo te stranice, neka prosurfaju, ima i besplatnih knjiga. U neko moje vrijeme, kada sam se počeo baviti fotografijom, nisi imao mogućnost kupiti knjigu, pa i ako je neko imao, posudiš, pročitaš i vratiš. Na žalost, nije bilo puno literature. Danas je pristupačna. Da bi se poboljšao kvalitet i da bi ljudi napravili bolju fotografiju, za njihov arhiv, bilo bi dobro da se informišu na koji način to postići.
Ono što mene boli jest da se gubi čar fotografskih radnji. Ljudi su izgubili osjećaj da odu u neku fotografsku radnju, odnesu fotografije na stiku jer nema više filma, pa izrade te fotografije, da im ostane za arhiv. Te slike pohranjujemo na diskove, na mobitel, na neke medije, desi se kvar, izgubimo sav materijal i gdje smo bili nigdje, šta smo radili, ništa. Kada pogledamo po svijetu, u Evropi, evo i u komšiluku, Hrvatskoj i Sloveniji, te fotografske radnje i danas rade. Ljudi se bave i analognom fotografijom. Imamo kupiti materijala, i crno-bijelog, da radimo analognu fotografiju. Na žalost, ovdje kod nas, to izumire. Lijep je osjećaj kada uzmeš fotografiju u ruke da je pogledaš, to je jedan totalno drugi čar.
RSE: Kako se u BiH njeguje umjetnička fotografija, dokumentarna, ili je još uvijek u prednosti news fotografija?
Hasanbegović: Na žalost, news fotografija. Danas svi imamo mobitele, svi imamo kamere. Uzmemo je, treba nam deset sekundi da napravimo fotografiju tog momenta. Ne razmišljajući šta i kako, pošaljemo je na portale. Portali to objave da bi dobili neki klik. Rijetko koja medijska kuća ovdje njeguje dokumentarnu fotografiju i taj fotografski narativ. To je sada tako, ko zna šta će biti u budućnosti. Nadam se da će biti malo drugačija priča.