Slavenka Drakulić, poznata hrvatska književnica i novinarka čiji su romani, eseji i publicistika prevedeni na mnoge svjetske jezike, kaže za Radio Slobodna Europa (RSE) da građani u Hrvatskoj žive jednu "neizvjesnost koja je materijalna, ekonomska i politička i koja stvara opću psihološku nesigurnost".
"U toj nesigurnosti ljudi se zatvaraju u sebe, zemlje se zatvaraju u sebe i ne možeš s nekakvim povjerenjem i radošću gledati u budućnost", ističe Slavenka Drakulić koja ovih dana sudjeluje na praškoj međunarodnoj konferenciji "Dajmo ženama šansu, a muškarcima priliku" na kojoj se raspravlja o rodnoj ravnopravnosti i nasilju nad ženama.
U intervjuu za RSE ona govori i o položaju žene u Hrvatskoj, ali i o konzervativizmu koji potiče Katolička crkva.
RSE: Čini mi se da nikada u Hrvatskoj nije bilo teže biti žena. Od toga da se za ženu kaže da je "drugotna" do toga da ne bi smjela odlučivati ni o vlastitom tijelu. Kako tumačite taj krajnje konzervativan stav koji potiče Katolička crkva?
Drakulić: U Hrvatskoj je danas uistinu teško biti žena. I Katolička crkva i Vlada potiču taj konzervativizam, jer se Vlada tome ne suprotstavlja, nego se ponaša upravo kao da nismo sekularna država. Čovjek se onda pita da li smo podružnica Vatikana. Pored toga Hrvatska nije potpisala ni Istanbulsku konvenciju koja nije ništa drugo nego jedan niz mjera kako bi se spriječilo nasilje nad ženama, te što učiniti i kako pomoći žrtvi.
Mi smo se sapleli o pojam "roda" koji se kod nas krivo tumači, no čini mi se da je to još jedna izlika da se ta konvencija ne potpiše. U tom novom konzervativizmu došlo je do jedne sprege vlasti i crkve, gdje je Katolička crkva dobila nesrazmjeran prostor i utjecaj i, naravno, da se onda u tom okviru vraćamo na patrijarhat klasičnog tipa gdje bi žena trebala biti u kući i rađati djecu.
Ispostavilo se da je normalno pisati ustaške i fašističke parole."
Znamo svi da imamo velikih demografskih problema, ali oni se ne rješavaju tako da se drže propovijedi u crkvi, niti da se osniva Ministarstvo demografije, nego tako da se mladima da mogućnost da rade, zarade, da dignu kredite, kupe stanove, kako bi imali normalnu obitelj. Samo prošle godine iz Hrvatske je otišlo sto tisuća ljudi. Dakle, sve te mjere koje vlast i crkva propagiraju ne daju nekog rezultata.
RSE: U Vašim romanima bavite se i nasiljem nad ženama. Kako je moguće da čovjek koji je na javnoj funkciji – dakle, župan, član vladajuće stranke u Hrvatskoj koji tuče svoju ženu – i dalje ostaje na visokoj poziciji, takoreći smije se javnosti u lice, umjesto da je smijenjen sa svih javnih funkcija?
Drakulić: Očito to nije neki veliki krimen, jer kao što je netko na televiziji rekao to je bilo "samo jedan put, pa dogodi se". Očito se i njima doma omakne. To se ne smatra nekim velikim grijehom, a mi tek sada otkrivamo koliko je toga nasilja u obitelji. To je dio patrijarhalne kulture, a žena je kod kuće nezaštićena.
Hoće li župan otići s funkcije ili neće, to ne znamo i to ovisi o njegovoj volji. Hrvatski premijer je, kao i uvijek, neodlučan, pa će možda osnovati nekakvo povjerenstvo koje će o tome odlučivati u idućih pet godina.
RSE: Val neoustaštva već je dobrano oprao tekovine antifašizma u Hrvatskoj. Generacija rođenih 90-ih su danas odrasli ljudi sa shvaćanjem da se u domovinskom ratu ne može počiniti zločin.
Drakulić: Da, to je dogma hrvatskog domovinskog rata – oni koji se brane ne mogu počiniti zločin. U Hrvatskoj je, zapravo, uspostavljena jedna institucija "čuvara revolucije", a to su veterani. Oni su od trenutka kada su štrajkali u Savskoj u Zagrebu i od smjene vlasti uspostavili nešto poput nove policije, i to kulturne policije koja ordinira kada će ili neće biti održane nekakve manifestacije, poput Noći kazališta, ili kada će biti zamijenjen Hrvoje Hribar, prvi čovjek Hrvatskog audio-vizualnog centra (HAVC). Situacija je vrla zanimljiva. Zapravo, nečinjenjem se afirmira jedna nova vrsta ponašanja.
Nitko nije ništa poduzeo protiv ljudi koji su kampirali na Savskoj, jer da ste vi pokušali podići šator u Savskoj ulici, ili u nekom parkiću u Zagrebu, odmah bi došla policija i maknula vas. Te granice su pomaknute i čovjek ima osjećaj da se etabliralo jedno ponašanje koje nema u zakonu nikakvog opravdanja, da je ono arbitrarno, dok, s druge strane, svi se takvih manifestacija, takvih ljudi i pojava plaše, znaju da će dobiti po nosu, jer su veterani pod visokom zaštitom vlasti i Crkve.
Vlada postaje sve totalitarnija, uopće ne čuje druga mišljenja."
Kod nas se ispostavilo da je normalno postavljati znakove, pisati ustaške i fašističke parole. Ni inicijativa Istarskog demokratskog sabora (IDS) da se to kazni nije prošla, već je odbijena. Time se dodaje još jedan kamenčić u normalizaciju, ne bih rekla fašizma, ali jednog relativizma, jedne krajnje desnice koja radi što hoće.
Ima se dojam da oni koji su u samoj Vladi i u samoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), su tek jedno lice te partije, a da oni koji vladaju i partijom i državom nisu u prvom planu, ali vladaju jednom čvrstom i to jako desnom rukom.
- Ivana Bodrožić: U Hrvatskoj se podržava govor mržnje i diskriminacija
- Maja Sever: Protiv prijetnji, kroz institucije
- Ante Tomić: Hrvatska je danas luđa od Srbije
RSE: Sinergija desničarskih portala i državne televizije sve je snažnija. Urednica jedne emisije o kulturi skandalizirana je činjenicom da se u Saboru čuo srpski jezik. Novinarima se prijeti smrću. Što se još treba dogoditi, pa da bi imali odgovarajuću reakciju na to?
Drakulić: Mislim da će tako biti i dalje, da neće biti reakcije. Hrvatska se jednom digla na noge i to je bilo u povodu kurikularne reforme prošle godine. Tada je 40.000 ljudi, ako ne i više, izašlo na ulice, zabrinuto za svoju djecu, njihovo obrazovanje i budućnost. Taj je događaj pokazao je da u Hrvatskoj ima ljudi koji drugačije misle, ali oni se nisu u stanju organizirati na način na koji bi mogli adekvatno parirati cijeloj mreži desnih udruga. Kod nas je vrlo teško tu "šutljivu većinu" organizirati, jer oni nisu ideološki zadojeni kao što su desničari. Vi morate imati jedan jak motiv, direktni povod.
Pod plaštom "Agrokora" skriva se svašta."
Kurikularna reforma je bila, sada mora biti nešto drugo. Oni će se povremeno okupljati, ali nekog sistematskog rada, lobiranja, kao i drugih mehanizama koji se koriste u demokratskim društvima, u Hrvatskoj ne postoje. Vlada postaje sve više totalitarna, u smislu da uopće ne čuje druga mišljenja. Na djelu je jedna monokultura, jer SDP, ako nije mrtav,onda je na umoru. Tko će se suprotstaviti desnici.
RSE: Sve češće se čuje lekcije o domoljublju koju građani nisu dobro naučili. Istodobno se živi loše, mnogi su bez posla, neki doslovno od mirovina ne mogu pošteno jesti, a dnevno se Hrvatska bavi jednim čovjekom i njegovim "Agrokorom" (Ivica Todorić, op.a.) koji je bogatstvo stekao zahvaljujući pljačkaškoj privatizaciji. Kako Vi vidite današnju Hrvatsku?
Drakulić: Teško jest, a zbog "Agrokora" Hrvatska može ekonomski propasti. Pod plaštom toga "Agrokora" se skriva svašta, prije svega ogromna korupcija i neefikasno pravosuđe, a Vlada se ne bavi s mnogo drugih stvari s kojima bi se trebala baviti.
Život u Hrvatskoj danas niti je lagan, niti udoban. Fokusirani smo na turizam, kao na monokulturu, što je vrlo opasno, jer samo da prasne nekakva praskalica ostali bi i bez te mogućnosti. Niti sam političarka, niti imam neka rješenja, ali sam sklona vjerovati da dio odgovornosti leži i na samim građanima. Nije samo stvar da oni kada su izbori izađu i glasaju, već bi se trebali puno više aktivirati, naprosto, zbog svog boljitka. Nema drugoga načina.
Gledajte kako se živi u drugim zemljama. Mi ne moramo ništa izmišljati, možemo slijediti druge zemlje koje su više demokratske i u kojima se bolje živi. Pokušajmo imitirati to što oni rade. No, mi smo navikli na neke druge mehanizme, poput onog, ruka ruku mije, lice obadvije. Ta tradicija i ta korupcija vlada, istina ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim dijelovima, pogotovo Istočne Europe.
"Život u Hrvatskoj niti je lagan, niti udoban."
No, razlika između Hrvatske i Istočne Europe, s jedne, i Zapada, s druge strane, je ta što je na Zapadu korupcija pojedinačni slučaj, a u Hrvatskoj i Istočnoj Europi to je sistem. Za razbiti taj sistem i taj kalup treba puno više rada i vremena, puno više mladih ljudi koji će nešto učiniti, ali većina tih mladih ljudi će se okrenuti i otići tamo gdje ima posla i stvoriti obitelj tamo gdje mogu zaraditi. To okretanje od mi se ne sviđa, jer to znači i odustanak od borbe.
RSE: Jedna od Vaših knjiga govori i o tome kako smo preživjeli komunizam smijući se. Smijemo li se mi i danas, nakon 27 godina, koliko komunizma više nema? Kakav bi mogao biti taj smijeh?
Drakulić: Skoro da bi trebalo napisati novu knjigu s tim naslovom. Preživjet ćemo, sasvim sigurno, ali ono što me čini žalosnom je da smo svi očekivali da će biti bolje i veselili smo se toj Europi i svemu tome. Rat je bio vrlo težak i strašan, bez obzira koliko je čovjek u njemu sudjelovao, direktno ili ne, on nas je sve pogodio. Rat te je pogodio makar i živio u Americi, jer su ti tu prijatelji, i na psihološkoj razini to je jedna rana koja ne zarasta tako lako. Onda pomisliš, "dobro, sada dolaze neka bolja vremena". Sada će nam biti bolje. Hrvatske se okrenula Europi, pa je u jednom trenutku izgledalo da nam kreće na bolje.
Međutim, sve to ide jako sporo, svi pomaci su spori, sva očekivanja su pala u vodu, jer više ne možemo vjerovati političarima, uostalom, kao ni u drugim zemljama.
Sada se ne rađa samo lokalni, domaći nacionalizam, već i svugdje u Europi. I koliko te nekada hvatala radost što ćemo biti zajedno, što će nam biti bolje, što više neće biti rata i nacionalizma, sada se pitamo – što se ovo događa.
Živimo jednu neizvjesnost koja je materijalna, ekonomska i politička, jer ne znamo tko će doći na vlast. Svi se plašimo ishoda svih izbora. To stvara jednu psihološku nesigurnost. U toj nesigurnosti ljudi se zatvaraju u sebe, zemlje se zatvaraju u sebe i, zapravo, ne možeš s nekakvim povjerenjem i radošću gledati u budućnost.