Rajko Grlić, jedan od najuspješnijih hrvatskih filmskih redatelja govori o Pulskom festivalu, nekada i sada, neoustaštvu u Hrvatskoj i nacionalizmu koji je u svojoj krajnjoj konzekvenci došao do fašizma.
U natjecateljskom programu ovogodišnjeg 64. Pulskog filmskog festivala je njegov posljednji igrani film “ Ustav Republike Hrvatske”.
RSE: "Ustav Republike Hrvatske" je ljubavna priča o mržnji. Tipično za Balkan. Film je do sada odnio niz nagrada na međunarodnoj sceni. Očekujete li i nagradu u Puli?
Grlić: Ne znam. Najteže je kod kuće. Lako je dobiti nagradu u svijetu. Iskreno, ne znam što je u konkurenciji. Nisam video gotovo ni jedan film tako da ne znam s kim se i protiv koga se takmičim.
RSE: Kako biste Pulski festival opisali nekada i sada? Ne bez razloga pokrenuli ste Motovun film festival.
Grlić: Pokrenuli smo Motovunski festival jer nam se činilo da praviti glamurozni državni festival u maloj, siromašnoj zemlji je malo apsurdno. Činilo mi se da u zemlji u kojoj ne igraju evropski filmovi, u kojoj ne igraju mali filmovi, u kojoj ne dolaze ljudi koji prave filmove, već oni koji ih rade odlaze, mi smo napravili nešto što nije samo festival, već jedan događaj, svojevrsni odnos prema svijetu.
Pula je prolazila kroz razne faze. Ona je mitsko mjesto moje mladosti, jer sam imao 16 godina kada sam dobio neku nagradu na amaterskom festivalu, a ona se sastojala od sedam dana boravka u tom gradu. Pula je mene definitivno zarazila da se igram tom igrom kojom se igram do danas. Bila je uvijek uzbudljiva. Pula je uvijek nešto značila filmovima, jer se u Puli određivalo koji filmovi će u bivšoj Jugoslaviji igrati subotom, a koji će igrati u utorak. Tu su se u stotinama hiljada razlikovali posjeti, prodavalo se inozemstvu, dolazili su vanjski selektori, a bilo je tu i generacijsko i nacionalno odmjeravanje, kako kod hoćete, ali vrlo uzbudljivo mjesto moje mladosti.
Devedestih je ona, nažalost, došla u krive ruke, pa je postala trećerazredni, provincijski festival sa jakim nacionalnim, umjesto filmskim nabojem. Onda je prolazila kroz razne faze i u jednom trenutku je izgubila svoju veliku, takozvanu historijsku šansu. To je bilo onda kada je slavila 50 godina i kada se ministar nije usudio pozvati jednu Milenu Dravić, a da ne govorim o ostalima. Nažalost, bio je to takozvani lijevi ministar.
Tada je Pula izgubila šansu da postane festival onoga što se u Hrvatskoj više ne upotrebljava kao riječ, a to je regija, odnosno ex Jugoslavije i šire i da postane festival odmjeravanja ljudi koji prave filmove, koji velikim dijelom govore istim jezikom i prema tome imaju isto tržište. Pula se odlučila biti provincijalni festival i onda je umjesto da se orijentirala da bude nacionalni festival, i da u tri dana okupi sve ljude koji prave filmove, da izvrti filmove, da napravi neku svečanost od toga, ona je sada nešto ni na nebu ni na zemlji.
Ona vrti bezbroj stranih filmova za vrlo mali broj ljudi. Pula u Arenu stavlja i blockbustere i amaterske hrvatske filmove. Moram reći da mi, gledajući sa strane, nije jasan ovakav koncept. Ali ja stalno govorim da je bedasto da ja učim nacionaliste kako se vodi nacionalna kultura. Oni naprosto ne znaju kako se voli hrvatski film. Oni trenutačno u ruci imaju nešto što je dobar hrvatski film, ali ne znam koliko će to trajati. Nagovještaji govore da neće dugo trajati. Šteta je što od toga ne naprave neku bolju pitu od one koju prave.
Pulska arena, mjesto Pula film festivala
RSE: Mislite li da je riječ region ili regionalna kultura nešto o čemu u Hrvatskoj ne treba govoriti, kako to poručuju vladajući?
Grlić: Kažu da su nekim dopisom zamoljeni svi u Ministarstvu vanjskih poslova da više nikada ne upotrebljavaju riječ region što je dosta smiješno. Svaka politika se pokušava izolirati i od susjeda praviti neprijatelje. Od toga se najlakše živi. Vrlo malo politika se želi otvoriti, jer onda gubite ogromnu šansu da imate nekog protiv sebe, kohezionu silu svog naroda koga neko hoće uništiti. S kulturom je još teže, jer je kultura ispala iz svakog koncepta i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u svim ovim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije. Kultura ne postoji. Ona je na 0,05. To vam je onaj najmanji vinjak koji možete dobiti u birtiji.
O kulturi niko ne brine, ona je jedino važna da napravi skandal. Sve ostalo će ionako izumrijeti samo po sebi. S druge strane, naša tržišta pogotovo za film su značajna. Mi govorimo iste jezike, i u Srbiji gdje se govori srpski, i u Hrvatskoj gdje se govori hrvatski, i u Bosni gdje se govori bosanski, ili Crnoj Gori gdje se govori crnogorski. Mi se razumijemo 98 posto. Prema tome, bolji smo nego Skandinavci koji su različitiji, ali imaju jedinstveno filmsko tržište. Nešto smo uspjeli. Kina rade, filmovi idu, nalaze se koproducenti širom regiona, ali kulture se vrlo teško prožimaju, jer ni u čijem interesu nije da se tako nešto dogodi.
RSE: Mnogi su prilično uvjereni da živimo u nekom čudnom vremenu u kojem je opet sve više mržnje i u kojem se vraćamo u prošlost na onaj najgori način. No, ima li pomaka na bolje u Hrvatskoj, ono što čovjek može očekivati 27 godina nakon što postoji hrvatska država?
Nebojša Glogovac u filmu "Ustav Republike Hrvatske"
Grlić: Ne, ne mogu vas razveseliti. Ovo što ja vidim je puno gore nego 90-tih kada je to imalo kao neko opravdanje, jer je bio rat, jer je neko napadao, a neko se branio, neki je život bio u pitanju. Sada nema toga pokrića. Nacionalizam je uvijek u svojoj krajnjoj konzekvenci došao do fašizma. On se ovdje u tom strašnom pokušaju da se rezultat Drugoga svjetskoga rata anulira, što je i mega kompleks crkve u Hrvata, jer crkva u Hrvata manje, više, kolo vodi i želi da to izbriše, jer kako to Čedo Prodanović kaže, partizani su dobili Drugi svjetski rat, ali su u produžecima sada izgubili od ustaša.
To poistovjećivanje dvaju vojski, to da su svi bili koljači, je nešto strašno. Ja vjerujem i da je taj ogromni egzodus mladih i školovanih ljudi iz Hrvatske na neki način u vezi s tim, direktno ili indirektno. Taj povratak u neoustaštvo gubi svako veselje života, a kad čujete taj jezik izgleda kao da je došao Monty Python i da se odlučio da se zabavlja na naš račun.
No, s druge strane, dogode se fantastične stvari. “Ljudi od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice u zagrebačkom HNK je jedna velika, svjetska predstava. Fantastičan tekst, fantastično napravljen, ozbiljno igran, jedna velika produkcija. Tri i po sata sjedite otvorenih ustiju i gledate kazalište koje ima magiju. Neki dan sam pročitao novu knjigu Damira Karakaša “Sječanje šume” priče njegova djetinstva iz Like. Briljantno. Znači u svemu ovome, u jednom, ne baš lijepom i mržnjom natopljenom svijetu, pojedinci prave neka mala čuda, ili upravo baš zato. Nikada ne znate!
RSE: A što je s Vašim novim filmom? Kada ćete snimiti novi film?
Grlić: Rajko se nasnimao filmova. Rekao sam za “Ustav Republike Hrvatske” da je to moj treći zadnji film. No, nešto koketiramo Ante Tomić i ja već neko vrijeme, ali vidjećemo, to je još jako daleko. Nije neka klima u kojoj bi se lako proizvodili filmovi.