Josipa Lisac, legendarna umetnica, muzička regionalna zvezda iz Zagreba, u godini kada obeležava 50 godina muzičke karijere, dolazi u Beograd gde 14. februara ima koncert u Sava centru.
Uoči koncerta u intervjuu za RSE govori o svom životnom kredu – biti svoja, biti drugačija, imati hrabrost da se krene drugim putem, uprkos porugama koje su je povremeno pratile, ali ohrabrena onima koji su je sledili i podržavali.
Ona kaže da je bilo jako teško u 90-im godinama kada su bile prekinute sve komunikacije na prostoru bivše države, osim zaglušujućih ratnih. Na pitanje zašto nema zabeležene ni jedne njene političke izjave, odgovara da sve što ima da kaže, kaže kroz muziku. Ne otkriva kako će izgledati koncert, samo obećava puno emocija i pesme koje su postale evegrin.
Josipa Lisac: Prvi sam imala koncert u Beogradu 1967. godine u Domu omladine. Imala sam 17. godina. Nikola Nešković i Višnja Marjanović obilazili su Zagreb, bili su na Internacionalnom festivalu studentskih kazališta, na kome sam prvi put pjevala sa grupom O' Hara. Na repertoaru sam imala samo pet pjesama.
RSE: I sa tih pet pesama ste došli u Beograd?
Josipa Lisac: Tako je. Došli smo kao mlada grupa, mlade nade. To je meni fantastično. To je kao san. Odmah na početku su bili strašni uspjesi. Onda je nastalo ono, što zapravo nastaje u karijeri – kako smjestiti sebe, gdje smjestiti sebe, kako biti drugačiji, kako biti poseban. Uopće ne znam koliko puta smo se Beograd i ja susreli. Od 1967. godine do 2017. godine je prošlo 50 godina.
RSE: Da li je bilo teško ostati sve vreme svoja i nijednoga trenutka ne pokleknuti pred onim što je trend, što je komercijala?
Josipa Lisac: Najteže što može biti je upravo opstati. Što sve treba raditi? Kada se sada okrenem, onda znam da mi je bilo jako teško. Sve vrijeme je postojala misao vodilja, entuzijazam, ideali. Osim toga, postojali su ljudi koji su u međuvremenu to prepoznali, koji su to zavoljeli. Oni vam daju poticaj i oni vam daju snagu. Nisam ih brojala. Kao što ne znam koliko sam imala koncerata, koliko imam albuma, ploča. U krajnjoj liniji, ne znam koliko ljudi mene prati ili je pratilo prije 20, 30, 40 godina, ali su me pratili. Znači, slično smo razmišljali. Kažem da su to moji istomišljenici. To je bilo divno. To je snaga, to je moć. Enormna. Nisam sama.
Ipak, ovo što sam radila se razumjelo i zavoljelo. Sve vrijeme sam na tom putu, i uvijek i zauvijek, zahvalna. Uvijek moram reći hvala i svaki dan kažem hvala. Apsolutno mi je darovan glazbeni dar, prekrasna muzikalnost, glas. Međutim, nama su darovane još neke druge stvari, a to moramo prepoznati. To su snaga, hrabrost i upornost. To treba čovjek prepoznati u sebi i izazivati. Trebamo se pitati – jesmo li hrabri, snažni, da li to možemo?
Vaš browser nepodržava HTML5
Intervju nedelje: Josipa Lisac
RSE: Danas se najveća bitka vodi, kada je reč o ljudskim pravima, za pravo da se bude drugačiji – od seksualne orjentacije, boje kože, političke orjentacije, dakle, borbe za prava manjinskih grupa u svakom pogledu. Da li sam u pravu kada mislim da ste Vi tu borbu vodili i izborili se od početka Vaše karijere, kada je biti drugačiji bilo predmet, pa čak i poruge?
Josipa Lisac: Da, bilo je i poruge. Peca Popović (rock kritičar) je 1973. godine slatko rekao za "Dnevnik jedne ljubavi": "To je bio četvrti album, a prvi ženski. Znači, tri muška albuma, tri albuma su napravili muškarci. Četvrti album je bio ženski". Možda je to bio stjecaj okolnosti i što su iza mene bili predivni muškarci. Jedan od njih je najljepše i najdivnije stvorenje na svijetu, Karlo Metikoš, muškarac koji je želio svu svoju snagu, svu svoju brigu, sve svoje stremljenje ka lijepom i dobrom predati meni. I predao je meni.
I danas postoje problemi u pravu da se bude drugačiji. Da li je to vječiti problem, da li je to zapravo vječita tema? Oduvijek to postoji. Očito smo različiti svi. Ne razmišljamo slično, a kamoli isto.
Krenula bih malo dublje. Da li je to zapravo problem, vječita introspekcija, koja se ne pravi dovoljno? Uvijek bježiš ka drugome, upireš prstom u druge, drugi ti je kriv, drugi ti ne valja, a zapravo pritom uopće ne znaš tko si ti.
Pouka bi trebala biti jedna edukativna mjera – hajde, ti upoznaj sebe, jesi li možda i ti drugačiji, ili nisi, ili se bojiš biti, ili zapravo uopće ne znaš tko si? A protiv ovih kojih jesi, ti si im zapravo vrlo sličan, samo to uopće ne vidiš? To sve ide iz jednog vječitog neznanja.
Možda je na početku bilo lijepo da budem drugačija. Ako sam vidjela da jako puno ljudi ide istim putem i odjednom većina njih, skrene lijevo, htjela sam skrenuti desno, da vidim kako je tamo, jer tamo nema nikoga. Neki darovi su nam dati – hrabrost, odvažnost. Neko izuzetno igra na sigurno, boji se promjena, boji se riskirati. A zamislite, život je rizik! Meni je to sve jako jednostavno.
Svaki dan kažem hvala jer mi je apsolutno darovan glazbeni dar: Josipa Lisac
RSE: Pojavili ste se pred festivalskom publikom u Splitu, davne 1970. godine, u crnoj togi sa kapuljačom, a ne u nekoj haljinici, ni u dugoj svilenoj toaleti. Od tada se pojavljujete i okovani u metal, i sa najfantastičnijom garderobom, sa umetničkim instalacijama na glavi... Osnova je, naravno, Vaš, potpuno specifičan način interpretacije. Da li je to, zapravo, jedna pobuna? Da li ste Vi buntovnica u suštini?
Josipa Lisac: Vjerojatno jesam. To, što ne želim ići tamo gdje i svi, vjerojatno je to bunt. Pitam se – zašto idu svi tamo? Imam svoj život, imam svoj odabir, trebala bih biti vlasnica sebe. Želim izabrati, želim napraviti tako, po svome. Nisam opterećena drugima. Razmišljala sam isto tako o sebi. Možda je to taj famozni odgovor – razmišljati o sebi. Što hoću? Tu je puno misli.
Puno radim, puno mislim, pritom realiziram, razmišljam, sanjarim, trudim se. Netko na mom mjestu bi možda uradio drugačije. Postoje ljudi koji slično misle, kao i ja. To je divno. Ne da sam predvodnik, nego sam naprosto u takvoj poziciji. Bavim se glazbom, javna sam osoba, mogu nešto novo, drugačije donijeti. Moram smisliti, moram razmisliti, moram se potruditi da donesem nešto drugo. Mislim da je i to rad. Ne mogu si urušiti svoje ideale.
Jednom prilikom su me komunikolozi objasnili da pobuđujem i pozitivna i negativna razmišljanja, isto tako i dojam. Rekla sam da mene ljudi vole, pa me i mrze. Pitala sam ih zašto onda niste pozvali neku drugu osobu koju svi vole. Vrlo brzo su odgovorili da su takvi prosječni.
RSE: Da li su prosječne ove klonirane lepotice – duga, po mogućnosti plava kosa, napumpane usne i grudi, što dublji šlicevi, dekoltei?
Josipa Lisac: Prosječnost znači da zadovoljavaš masovnost, upravo to što ste vi sada nabrojali. To se mene ne tiče. To je, možda, nekakav nepisani recept, ali se ponavlja. To je prosječnost. Dakle, nisam prosječna.
RSE: Jedinstveni ste i po tome što ste ostali verni Vašoj jedinoj ljubavi, Karlu Metikošu. Takva vernost, ili takva ljubav, nakon njegove prerane smrti, baš i nije neka vrlina u ovom svetu?
Josipa Lisac: Mi smo imali svoj svijet. Nas dvoje smo krojili naš svijet i ja ga sada naprosto sama pronosim i kroz to prolazim. Borim se, život je borba i traži borce. Lijepo je kada neko nosi povjerenje, odanost i lojalnost. Za mene su to sve vrline.
(Josipa Lisac "O jednoj mladosti", izvor: YouTube)
RSE: Čitala sam Vaše intervjue. Nisam naišla ni na jednu Vašu političku izjavu, a bila su burna vremena za nama? Je li to Vaš stav, ne uletati u taj brlog?
Josipa Lisac: Ne to. Mislim da je politika život. Moja politika bi trebala biti glazba, a glazba je univerzalna. Glazba je univerzalni jezik ljudskih emocija. Sve dok mogu doći do ljudi i prepoznati da komuniciram i kontaktiram sa ljudima, to je moja politika.
RSE: Da li Vas je neko pokušao uvući u politiku?
Josipa Lisac: Nisam se dala. Možda su bili neki pozivi, nevažno totalno.
RSE: Da li Vam je teško bilo u devedesetim godinama, u vreme kada su se – umesto da se razmenjuju prijateljske posete, da se razmenjuju pesme, pozorišne predstave, filmovi – razmenjivale rakete, topovske paljbe i prekinula svaka komunikacija?
Josipa Lisac: Jako. Tu smo svi patili, svi. Tu su mnogi ljudi, ne znam točan broj, patili. Svi su patili.
RSE: Šta donosite beogradskoj publici na koncert 14. februara?
Josipa Lisac: Doći ću sa svom tom erupcijom emocija.
RSE: Da li ćete, možda, pevati u duetu sa nekim? Slušala sam Vaša dva dueta, koja su bila izuzetno uzbudljiva. Jedan je sa Šabanom Bajramovićem, u pesmi "Đelem, đelem". Drugi je sa Slobodanom Trkuljom, "Zvira voda". Bio je to zaista muzički događaj.
Josipa Lisac: Ne. Zapravo, nemam goste, nemam prateće vokale, nemam neke velike produkcije. Zapravo sam izuzetno minimalistička. Bit će puno evergrin pjesama.
RSE: Kojom pesmom ćete otvoriti koncert?
Josipa Lisac: Prepustimo se malo iznenađenju.