Jasna Diklić, bosanskohercegovačka pozorišna, filmska i televizijska glumica, ovjenčana je Zlatnim lovorovim vijencem za doprinos dramskoj umjetnosti, za iznimnu posvećenost teatarskoj umjetnosti i brojne uloge koje su postale dio historije teatra BiH.
Ovu svojevrsnu nagradu za životno djelo Jasna Diklić dobila je, između ostalog, i za svoj predani pedagoški rad. Glumica izuzetne vještine, u različitim formama, od monodrame do postdramskih komada, ostvarila se u teatru, na filmu i televiziji. Osnivačica je Juventafesta, ali ne propušta priliku da svakodnevno ukazuje na anomalije u društvu Bosne i Hercegovine.
RSE: Jedna ste od potpisnica pisma koje su umjetnici i intelektualci iz BiH uputili vlastima, tražeći od njih da se konačno uključe u proces zbrinjavanja izbjeglica i migranata kojih je svakim danom sve više u BiH. Jesmo li kao društvo pokazali dovoljno empatije prema ovim ljudima?
Diklić: Mislim da smo mi koji smo obični građani pokazali empatiju. Međutim, naše društvo, uključujući one koji nas u političkom smislu vode i kao država, nije spremno za ovo što nam se dešava, ni u jednom segmentu. Ni u organizacionom, ni u finansijskom. Čak i kada Evropska unija (EU) opet uplati neku novu tranšu, to neće biti rješenje za ovo što se sada dešava u BiH.
Da li je to neki projekt, da li je to neki plan, to mene više uopšte ne zanima. Mene zanima ljudska sudbina koja je stvarno nadrealna. To je nešto što čovjek ne može ni da pretpostavi. Mi dobijamo informacije koje su uvijek izvana. Ono što se unutar toga dešava je zaista potpuno iracionalno, apsurdno, tragično na kraju.
Mi želimo javno da kažemo da mi nećemo u tome javno da učestvujemo, osim da učestvujemo u nekom boljitku za te ljude. Mi smo se ogradili i spremni smo da pomognemo. Već pravimo neke akcije. Ogradili smo se zbog toga što će doći sve ružniji dani. Dolazi zima, glad, hladnoća. Zbog nemanja osnovnih životnih uslova, to će dovesti do nekih vrlo ružnih događaja.
Pročitajte i ovo: Apel bh. umjetnika: 'Zaboravli smo ko je nama pomogao'RSE: Još ukoliko se zatvore ova dva centra, kao što najavljuju?
Diklić: Vjerovatno da svi bježe od toga. Vjerovatno su u nemogućnosti da ponude kvalitetno rješenje. Svaki od kantona kojima je na neki način ponuđeno zbrinjavanje od toga bježi, ograđuju se, prave svoje protestne sastanke i pisma. To je zaista pogubno za ove, većinom mlade ljude. Strašno je to šta se dešava.
Mi smo svjesni da u tom velikom prilivu migranata ima svakojakih, ali ne možemo da zanemarimo osnovnu ljudsku potrebu. Treba da vidimo šta sa onima koji su pobjegli od ratnih dešavanja, sa onima koji su pobjegli iz ekonomskih razloga i onima koji su našli tu utočište, zbog opet nekih drugih svojih problema. Sve je haotično, prenose se sa jednog na drugog te obaveze koje niko ne rješava. To je jedna vrlo teška situacija.
Šatori u 'Vučjaku' prokišnjavaju, zalihe hrane pri kraju
'Juvetnafest je moja najdraža investicija'
RSE: Nedavno ste od Internacionalnog teatarskog festivala MESS dobili nagradu Zlatni lovorov vijenac, za izuzetan doprinos dramskoj umjetnosti. Koliko vam znači ova nagrada?
Diklić: Znači mi dosta, zato što je to jedina internacionalna nagrada koja se daje za doprinos pozorišnoj umjetnosti. Tu nagradu već godinama dobijaju umjetnici cijeloga svijeta. Znači, ja sam u jako dobrom društvu. Došao je red i na mene. Vrlo sam sretna i zahvalna svima onima koji su odlučivali o svemu tome.
Kada pređemo sa ovih životnih problema na nešto što je nagrada – što sigurno daje neki sadržaj svemu ovome što sam do sada radila i uradila – ta nagrada postaje nevažna. Život je sada mnogo jači i stresniji od svega ovoga što dobijamo kao neka priznanja.
RSE: Ove godine proslavili ste i 50 godina rada. Osnivačica ste Juventafesta. Godinama predano radite sa mladima. Odakle toliki entuzijazam?
Diklić: Ove godine sam dobila četiri nagrade za životno djelo. Ni jedna nije materijalna, tu marke nema. Meni se čini da sve druge branše u toj nekoj kategoriji duhovnosti, kao što je književnost, dobijaju nagrade i finansijske podrške. Ali, to smo mi glumci. Mi smo već navikli na plakete i na neke druge načine kojima se mi nagrađujemo.
Juventafest je izrastao iz moga rada sa mladim ljudima. Imala sam jedan divan projekt, to je poetski teatar mladih, koji se zvao Juventa. Radila sam sa srednjoškolcima 12 godina predstave u Jelićevoj, u Centru za kulturu. Mi smo putovali na sve festivale, sve u regionu i šire, dobivali veliki broj nagrada, čini mi se 26. Oni imaju potrebu da se to podigne na neki viši nivo. Mladi ljudi vole kompeticiju, oni vole da se takmiče, upoređuju.
Vaš browser nepodržava HTML5
Diklić: Teatar kreativno razvija mladog čovjeka
Uz neku kafu mi je palo na pamet da bi eventualno mogla napraviti projekt i nekome ga ponuditi, da se to dešava na internacionalnom nivou i da to bude festival srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva. Ponudila sam Američkoj ambasadi, koja ga je odmah prihvatila. Već sedmu godinu nas ona na neki način sufinansira. Bez nje i ne bi smo mogli krenuti dalje, zato što bi lokalna zajednica, osim izuzetaka, najsretnija bila da toga i nema, da se ne moraju brinuti o tome i da ne moraju odgovarati na moje aplikacije.
Taj festival je zaista zaživio. To je možda u mom profesionalnom vijeku, meni nešto najznačajnije. Vrlo sam blizu tom osjećanju da je to jedna investicija koja je najdragocjenija.
Vaš browser nepodržava HTML5
Pozorište u zajedničkoj kući
RSE: U današnje vrijeme, u doba interneta, sve je ubrzano, mladi su sve više opredijeljeni tom virtualnom svijetu. Ali na Juventafestivalu uvijek bude na stotine mladih ljudi, koji aktivnu učestvuju. Odakle snaga i koliko je tu truda uloženo?
Diklić: Cijelu godinu radim na tome. Ponekada se pitam, kako to sve stignem. Ali valjda neki dobar plan, neki zadataka u toku dana napravim dobar, pa onda i nešto i stignem. Ti mladi ljudi su jako dragocjeni. Moja osnovna ideja je bila, i uspjela sam je realizovati, da oni budu svih pet dana festivala u Sarajevu. Tu bude i preko 150 učesnika. Moja osnovna ideja je bila da se druže, da budu zajedno, da se upoznaju, da ruše predrasude i da na neki način osvajaju neke nove prostore, druge kulture, upoznaju se. To sve je potrebno mladom čovjeku da može napokon da misli svojom glavom.
'Glumcima je potrebna veća podrška lokalne zajednice'
RSE: Koliko je teško biti glumac danas, u ovakvom društvo, kakvo je bosanskohercegovačko? Vi ste 2004 .godine dobili nagradu Tmačin prsten, za desetogodišnji angažman i očuvanje digniteta glumca. Gdje su glumci danas? Gdje je njihovo mjesto u društvu BiH, koje, čini mi se, sve manje i manje ima prostora i razumijevanja za kulturu generalno?
Diklić: Mi bi smo zaista trebali da imamo veću podršku od naše lokalne zajednice, da se ne borimo za svaku marku, da ne moramo da pišemo peticije zato što je neko ministarstvo napravilo kardinalnu grešku prema pozorištu ili bilo kojoj drugoj ustanovi. Publika je ta koja će nas održati i bez nje nema teatra, kao što ga nema ni bez glumca.
Uvijek govorim mladim ljudima da trebaju da istraju u svojoj želji da igraju, da rade, da ne posustaju. Možda sam najviše ponosna na svoj kontinuitet jer rijetko ko izdrži tolike godine u pozorištu, sa svim vjetrometinama i raznim zamkama, sa padovima i usponima. Turbulentan je naš poziv. Rekla sam na dodjeli Vijenca da je biti glumac teško i uzbudljivo.
Pročitajte i ovo: Hamzagić: Uslovi za filmske produkcije sve goriRSE: Možete li da prokomentarišete ovu posljednju odluku, da je Sarajevo, prema posljednjoj listi evropskih gradova, postao grad filma?
Diklić: To je fantastično. Došla sam iz Italije, snimala sam tamo neki film, i to me je sačekalo na vijestima. Nisam znala o čemu se radi, ali sam znala da je nešto iz umjetničkog miljea. Onda sam shvatila da je Sarajevo Film Festival postigao jedan zavidan kvalitet. To je veliko priznanje. Takvi bi trebali biti svi segmenti kulturnih dešavanja, ne samo u našem gradu, nego u cijeloj državi.