Poznata italijanska glumica i dramska umjetnica Roberta Biagiarelli (Bjađareli) je osvjedočeni prijatelj Srebrenice.
Već 20 godina izvodi monodramu "A come Srebrenica" – "A kao Srebrenica". Tokom njenih 500 nastupa, ne samo u Italiji, istinu o Srebrenici su saznale desetine hiljada ljudi.
Često dolazi u ovaj bosanskohercegovački grad, predvodi humanitarne akcije, prikuplja novac za obnovu objekata. Uspjela je nastupiti na brojnim radio i televizijskim stanicama, ući u Evropski parlament, govoriti učenicima u školama... Tako ova glumica širi istinu o genocidu i svjedoči o poslijeratnom životu u ovom napaćenom gradu.
RSE: Kada i kako ste po prvi put čuli za Srebrenicu?
Biagiarelli: Godine 1998. sam radila sam u pozorištu u Torinu i tamo sam srela novinara i pisca iz Torina Lucu Rastella (Luka Rastelo). Čitala sam njegovu knjigu "Rat u kući" (Einaudi) u kojoj sam otkrila priču o Srebrenici i zločine počinjene tamo. Bila sam jako uzbuđena, imala sam nekontrolisanu potrebu da odem i vidim, da shvatim šta se tamo dogodilo prije 20 godina.
Tako sam počela moj "put" prema Srebrenici koji me doveo do toga da sam napravila opsežno istraživanje svih detalja genocida i stradanja civilnog stanovništva, ljudi koji su potražili utočište u Srebrenici u julu 1995. godine.
Tako se rodila monodrama "A kao Srebrenica", a kasnije (za 10. godišnjicu genocida, op. a.) uradila sam dokumentarni film pod nazivom "Suvenir Srebrenica". To moje putovanje traje i danas, nakon 500 replika monodrame u Italiji i u inostranstvu, u različitim oblicima i načinima.
Prvi put sam otišla u Srebrenicu, u proljeće 1998. da bih mogla i sama osjetiti grad, ljude, razgovarati sa preživjelima, ući u to klupko bola i kako bih mogla što tečnije govoriti, pisati, a zatim drugima prenijeti priču, osjećaj, doživljaj mjesta, ljudi.
Imala sam potrebu da "dotaknem" to mjesto, da vidim mjesto zločina.
Imala sam potrebu da "dotaknem" mjesto, da lično vidim gdje, šta i kako, da čujem ljude, da vidim mjesto zločina. Tamo me najviše dirnulo što mi se činilo da ljudi, kao duhovi, lutaju kroz grad. Ne muškarci i žene, već duhovi muškaraca i žena, ispražnjeni od nade i vjere u budućnost. Međutim, za vrijeme tog mog prvog susreta sa Srebrenicom, 1998. godine, bila sam impresionirana, uprkos slomljenim ljudima i uništenim zgradama, ljepotom prirode i okolnog pejzaža.
RSE: Vaša monodrama "A kao Srebrenica" je izvedena više od 500 puta. Koji status ima ova monodrama u Italiji i koju poruku želite poslati?
Biagiarelli: Danas, nakon 20 godina (1998-2018.) često me zovu škole i nastavnici istorije da predstavim monodramu učenicima, da ih upoznam sa tom mračnom stranom evropskog 20. vijeka, dio istorije koji se još ne uči u školama u Italiji.
Za taj moj monolog ili monodramu volim da kažem da je pozorišni svjedok, jer ovo što pričam je precizna rekonstrukcija trogodišnje opsade Srebrenice, to je i priča o genocidu u julu 1995. godine, kada je srpska vojska počela završni napad na zaštićenu zonu Srebrenica. Ofanziva je trajala do 11. jula 1995. godine, to je dan kada su jedinice vojske bosanskih Srba ušle u Srebrenicu.
Slijede zločini – ubijanje, sakaćenje, silovanje... Ali smrt 8.372 civila polovinom jula 1995. godine bila je samo kulminacija priče koja je počela tri godine ranije opsadom Srebrenice i ne samo tog grada. Uslijedio je posljednji genocid u Evropi poslije kraja Drugog svjetskog rata.
Moj najsnažniji utisak je taj osjećaj srama i ogorčenje zbog nezainteresovanosti o tome šta se tamo desilo.
Ako bih vam govorila šta osjećam, moj najsnažniji utisak svaki put kada se popnem na pozornicu, to je osjećaj srama i ogorčenje zbog nezainteresovanosti, dezinformacija o tome šta se desilo i kako se desilo. Otuda imam potrebu da prenesem mojom monodramom šta se dogodilo, da govorim o skrivenom odnosu međunarodne zajednice i agresora, a protiv civila.
RSE: Zbog onog što ste uradili i radite u Srebrenici i za Srebrenicu, mnogi za Vas kažu da ste dobra vila, anđeo izmučenog grada. Sta Vas čini posebno ponosnom zbog onog što ste ste uradili za Srebrenicu?
Biagiarelli: Ne volim da stavljam medalje na svoje grudi. Više od vile ili anđela smatram se graditeljem mostova, kao što bi to rekao italijanski pisac i humanista, veliki ljubitelj Bosne, Aleksandar Langer, ili bosanski pisac Ivo Andrić. Ono što sam uradila i nastavljam raditi je zato što čvrsto vjerujem da tako treba, da je to dobro i ispravno. Kada vidim makar male promjene nabolje, to me čini srećnom i to osnažuje moj osećaj šta je moja misija na ovome svijetu.
U Srebrenicu se vraćam najmanje jednom godišnje. Znam puno ljudi u Srebrenici, poznajem i naročito cijenim one koji su se vratili da žive tamo. Ti ljudi znaju da se vraćam, znaju koliko konkretnih akcija sam uradila i do kojih promjena smo zajedno došli.
Tužna ali razumljiva stvar o Srebrenici je što često ljudi, posebno mladi i oni srednjih godina, ne ostaju dugo. Sve češće mi se dešava da, kada se vratim, ne nalazim one koji su tamo bili do moje prethodne posjete. To mi je žao, ali znam da odlaze jer traže posao, bolje uslove života, bolju budućnost za sebe i djecu.
Vaš browser nepodržava HTML5
Vraćanje života u Srebrenicu
RSE: Kako je došlo do Vašeg dokumentarca "Suvenir Srebrenica"?
Biagiarelli: Izvodeći monodramu "A kao Srebrenica", shvatila sam da ima potrebe i da bi bilo korisno napraviti i videodokumentarni "čas" o genocidu. Za mene je to bilo prvo iskustvo u proizvodnji dokumentarnog filma. Ne samo što tako nešto iziskuje veliko znanje, već i bravuru u prikupljanju novca da se projekat realizuje. Da se napravi film treba mnogo novca, a ako je povod istorijski i za mnoge s još neugodnom temom, onda je posao još složeniji.
Morala sam koordinirati i organizovati sve koji su uključeni u rad i najzad, dijelove moga monologa izgovoriti na mjestu masakra: u ostacima tvornice akumulatora u Potočarima, koji je bio centar plavih šljemova iz aprila 1993. godine, otkako je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom. Ko je bio tamo zna da je to građevina sa zidovima i iz kojih se, na razne načine, vidi "prisustvo" međunarodnih snaga i još osjeća teški zadah smrti i boli.
Radila sam puno vremena, najmanje tri godine, od ideje do finalnog proizvoda, da bih mogla da u ruci držim DVD sa dokumentarnim filmom. Tražila sam javnu distribuciju, ali to nije išlo u Italiji i do toga nije došlo odmah. Morala sam da čekam, ironijom sudbine, hapšenje Ratka Mladića u junu 2011. godine da bi italijanska televizija, kojoj sam prethodnih godina nudila film, tražila da se on emituje na državnom kanalu Rai 1 kao specijalni dodatak udarnim vijestima. Tako to ide u Italiji.
Vaš browser nepodržava HTML5
Muzej koji još nije istorija
RSE: Nedavno ste bili u Sarajevu. Šta je bio povod?
Biagiarelli: Da, bila sam sredinom aprila. Ta posjeta je dio fotografsko-dokumentarnog projekta, rada pod nazivom "Shooting Sarajevo" (shooting kao metafora pucanja i fotografisanja, op. a.). Projekat predviđa da se sada snime fotografije grada sa pozicija na kojima su nekada u ratu snajperisti gađali grad i njegove stanovnike.
RSE: Kao glumica bili ste uključeni u projekat radionice za mlade Palestince u Jerusalemu. Kakve uspomene imate o tom iskustvu?
Biagiarelli: Veoma intenzivne uspomene, pozitivne i negativne. Jerusalem je kao i Sarajevo, mnogo svjetova na jednom mjestu. Godine 2011. sam bila sam u Jerusalemu i za dvije sedmice uradila dvije radionice s mladim glumcima iz palestinskog Narodnog pozorišta u istočnom Jerusalemu. To su bili studenti puni energije, intuicije, ali i bijesa. Neki od njih ne bi stizali na vrijeme, zbog dužih i komplikovanih provjera na kontrolnom punktu. To su teritorije gdje se doživljavaju dnevna segregacija i neodrživo zlostavljanje.
Prije povratka u Italiju, u Narodnom pozorištu sam prikazala publici monolog o Srebrenici (sa engleskim titlovima) i prikazali smo im dokumentarni film "Suvenir Srebrenica". Bili su potreseni.
Roberta Biagiarelli: Jerusalem je kao i Sarajevo, mnogo svjetova na jednom mjestu
RSE: Kako vidite svoju životnu misiju?
Biagiarelli: Pokušavam da radim ono što želim, a to je najčešće neka vrsta borbe protiv nepravde, zloupotrebe, protiv zla i zaborava, za odbranu najslabijih žrtava. Pokušavam da se borim protiv neznanja koji zatvara um i srca ljudi. Mislim da ću nastaviti tako da radim dok imam energiju. Smatram sebe konkretnom i pozitivnom umjetnicom.