Kada je prvi put vidjela slike migrantske patnje, odnosno pokušaje nesretnih ljudi iz Sirije, Iraka, Afganistana i drugih zemalja Azije i Afrike da se domognu evropskih zemalja, dok je gledala uplakana lica djece, Vanja Crnojević (1980) je donijela odluku da mora pomoći.
Sjetila se sličnih prizora iz svoje domovine, Bosne i Hercegovine, i osjetila grižnju savjetis. Pitala se: "Zašto ja živim u sigurnoj zemlji, Švajcarskoj, a oni moraju na put pun neizvjesnosti kako bi pobjegli od strahota rata?".
Ona, koja je tada imala 11 godina, s roditeljima je od rata bježala u automobilu a zemlja koja ih je prihvatila, ponudila im je pristojne uslove života.
Putem Facebooka počela je okupljati prijatelje i skupljati novac kako bi pomogla. I tako je prvi put otišla u Preševo na jugu Srbije a od tada više ne broji koliko puta je stigla u tamošnje migrantske kampove.
RSE: Kako se javila ideja za pomoć ljudima koji bježe iz svojih zemalja zahvaćenih ratom, nasiljem ili siromaštvom?
Crnojević: Ideja se javila kad sam na televiziji vidjela da je kriza počela, da je zahvatila više zemalja i da je na granici između Makedonije i Srbije jako puno ljudi koji nemaju krov nad glavom. Tako sam odlučila da krenem i da pomognem. Na početku sam došla sama u Preševo, skupila sam novac od prijatelja, došla sam bez organizacije, bez plana, samo u jednoj želji - da pomognem, i ostala sam tu.
Poslije mjesec dana, registrovala sam organizaciju u Švicarskoj i počela malo ozbiljnije raditi. To je bilo u augustu 2015. godine. Sada imamo sedmero ljudi u Borderfree Association u Švicarskoj, koji rade više u administraciji, a u Preševu imamo šest zaposlenih i volontere iz Švicarske, između deset i petnaest njih.
Trenutno smo u kampovima Preševo, Bujanovac i Vranje, znači u tri kampa radimo, gdje imamo izgrađene škole, sportske aktivnosti, kafić sa bibliotekom na farsi i arapskom jeziku. Imamo workshopove, posebno sa ženama, posebno sa muškarcima, IT kurseve, mobilnu stomatološku kliniku – na to smo posebno ponosni. Radimo i sa doktorima u kampu, specijalne potrebe, ako nekom treba proteza za nogu, ortopedske cipele, naočale i takve stvari.
Vaš browser nepodržava HTML5
Migranti nepoželjni u Bačkim Vinogradima
RSE: Vi ste i trenutno, dok razgovaramo u Preševu? Kakva je situacija?
Crnojević: Imamo jako puno djece u kampovima, posebno Bujanovac i Vranje su kampovi gdje imamo po 200 ljudi. To su uglavnom cijele porodice. U Preševu je malo veći kamp, između 500 i 600 ljudi. Broj varira. Nekad imamo i 1.200 ljudi. Nikada to nije isto. Jučer je bio dan pun stresa, bili smo cijeli dan na terenu, uz mnogo obaveza.
Organizacija funkcionira tako da imamo i koordinatore, imamo zaposlene, imamo volontere koji vode workshopove, škole engleskog i njemačkog jezika. Moj posao je više u administraciji, ali imam isto tako i direktan kontakt sa izbjeglicama.
Danas, na primjer, pišemo projekte i šaljemo organizacijama, ustanovama, agencijama da nas finansijski podrže, pošto planiramo novi projekat za maloljetnu djecu bez pratnje. Ove dvije i po godine, otkako smo tu, sreli smo puno djece koja su na dugom putu sama, a djeca su od sedam pa do 18 godina.
RSE: Da li je uopšte moguće da dijete od sedam godina samo luta svijetom?
Crnojević: Da Vam pravo kažem, i meni je to bio šok, na početku, posebno u Beogradu, u parku, kad sam ih vidjela prošle godine, u februaru, na -15 stepeni, kad su nas molili da im kupimo vreće za spavanje. To mi je bilo užasno. Imamo i slike sa tom djecom koja su pretežno iz Afganistana. Ili su ih roditelji poslali jer nemaju novca da krenu s njima ili su im roditelji poginuli, umrli, tako da nemaju nikog. I oni su krenuli s drugim ljudima.
RSE: Koliko puta ste dolazili u Preševo?
Crnojević: Više ne brojim. Letim četiri puta mjesečno, dvije sedmice sam u Švicarskoj, dvije sedmice sam na terenu, da li je to Srbija ili Grčka. Prošle godine smo radili u Grčkoj.
RSE: Da li neki od ljudi koje srećete žele jače vezivanje, možda djeca imaju tu potrebu?
Crnojević: Na početku je bilo takvih familija ili djece, gdje smo ostali u kontaktu, a sada su već u Njemačkoj ili u Luksemburgu ili gdje već. Više to ne radim – da bih zaštitila više sebe, jer su to teške priče i teško to proživljavam. Pokušavam i nastojim sebe podučiti da je moj posao ovdje, na "Balkanskoj ruti", da pomognem kada je najpotrebnije, u nekom momentu, a ne da se poslije brinem... Tako sam odlučila za sebe, pa vidjet ću kako će biti.
Vaš browser nepodržava HTML5
Migranti: Planinskim putevima do BiH
RSE: Htjela bih da se vratimo na priču o stomatološkoj ordinaciji, na točkovima. Kada je ona nastala?
Crnojević: Ta priča je nastala u Grčkoj, kad smo radili u jednom izbjegličkom kampu sa 1.600 ljudi. Kamp je bio udaljen oko 25 km od grada i nije bilo doktora. Znači, za svaku prehladu se morala zvati hitna pomoć iz grada. To je bila nemoguća misija, tako da smo mi, sa prijateljima koji su porijeklom iz Pakistana, a doktori su u Njemačkoj koji su pratili naš rad na Facebooku, kad smo tražili doktore - oni su se javili. Rekli su da oni kupuju stare ambulante, preurede ih i onda šalju za Afriku, Pakistan. Tako su došli na ideju da pošalju nama, u Grčku, jednu takvu kliniku.
U toj klinici smo radili nekih šest mjeseci, sa doktorima iz Grčke i volonterima, doktorima iz Švicarske i Amerike. Poslije je taj kamp evakuisan, nije više tu bilo ljudi, i sa Ministarstvom zdravlja u Grčkoj smo imali razgovor i pitali ih šta su im najveće potrebe. Rekli su da im najviše trebaju stomatolozi jer su kampovi daleko od grada, nije moguće svaki put otići kod zubara, a ni država neće svaki put da plati, to su veliki troškovi, jako puno ljudi je u izbjeglištvu.
Tako smo došli na ideju, s još dvije druge organizacije, da kupimo jedno vozilo hitne pomoći, preuredimo ga, stavimo stomatološku stolicu. I tako smo počeli da radimo. U Srbiji su svi bili oduševljeni jer smo mi jedini koji radimo sa mobilnom stomatološkom klinikom. Međutim, mi ne radimo samo sa izbjeglicama. Mi podržavamo i lokalno stanovništvo, svako ko sebi ne može da priušti zubara – dobrodošao je u našu kliniku.
RSE: Do kada mislite biti u ovoj humanoj misiji? Ima li umora?
Crnojević: Kada sam počela, mislila sam da ću ostati sedam dana, pa se to produžilo na tri mjeseca. Evo, sada dvije i po godine. Ne znam. I kad prođe ova izbjeglička kriza, mislim da ću ostati na "Balkanskoj ruti", možda dođem i do Bosne i Hercegovine. Već sam razmišljala o tome, u društvenom segmentu. Znači, ne mislim odustajati i prestajati s ovim radom.
Finansijsku podršku imamo od privatnih lica. U Švicarskoj to su ljudi koji nas prate na Facebooku, međutim, jako puno firmi se isto tako javilo, pošto smo mi oslobođeni poreza, tj. naši donatori su u Švicarskoj oslobođeni poreza. Doniraju nam, ali to se uvijek dešava prije Božića, kad svi vole da doniraju. Podržala nas je i švicarska ambasada, tri mjeseca, za stomatološku kliniku. Snalazimo se.
RSE: Možete li nam reći neke podatke o sebi, o Bosanki koja je preko Švajcarske stigla u humanu misiju u migrantske kampove na jugu Srbije?
Crnojević: Rođena sam u Maglaju a svoj grad sam napustila 1991. godine. Moji roditelji su već bili u Švicarskoj, a kada je sve to počelo u bivšoj Jugoslaviji, roditelji su došli po mene. Nisam ni znala da idem za stalno, još se činilo da je rat daleko od nas. Bilo je drugačije, nisam se vratila i u meni se probudila želja da pomognem.
Gledajući strašne slike, uvijek sam se pitala zašto ja imam tu sreću da budem u jednoj sigurnoj zemlji, dok je drugi ljudi nemaju. Ono što sam htjela, to sam i dobila.
RSE: Imate li viziju ili preporuku kako se nesretnim ljudima može pomoći na najbolji način?
Crnojević: Ta kriza se mijenjala kroz ove dvije godine. Na početku je to bila pomoć u hrani, odjeći, ljudi su spavali po cestama, u šumama. Momentalno su u kampovima, gdje imaju krov nad glavom i hranu. Ono što meni leži na srcu jeste da se s tim ljudima priča, da se ti ljudi gledaju na pravi način. Da znaju da smo mi iz cijele Evrope došli da im pomognemo, da budemo s njima, da nisu napušteni, da nisu zaboravljeni, što je njima jako bitno.
Ono što mi je najviše smetalo u Švicarskoj, kad sam došla iz BiH, bilo je što ljudi misle da si iz zemlje u kojoj nema vode, struje, da smo primitivni...
Ono što je meni najviše smetalo u Švicarskoj, kad sam došla iz Bosne i Hercegovine, bilo je što ljudi misle da si iz neke zemlje u kojoj nema ni vode, ni struje, da smo svi primitivni, da ništa nismo vidjeli, da nigdje nismo putovali... Kao da nas treba svemu naučiti. Zato mi je uvijek bila želja da ovim ljudima pružimo normalnu komunikaciju.
Znači, s nama zajedno rade i izbjeglice. Mi smo ih uključili u sve naše projekte – nastavnike i frizere... Imamo i frizerski salon, rade i u kafiću i to oni sami vode. Želim da tim ljudima dam taj osjećaj da imaju jedan normalan život, da nisu samo izbjeglice, nego da imaju ime i prezime a imali su živote i prije ovog izbjegličkog. Jer, neki od njih u kampovima provedu i godinu dana.
Naša je misija da im pomognemo i život učinimo dostojnim onog što su u zemljama koje su napustili, ipak dostigli i imali.