Bosanski franjevac Drago Bojić jedan je od rijetkih koji bez zadrške kritikuje društveno-političke odnose u Bosni i Hercegovini, jačanje nacionalizma i loš obrazovni sistem u državi. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) odgovara, između ostalog, da li BiH može biti građanska država, te koliko jačanje nacionalizma remeti ionako krhki proces pomirenja.
RSE: Kraj godine završili smo s haškim presudama koje su dodatno produbile ionako loše političke odnose u Bosni i Hercegovini. Koliko to utiče na proces pomirenja i ozdravljenja bh. društva?
Bojić: Sve presude su važne, prije svega, zbog žrtava. Važne su i zbog toga da se utvrde zločini i da se procesuiraju pojedinci koji su ih učinili. Mi znamo, nažalost iz iskustva, da te presude nužno ne dovode do ozdravljanja, do katarze društva, ni do suočavanja sa prošlošću, ali one su ipak bitne i mislim da treba nastaviti taj proces, jer je u Bosni i Hercegovini i na ovim prostorima još puno ljudi koji su u ratu na različite načine činili zločine, a koji nisu procesuirani. To je pitanje istine, ali, prije svega, pitanje našeg odnosa prema žrtvama.
Što se tiče druge strane i načina na koji ljudi reagiraju, donekle se možda i može shvatiti da političke stranke, pogotovo velike političke stranke, svaki puta politiziraju presude, neovisno o tome da li su oslobađajuće ili presuđujuće.
Malo zabrinjava, i trebala bi zabrinjavati i uznemiravati, činjenica da se mnogi takozvani obični mali ljudi ne žele susresti sa istinom o vlastitom kolektivu, sa svojim vlastitim zabludama. Pogotovo zabrinjava posvemašnja odsutnost empatije za one ljude koji su bili žrtve različitih nacionalističkih ideologija na ovim našim prostorima.
"Sve presude su važne, prije svega, zbog žrtava"
RSE: Spomenuli ste "obične" ljude. Često spominjete i obrazovni sistem Bosne i Hercegovine. Koliko je on loš za buduće generacije, čemu ih uči, kako ga popraviti?
Bojić: Mislim da se možemo složiti s time da je naš obrazovni sistem, generalno kazano, zaista katastrofalan u mnogim svojim aspektima. Već vidimo posljedice takvog obrazovnog sistema s obzirom na to da su iz takvog sistema već izašle generacije koje sada već rade u obrazovnom sistemu, koje bi trebale učiti mlade. Mislim da tu postoji silno mnoštvo problema, počevši već od infrastrukture.
Mnoge naše škole i fakulteti su u katastrofalnom stanju. Kadrovi – koji su nakon rata preuzeli vodeće uloge u obrazovnom sistemu – imamo jednu nevjerojatnu hiperprodukciju diploma koja može zavarati, svake godine tisuće ljudi izlaze sa diplomama sa naših univerziteta, a vidimo da to gotovo nimalo ne doprinosi kvaliteti, naprotiv, još više srozava obrazovni sistem.
I imamo onaj naš najveći problem u obrazovnom sistemu koji insistira na nacionalnim, etničkim i vjerskim pravima – riječ je o vjeronauku i nacionalnoj grupi predmeta. Pedagozi i oni koji se bave obrazovanjem i odgojem, uvijek kažu da se obrazovanje uvijek povezuje s nekom antropologijom, odnosno s onim pitanjem kakvu sliku čovjeka mi zapravo želimo, odakle polazimo i kamo unutar obrazovnog sistema želimo ljude voditi.
Kod nas je trenutno, barem ovih 20 godina, sva ta antropologija svedena gotovo isključivo na to da mi odgajamo ljude u jednom zatvorenom etničko-religijskom kontekstu i pritom im, naravno, onemogućujemo da se razvijaju kao slobodna bića, jer odgoj i obrazovanje ne bi smjeli biti dogmatizirani, to ne bi smio biti nikakav diktat.
Naprotiv, moralo bi pružiti, koliko je god moguće, više slobode, unutar toga da se mladim ljudima posreduje ono zbog čega i postoji obrazovni sistem, da im se posreduju informacije, da im se posreduje znanje i da ih se uči kritički misliti.
To, nažalost, kod nas nije slučaj i ja trenutno ne vidim mogućnost promjene obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, zato što je raspored političke moći u našem društvu takav da je naprosto nemoguće promijeniti mnoge stvari, odnosno odluke koje su donesene prije. Ono što se može i što svakako treba, jeste da se stalno ukazuje na probleme u obrazovnom sistemu, da se pokušavaju tražiti i naći načini kako ponuditi alternative postojećem obrazovnom sistemu, kako se boriti protiv diskriminacije i segregacije u školama.
Opet ćemo se vratiti 'malim običnim' ljudima – rijetko se događa da naši ljudi protestiraju ili demonstriraju zbog toga što im djeca odlaze u obrazovne ustanove koje nemaju ni elementarne uvjete za izvođenje nastave.
Rijetko se, također, događa i da roditelji ili društvo u cjelini reagira zbog toga što su kadrovi jako loši i što su mnogi ljudi koji predaju u školama svoje stručne predmete nekompetentni za te predmete. Uglavnom se kod nas sve te rasprave svode na politička pitanja – pitanje identiteta, bilo da je riječ o nacionalnim bilo vjerskim identitetima.
Sa jednog od protesta srednjoškolaca BiH protiv segregacije, Travnik, jun 2017.
Ja sam, u ovome smislu, blizak onim ljudima, i ne samo kod nas, nego i u svijetu, koji smatraju, kada je riječ o takvim situacijama kada su ta osjetljiva pitanja stalno na društvenoj sceni, kao što je nacionalno, kao što je vjersko pitanje, da treba početi upravo od toga.
To je naš problem i moramo prihvatiti tu činjenicu da većini ljudi to i znači, da im se ta prava osiguraju, ali istovremeno moramo učiniti sve da drugim ljudima ponudimo alternativu, jer naprosto, u našim društvima postoje ljudi koji ne žele da budu uvučeni u takav jedan uzak obrazovni sistem i postoje, naravno, ljudi koji ne žele da im se djeca već u najranijoj dobi indoktriniraju u nacionalnom, etničkom ili religijskom smislu.
RSE: U jednom intervjuu ste rekli da je veliki broj ljudi na ovim prostorima spreman ginuti zbog jezika i vjeronauka. Zbog čega je to tako?
Bojić: Reakcije ljudi na ovim našim prostorima svaki puta kada se otvori neko pitanje koje ima, primjerice, veze ili sa vjeronaukom ili sa nacionalnom grupom predmeta. Možemo navesti primjer obrazovne reforme u Republici Hrvatskoj i velikoga otpora da se ona provodi, kod nas u Bosni i Hercegovini takva pitanja, nažalost, praktično još nisu ni otvorena, ali je to moguće vidjeti i iz našeg svakodnevnog života koliko je ljudima važan vjeronauk i nacionalna skupina predmeta, pa da onda to zahtijevaju već u vrtićima.
Mislim da je to ozbiljan problem, da ovdje nije samo riječ, kako se to ponekad misli, makar ima i toga, samo tek o manipulacijama, nego naprosto mi živimo u jednoj fazi povijesti u kojoj ljudi najviše insistiraju na svojim identitetima, pritom ponekad možda čak i do kraja nesvjesni, možda shvaćajući ih prilično usko. Mi, dakle, moramo to ozbiljno uzeti u obzir.
Sjetite se i prije nekoliko godina, kada se razgovaralo o tome u Kantonu Sarajevo, kada su žestoko reagirali predstavnici vjerskih zajednica s obzirom na dokidanje vjeronauka, odnosno na njegovu drugačiju poziciju u Kantonu. Mogli bismo navesti puno primjera koji govore o tome da su vjeronauk i nacionalna grupa predmeta vrlo ozbiljan društveni i obrazovni problem. Možete to vidjeti i na primjeru u posljednje vrijeme – škola u Jajcu.
Znamo da u nekim našim mjestima postoje dvije škole pod jednim krovom i koliko su tu ljudi čvrsto na svojim pozicijama, naprosto ne dopuštaju mogućnost da je moguće unutar jednog obrazovnog sistema zadovoljiti pravo na vlastiti jezik, ako se tako hoće, i na vjeronauk, ali da pri tome imamo obrazovni sistem koji ne diskriminira druge i koji djeci pruža daleko šire obzore nego što je to slučaj sa postojećim.
Vaš browser nepodržava HTML5
Pobjeda srednjoškolaca Jajca
U ovoj našoj situaciji mi bismo morali, koliko god je moguće, držati tu temu stalno aktualnom, tražiti načine kako se ona može riješiti, jer u suprotnom, u našem će obrazovnom sistemu dugoročno, u doslovnome smislu, prevladati ono što nije njegova prvotna intencija i nakana – obrazovanje ljudi, nego će prevladati indoktrinacija i pokušaj da se ljude već u najmlađim godinama i u njihovoj mladosti već sada usmjeri u jednom vrlo uskom ideološkom smislu. Kasnije će ti isti ljudi, barem dio njih, također raditi u obrazovnom sistemu, što će dugoročno otežavati bilo kakvu reformu obrazovanja.
Treba se zalagati za sekularnu državu, za pravnu državu.
RSE: Nakon svega ovoga što smo čuli, da li Bosna i Hercegovina, u svjetlu jačanja ovog nacionalnog, ima šansu kao građanska država? Postoji li takva šansa?
Bojić: Mislim da postoji i da od toga ne treba odustajati, upravo zato što je stanje takvo kakvo jeste, i kod nas i u nekim dijelovima svijeta. Ja mislim da naša suvremena, pluralna, sekularna društva nisu moguća na nacionalnim ili religijskim isključivim narativima, jer oni nužno moraju voditi do konflikta, do sukoba, upravo na tom području.
Smatram da se treba zalagati za sekularnu državu, za pravnu državu, unutar koje će postojati zakoni koji će biti obvezujući za sve, unutar koje će također biti moguće da ljudi ostvaruju i svoja kolektivna a pogotovo individualna prava.
Mislim da se kod nas, u našoj zemlji, na ovim prostorima, premalo govori o individualnim pravima čovjeka, mislim da su mnogi ljudi pod velikim teretom kolektivnog, jer nije nimalo jednostavno niti lako osloboditi se ili izaći iz kolektiviteta, jer pri tome postoji opasnost da vas onda ne doživljavaju 'svojim', čak da vas proglašavaju unutarnjim neprijateljem ili otpadnikom.
Treba više govoriti o individualnim pravima ljudi. Ne mislim da to rješava sve, ali kada bi se u ovoj zemlji, na ovim prostorima, stvorili bolji socijalno-ekonomski uvjeti, kada bi ljudi imali veće mogućnosti za ostvarenje svojih individualnih prava, primjerice prava na dobro obrazovanje, prava na posao itd., ja mislim da bi se jednim dijelom umanjio utjecaj ovih ideologija i da ljudi ne bi tako snažno i tako sudbonosno doživljavali svoje kolektivne identitete i pripadnosti.
Mi smo praktično tek na početku toga puta i predstoji nam jedno razdoblje u kojem moramo doista govoriti o individualnim pravima ljudi, o građanskim pravima ljudi, ali pri tome imati stalno na umu da kolektivno ne možemo jednostavno otpuhati s naše društveno-političke pozornice, da kolektivno moramo uzeti ozbiljno u obzir, jer upravo je to kolektivno – pokazalo se to i u ratu – bilo i uzrok ratova, i zbog tih kolektivnih pripadnosti ili nepripadnosti, mnogi su ljudi stradavali.