Bosanskohercegovački režiser Timur Makarević je na International independent festivalu u Francuskoj za svoj debitantski film Ništa, samo vjetar osvojio nagradu za najboljeg režisera, dok je Boris Glibušić, osvojio nagradu za najbolju glavnu mušku ulogu.
Film je premijerno prikazan 25. septembra u Londonu na Rain dance festivalu.
RSE: Vaš film Ništa, samo vjetar prikazan je na međunarodnim festivalima. Proglašeni ste i najboljim režiserom. Kakve su prve impresije?
Makarević: Prikazan je na tri festivala i još nekoliko festivala je dogovoreno. Nisam nezadovoljan. Premijerno je prikazan na Rain dance festivalu u Londonu, koji važi za jedan od vodećih independent film festivala, odnosno festivala nezavisnog filma.
Prikazan je i na Nordijskom film festivalu u Njujorku, pošto je film dijelom i švedska koprodukcija, tako de je predstavljen kao nordijski film. Prikazan je u Francuskoj, u jednom mjestu blizu Marseja, gdje sam dobio nagradu za najboljeg režisera, a Boris Glibušić, za najbolju glavnu ulogu.
RSE: Film prati mladog čovjeka koji iz Švedske, nakon 18 godina, dolazi prvi put u Sarajevo. Odakle uopšte ideja za takvu vrstu scenarija?
Makarević: Posljednjih 25 godina, koliko je moj junak bio odsutan iz grada, bio sam ovdje skoro sve vrijeme, osim kratkih izleta po godinu do godinu i po dana. Nekako mi je našao način da pogledam na ovaj grad i ovo društvo sa jednom distancom.
RSE: Sami ste rekli da ste pogledali ovaj grad sa neke distance. Ima li razlike?
Makarević: Prije nego sam prvi put otišao na godinu dana iz Sarajeva, prelistao sam novine, možda dan dva prije odlaska. Kada sam se vratio, nakon godinu dana, opet sam prelistao novine. Shvatio sam da se apsolutno ništa nije promijenilo.
Fasciniralo me koliko se stalno zaoštrava neka situacija, koja nikako da se zaoštri, ali mi je bilo fascinantno i to da se ništa nije promijenilo nakon godinu dana. Sad je prošlo 20 godina od tada, a i dalje se iste rečenice vide. Neke stvari se, nažalost, ne mijenjaju.
RSE: Tokom filma proteže se pitanje da li je dom tamo odakle potičete ili tamo gdje jeste?
Makarević: U autobusu za avion, onaj što vozi od zgrade aerodroma do aviona, čuo sam glas iza sebe koji govori: "Više mi je dosadio ovaj život u Americi. Jedva čekama da se penzionišem i da se vratim u BiH da živim". Mene je baš zainteresovalo da vidim čovjeka koji to govori. Nemam ništa protiv stava, svako ima svoje, ali htio sam da vidim čovjeka koji kaže da jedva čeka da ode u penziju i da se vrati u Bosnu i Hercegovinu iz Amerike. Kada sam ga pogledao, šokiralo me da je on bio nešto mlađi od mene.
Poster filma Ništa, samo vjetar
RSE: Upravo je suprotno. Mladi, većinom iz BiH, odlaze u potrazi za boljim poslom, ali i obrazovanjem. Kako to komentarišete?
Makarević: Razumijem da ljudi hoće otići, nego da ostanu u ovakvom stanju. Ovdje je situacija takva kakva jeste, neki su bacili sidro ovdje i razvijaju se u ovakvom društvu kakvo jeste, što je opet u redu. Ovdje je vođa studenata konzervativac. To nigdje u svijetu nema. Barem studenti moraju biti ludi i otkačeni, pa da ih neko smiruje i reguliše. Ovdje su i studenti konzervativni.
RSE: A penzioneri liberalni?!
Makarević: Sve je naopako.
RSE: Film je rađen u koprodukciji sa Švedskom, Poljskom i Rumunijom. Fond Euroimages je dao neka sredstva. Ovo je Vaš prvi dugometražni film. Koliko je potrebno da bi se napravi jedan dugometražni film?
Makarević: Od momenta kada sam napisao scenario, do premijere, prošlo je osam godina. To je previše vremena, u smislu da se ne može puno stići uraditi u toku jednog života. S jedne strane sam sretan što sam ga uopšte uradio jer mnogi ne dobiju ni tu priliku.
Snimiti film za osam godina, mislim da je autorov problem, zato što se promijeni sve, promijeni se svaka molekula u čovjeku, a kamo li misli. Misli su dinamične. Ono što sam naučio iz ovog filma i ono što sam zaključio je da će mi za sljedeći put trebati puno kraće vremena, makar ga mobitelom snimao.
RSE: Koliko je novca bilo potrebno? Može li BiH sama podnijeti proizvodnju jednog dugometražnog filma?
Makarević: Mislim da je fondacija (Fondacija za kinematografiju, op. a.) napravljena tako da podržava koprodukcije. Nisam siguran, ali mislim da nema ni jedan film koji je rađen isključivo domaćim novcem. Možda nisam u pravu, ali mislim da je princip, da se uloži ne znam koji procent, pa da neko drugi da još otprilike toliko. Ima neki procent po kome se film smatra filmom iz Bosne i Hercegovine.
Kada pogledamo koliko ima ministara, njihovih pomoćnika, zamjenika, sekretara, vozača, auta, telefonskih računa, mislim da je to najveća štetočina u našem društvu.
RSE: Vaše kolege prethodno, u razgovorima, često su navodili da filmovi iz BiH, čiji budžeti prelaze dva miliona, se mogu smatrati filmovima holivudske produkcije.
Makarević: Holivud je drugačiji, zato što u Holivudu uspjeh filma zavisi od publike koja ga je gleda, koliko ga je ljudi pogledalo. Ovdje toga nema. U Evropi manje-više, ali kod nas, sto posto, nema filma koji ide na to da ima veliku publiku. Zbog toga to nije biznis, nego ga podržavaju ministarstva kulture. Dobro je da ministarstva kulture podržavaju filmove jer se stvaraju filmovi koji se ne bi mogli komercijalno ostvariti.
S druge strane, mislim da to šteti svijetu filma kod nas, što nije nimalo i biznis. Da je film biznis, bilo bi bolje, jer onda znaš da ulažeš novac u nešto u šta smatraš da će donijeti korist. U tom slučaju bi se film razvijao nekom drugom dinamikom. Ovako, sve zavisi samo i isključivo od ministarstava kulture i takav film nema ambiciju da ga vidi puno ljudi, što je za holivudski film imperativ. Što ga više ljudi vidi, više će film zaraditi i onda će se moći i sljedeće godine praviti novi film.
RSE: Zašto naziv - Ništa, samo vjetar?
Makarević: Kada mama uspavljuje dijete, a dijete se iznenada trzne, mama kaže – Ništa, to je samo vjetar, da se dijete ne boji. Mislim da je najbolje pogledati film, pa povezati sa ovim nazivom.
RSE: Dotakli smo se dijelom i kinematografije u BiH. Kako je Vi ocjenjujete?
Makarević: Malo je sredstava koje izdvajaju ministarstva kulture, naročito ako se uzmu u obzir sve silne nagrade koje su dobili naši filmovi. Više je dobijeno, nego što je uloženo. Situacija je takva, da ne očekujem da će se nešto radikalno promijeniti na bolje. Mislim čak, što su filmovi uspješniji, da je manje volje odavde da se finansiraju.
Sa druge strane, to se može i shvatiti jer filmovi su ovdje uvijek kao neki korektiv i kritika društva, a ovdje je toliko stvari koje se mogu kritikovati. Ljudi na vlasti ne žele da daju novac u nešto što će njih razotkriti na neki način.
Malo je para, a sigurno ima i većih prioriteta u državi, nego što je film. Glupo bi bilo kukati da nam daju više para za film, kada ima puno drugih prioriteta. Ali, kada pogledamo koliko ima ministara, koliko ima njihovih pomoćnika, zamjenika, sekretara, vozača, auta, njihovih telefonskih računa, mislim da je to najveća štetočina u našem društvu, što veliki dio para odlazi na stotine ministara.
RSE: I filmovi Vaših kolega, koji su isto tako jako uspješni i koji su naišli na jako dobar prijem kod publike, kao i Vaš film, svi na neki način otvaraju pitanja tranzicionog društva. Koliko je bitno, bez obzira na nerazumijevanje i nedostatak novca, da upravo umjetnici počinju dijalog o tabu temama, koje još uvijek postoje u BiH?
Makarević: Mislim da je jako bitno i da su filmadžije najviše posvetili pažnje takvim stvarima. Film Alena Drljevića Muškarci ne plaču je obradio jako prisutnu temu, da je prosto nevjerovatno da je niko do sada nije obradio, da se nije desio takav film do sada.
Vaš browser nepodržava HTML5
Muškarci ne plaču poslije balkanskog rata
Sa druge strane, gomila ljudi govori da je dosta više ratnih filmova. Dosta je filmova sa ratnom tematikom, mada izgleda da tu temu nismo dovoljno obratili pošto se filmovi ne gledaju. Alen je uradio super film, poučan, ima dobre kritike i komentare, ali ne vjerujem da će biti masovno gledan, što je veliki problem.
Film bi se trebao bolje širiti, ali nema kanala kojim se to može distribuirati. Kina je malo, u Sarajevu ima jedno ili dva. Domovi kulture su pretvoreni u kafane, širom države. Niko ne radi ništa da se to stavi na neku platformu, da se gleda, da se barem može pogledati, ako ništa. Neki filmovi su već i dovoljno stari, da ih se može staviti na besplatno gledanje. Filmovi bi se trebali puno više gledati, nego što se gledaju, ali ne možeš tjerati ljude da gledaju nešto što neće.
RSE: Šta je sa javnim servisima?
Makarević: Ništa. Javni servis je samo refleksija stanja u društvu. Kada vidite na ulici parkirano auto na trotoaru i pješačkom prelazu, kada sa djetetom morate izaći na ulicu, da bi ste zaobišli to auto, to je jako dobra slika u kakvom je stanju društvo i ljudi koji upravljaju ovim društvom. Javni servis je upravo tačna i realna slika stanja u našoj zemlji.
Vaš browser nepodržava HTML5
Ni para, ni igranog programa