Proslavljeni glumac Rade Šerbedžija upravo se vratio sa petipomjesečnog snimanja serije za CBS u Los Angelesu, taman na vrijeme da u Zagrebu predstavi program ovogodišnje sezone kazališta Ulysses na Brijunima, kojeg vodi zajedno sa svojom suprugom, redateljicom Lenkom Udovički.
Razgovarali smo s njim o upravo završenoj seriji, ovogodišnjem programu Ulyssesa, o glumcu Mustafi Nadareviću s kojim će ove godine na Motovun Film Festivalu dijeliti nagradu i koječemu drugom.
„Seriju smo snimali pet i po mjeseci u komadu. Ima 10 epizoda, radi je CBS, a zove se 'Strange angel'“. Producent je Ridley Scott i njegova produkcija,“ priča nam Rade Šerbedžija, lica još opaljenog kalifornijskim suncem.
„Ja igram profesora Caltech univerziteta, jer se priča bavim mladim studentima tehničkih nauka koji su zaljubljeni u rakete. Radnja serije započinje 1938. godine, i tada je najveća raketa do tada izmišljena mogla doseći visinu od 2.700 metara. A oni su sanjali da odu na Mjesec, da naprave raketu za Mjesec. I tu je sada jedna cijela poetska priča bazirana na istinitoj priči o Jacku Parsonsu koji je bio samouk, ali je završio na Caltechu kao predavač i kao izumitelj tih raketa.
Serija je ambiciozno zamišljena – nije uopće bilo pilot-emisija, nego se odmah snimalo 10 epizoda. Ja igram u osam epizoda, tako da sam 'regular', odnosno dio stalnog postava u seriji. U petak sam imao zadnje snimanje, jer smo jednu scenu morali ponoviti iz tehničkih razloga. U subotu sam otputovao iz Los Angelesa, u nedjelju sam stigao. Serija je jako dobra, ima jako dobre mlade glumce – jedan je Irac Jack Raynor, a drugi je Rupert Friend koji je sada jako poznato ime u Americi“, kaže.
RSE: Nadajmo se da će je čim prije otkupiti. Sada ste se vratili ovamo i nećemo odmah na Brijune, nego prvo do unutrašnjosti Istre. Ove godine na Motovun Film Festivalu Mustafa Nadarević i Vi dobivate obojica nagrade povodom 50 godina rada na filmu.
Šerbedžija: To mi je baš drago. On je malo stariji od mene, ali smo zajedno počeli. To mi je neobično drago – mi smo i dobri prijatelji, bili smo i cimeri - dvije godine smo skupa stanovali u istoj sobi i uz njega me vežu lijepe uspomene.
RFE: Upravo ste predstavili ovogodišnji program Ulysses teatra. Čini mi se je glavni naglasak ovogodišnjeg programa na ženi. Kako to?
Šerbedžija: Pa jest na neki način. To dolazi najviše od moje Lenke, koja je umjetnički direktor festivala. Ona tu priču o ženama stavlja sada u prvi plan, a mi je podržavamo u tome, jer to je i neki trend u svijetu. Progledajte što se sve dešava sa ženama – evo gledam danas u novinama kako su mlade iranske navijačice skinule velove kojima pokrivaju lice, namazale se bojama, imaju neke zgodne frizure, i znaju da će možda biti zatvorene kada se vrate u Iran.
Ali i to je neka vrsta revolucije! Svijet se mora mijenjati. Žene koje su zapravo najznačajniji dio održavanja naše civilizacije i koje su naše majke – iz te utrobe smo svi mi izišli – one su često kroz historiju bivale potlačene upravo zbog tog muškog principa vladanja, ratnika i tome slično. I dan-danas se iz religijskih razloga žene po svijetu muče i pate u mnogim afričkim i azijskim zemljama.
Lenka Udovički i Rade Šerbedžija
RSE: Drugi je naglasak Ulyssesa – mladost…
Šerbedžija: Da. Imamo dosta studentskih projekata mladih ljudi, naših studenata. I želja nam je i dalje – ove godine to još nećemo moći organizirati, ali možda već od sljedeće godine – da skupljamo glumačke akademije s ovih naših prostora, i ne samo sa njih, da dolaze sa projektima, da napravimo radionice od po 20 dana i da se u tih 20 dana ti mladi ljudi skupe zajedno i da se stvori jedna energija iz koje će nešto napraviti.
RSE: Predstavljajući ovogodišnji program Ulysses teatra kazali ste kako kazalište ima svoje mjesto u kulturi jednog naroda, u kulturi jednog prostora, da teatar i kultura trebaju novaca i da država mora razumjeti te potrebe – ne zbog hohštaplera, nego zbog vlastitih građana.
Šerbedžija: Točno tako. Užasno je važno da ljudi koji upravljaju državom, ali i svi drugi koji su na neki način u situaciji da mogu pomoći – da pomognu kulturi. Jer to je najvažnija stvar za jedan narod.
RSE: Vaša supruga i Vi pokrenuli ste pred 3 godine ambiciozan studij glume na Sveučilištu u Rijeci. Vi ste u mirovini, Lenka Udovički dala je otkaz uz mogućnost vanjske suradnje. Što će biti sa riječkim Odsjekom za glumu?
Šerbedžija: Ne znam što će biti sa Odsjekom, ali ni Lenka ni ja nismo više mogli izdržati onako kako su se stvari razvijale, prije svega iz jedne odgovornosti prema tim mladim ljudima. Pred sedam godina sam pozvan da tamo otvorimo akademiju, i mi smo otvorili studij glume. I Sveučilište i grad Rijeka obećali su nam da ćemo dobiti sve što nam je potrebno – da će se otvoriti dovoljno radnih mjesta, da ćemo dobiti teatar koji je tada već bio u planu, po fantastičnom projektu na kojem sam i sam u nekim detaljima surađivao.
Mi smo bili zbog toga i ogorčeni, i kada sam pred tri godine progovorio o tome u jednom intervjuu, neki me dokoni desničar napao da sam nezahvalan, da mi je Hrvatska sve dala, a da ja tražim još. Pa ne tražim ja ništa za sebe, ali – kako bi Novak Đoković predavao tenis bez teniskog igrališta?!? Ne može se, je'l tako?! Pa ne mogu raditi ja u maloj sobi, koja je manja od ove u kojoj sada vi i ja sjedimo, i u kojoj je akustika katastrofalna. Student glume mora čuti svoj glas, on mora sebe prepoznavati na osnovi toga. Mi moramo zajedno slušati taj glas – kako je on impostiran, kojom je snagom izgovoren, na koji način? To je vrlo važna stvar, najvažnija.
Mi smo pronalazili razne prostore, išli ovamo-onamo po gradu, tražili neformalna mjesta, krpali stvari. Ali onda se – da tako kažem – čaša prelila. Žao mi je, mislim da smo napravili ove tri generacije jako interesantnih studenata, mnogi od njih su već zapaženi i u regiji i van regije, mnoge su naše studentske predstave osvojile velike nagrade na internacionalnim festivalima - Grand prix u Bratislavi, na festivalima kod nas i u Srbiji… Dakle, to nešto govori o uspješnom studiju, ali na žalost – ne ide.