Hrvatska spisateljica Ivana Bodrožić rođena je u Vukovaru 1982. godine. Za svoj prvi roman, "Hotel Zagorje" o životu izbjeglice iz rodnog grada je dobila nagradu "Kiklop" za najbolje prozno djelo godine. Piše poeziju, objavljuje u novinama, djela su joj prevedena na desetak evropskih jezika.
Za Radio Slobodna Evropa govori o stanju u hrvatskom društvu, o tome kako ukidanje prava žena potiče Katolička crkva, te tko čini nedodirljivu političku elitu u Hrvatskoj.
RSE: U jednom davnom razgovoru pokojni Slavko Goldstein je rekao: “Bojim se za budućnost mladih, jako.” Da li se Vi više plašite sadašnjosti ili budućnosti u Hrvatskoj?
Bodrožić: To je pitanje na koje nema jednoznačnog odgovora, zato što teško da možemo predvidjeti što će nam budućnost donijeti, a sadašnjost zna biti vrlo neizvjesna. No, ključ u vašem pitanju je - da li se plašite. Kroz moje iskustvo javnog djelovanja i pisanja, općenito života, mislim da je osnovna prepreka koju trebamo svi skupa otkloniti upravo taj strah. Strah je ono što nas koči u svim eventualnim društvenim promjenama, strah kada bivamo nadglasani od nekakve, uvjetno rečeno, većine koja je vrlo često medijski konstruirana, strah kada počnemo razgovarati o našem životnom i društvenom aktivizmu u kategorijama da li puno riskiramo, da li se plašimo, što će se dogoditi s našom obitelji.
To su ključne stvari koje treba otkloniti kada razmišljamo o našem životu u ovom društvu i naravno društvima koje nas okružuju. Daleko je to od idealne situacije, pogotovo kad pobrojimo činjenične parametre, poput jačanja konzervativnog, nacionalističkog diskursa, do povratka religioznim mitovima koji ljudima tokom cijele povijesti nisu donjeli neko dobro. Ali, s druge strane, velika progresivnost nam je u zadnje desetljeće, pa i stoljeće, omogućila da možemo na drugi način razmišljati o ljudskim pravima, i o tome na što svi mi, kao pojedinci i kao društvo, imamo pravo.
RSE: U posljednje vrijeme svjedoci smo prijetnji, pa čak i smrću javnim osobama. Jedna velika hrvatska književnica rekla mi je da i njoj prijete, da se po nekim portalima pojavljuju užasni komentari. Kao da je otvoren slobodan lov na neistomišljenike. Zar nije zastrašujuća ta jedna vrsta isključivosti prema onima koji misle drugačije?
Bodrožić: Naravno da je zastrašujuća. To su pojave koje su vrlo česte, ne samo u posljednje vrijeme, već duže vremena, pogotovo prema ljudima koji iza svojih stavova i ideja staju sa vlastitim imenom i prezimenom. Novinari i književnici ispod svakog teksta i knjige se potpisuju, a oni koji prijete ili vrijeđaju, koji se koriste govorom mržnje su vrlo, vrlo često, osobe koje ostaju u anonimnosti. Ne bih podcjenjivala te prijetnje i u svakom slučaju treba ih uzimati za ozbiljno.
Naravno, društvene mreže i moderne tehnologije su nam dale jedan alat koji do sada nismo imali, kao i onima koji u svojoj anonimnosti žele vrijeđati druge. Ipak, sa zrnom soli, treba gledati na to širenje panike i straha, kako sami ne bi poslali poruku drugima, nemojte govoriti ono što mislite, nemojte se zalagati za svoje ideje, jer će se već naći netko tko će o vama ružno pisati na internetu, tko će vas vrijeđati. Mislim da je sve to, nažalost, dio folklora u društvima koja još nisu sazrela demokratski i ne znaju se nositi niti s alatima koji nam omogućavaju da iskažemo svoje mišljenje.
Društvene mreže nude anonimnost u vrijeđanju drugih
Izopačeno tumačenje vjere u Hrvatskoj
RSE: Hrvatska u život vraća neke srednjovjekovne ideje, posebno kada je u pitanju odnos prema ženama. Mogu se i mlatiti, a ne bi smjele biti ni gospodarice svoga tijela. Dokle sadašnja ofenziva nekih ekstremnih katoličkih udruga može ići, da li se žele vratiti ona vremena iz 90-tih kada je jedna ministrica govorila da ustane kada u prostorijuulazi muškarac?
Bodrožić: Način na koji se javni govor postavio prema ženskim pravima, bolje reći ljudskim pravima, je stravičan. To je ono gdje dolazi do sprege crkve i države. Crkva je ta koja baštini patrijarhalni svjetonazor, pa smo tako mogli ćuti da jedan profesor teologije žene naziva drugotnima, znači manje vrijednima od muškaraca i u društvenoj, pa i božijoj hirerahiji. To dovođenje u pitanje sekularnosti društva i sekularnu državu je opasno.
No, i među vjernicima se pojavila inicijativa “Ne u moje ime” koja se protivi takvim tendencijama i koja želi upozoriti da se kršćanska vjera i njeni postulat iu Hrvatskoj vrlo izopaćeno tumače od strane najviših crkvenih instanci, te da se velika većina vjernika s time ne slaže, i da je upravo sekularnost države preduvjet da bi se vjera moga prakticirati. Ukidanje ljudskih prava ženama u Hrvatskoj potaknuto je od Katoličke crkve i od ljudi koji su bliski “Opus dei” i udrugama kao što su “Vigilare” i “U ime obitelji”. Ipak ima i drugačijih tendencija u Hrvatskoj i to me raduje.
RSE: Po ocjenama lijevih intelektualaca hrvatsko je društvo u dubokoj krizi, kulturnoj, ekonomskoj i političkoj. Dijelite li takva mišljenja?
Bodrožić: Da, mogla bih se složiti da je zemlja u velikoj krizi, u krizi je i lijevi spektar ideja, i u političkom i intelektualnom pogledu tu je potreban jedan iskorak. Vjerujem da će se on dogoditi, jer problem nije u tome koliko je jaka desnica, već koliko je ljevica ponekad neodlučna, okrenuta prema unutarnjim pitanjima, a ne prema onome čemu bi trebala biti. Ljudima koji vjeruju u konzervativne vrijednosti desne orijentacije je pripadanje zajednici na visokom mjestu njihovih vrijednosti.
Kada pripadate, uvjetno rečeno lijevom spektru ideja i vrijednosti, njegujete individualizam, pravo na vlastito mišljenje i vlastiti izbor i mnogo je teže ljude koji su takvog svjetonazora okupiti oko jedne ideje i jačati im to zajedništvo ako vam to zajedništvo nije imanentno usađeno, kao što je to kod discipliniranog desnog glasačkog tijela koje voli i cijeni pripadati “plemenskoj strukturi”. Nije tako samo u Hrvatskoj, već nažalost i u velikom dijelu današnje Evrope. Ipak, nadam se da će biti toliko svijesti i pameti da se ta kriza nadiđe i da se stvori jedna čvrsta platforma ljudi koji se žele suprotstaviti regresivnim, konzervativnim, nacionalističkim i desnim idejama kako u Hrvatskoj, tako i u Evropi.
Ukidanje ljudskih prava ženama potaknuto je od Katoličke crkve i od ljudi iz “U ime obitelji” (na fotografiji Željka Markić iz UIO)
Političari ne dopuštaju da ratne rane zacijele
RSE: Izokretanje vrijednosti, radikalizacija, mržnja, naravno nije ukras samo hrvatskog društva. Sve češće smo svjedoci toga i u svijetu. Ipak, živite i radite u Hrvatskoj, odgajate djecu… da li je teško stvarati u takvoj situaciji?
Bodrožić: Naravno da nije ugodno, ali za sebe bih rekla da spadam u privilegirani dio društvaj er radim što volim, plaćam račune…imam mogućnosti reći nešto o tom društvu i na neki način pomoći onima koji nisu u takvoj mogućnosti, bilo zato što su društveno onemogućeni ili u nekoj lošijoj socijalnoj situaciji, ili pripadaju manjinskim skupinama kojima danas apsolutno nije lako živjeti u Hrvatskoj. Nije lako djelovati u društvu koje je često netolerantno i koje vrlo često i s najviših političkih i društvenih instanci podržava govor mržnje i diskriminaciju.
RSE: U svom romanu “Rupa” hrabro se upuštate u raskrinkavanje tranzicijskog društva duboko prožetog korupcijom i kriminalom. Zašto je knjiga naišla na negativne reakcije u Vašem rodnom Vukovaru?
Bodrožić: Nisu bile samo negativne reakcije, no one su možda interesantnije medijima. Dobila sam i jako mnogo pozitivnih komentara od Vukovaraca koje osobno ne poznajem, a koji žive u tom gradu i svjedoče svemu onome što se danas događa u Vukovaru. Rekla bih da je “Rupa” izazvala određene kontroverze jer ovo nije vrijeme za takav roman. Tek je prošlo 20 godina od rata, a ljudi čijim se “djelima i idejama” ja bavim kroz taj roman, još uvijek su dobrim dijelom na vlasti ili pripadaju nekakvim lokalnim ili državnim sferama koje i danas kroje politiku u Hrvatskoj, bilo da se radi o desnim ili manjinskim strukturama, ili da se radi o ljudima koji su jedno ratno, a potom i poslijeratno stanje uspjeli iskoristiti da sebi ili svojim bližnjima priskrbe i financijsku korist i da zapravo manipulirajući nekim emocionalnim ranama mnogih žrtava rata sebe uspiju zadržavati na političkim pozicijama koje će im onda dozvoliti da tu mržnju perpetuiraju i da ljudima ne dozvole da im zacijele rane nego da ih stalno obnavljaju.
U Saboru (na fotografiji) sjede ljudi osuđeni za ratne zločine, pa rehabilitirani
RSE: Tko prema Vašem mišljenju pripada jednoj nedodirljivoj eliti u Hrvatskoj?
Bodrožić: Ne bih, naravno, govorila o imenima. To su ljudi koje gledamo već dvadesetak i više godina, koji su na vlasti, oni koji su jako duboko ušli u sustav koji se teško mijenja. Radi se o ljudima koji su svoje “velike” zasluge stekli u ratu, a da nisu vidjeli niti bojišnice, niti su sebe ili nekoga od svojih bližnjih izložili ratu. To je onaj sloj ljudi koji vjerojatno nikada ne bi uspjeli u društvu u kojem se cijene rad i vrijednosti koje od vas traže napor. Sve to rat poništi i onda u ratu trebate imati neke druge vještine da biste preživjeli. Te vještine vrlo često viđamo kod političara u Hrvatskoj.
Mi u Saboru imamo ljude koji su bili osuđeni za ratne zločine, pa su rehabilitirani, imamo ljude koji su za niz kriminalnih djela osuđeni, ne samo zbogratnog profiterstva ili ratnih zločina, imamo gradonačelnike protiv kojih su podignute optužnice. Također imamo jedan sloj ljudi protiv kojih godinama traju sudski procesi na više razina, ali oni su i dalje legitimni predstavnici političke vlasti u Hrvatskoj. Dok se takve stvari ne promijene, teško je očekivati da će ovo društvo ići naprijed.