Kultura u BIH je sigurno jedan od najpozitivnijih segmenata, svake godine zemlja ima blistave trenutke i autore. To je prostor koji je oblikovao bosanskohercegovačku zajednicu i nisu pokidana njegova tkiva i veze iako se politika trudila da to uradi, kaže između ostalog u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) reditelj Dino Mustafić.
RSE: Da li kultura u Bosni i Hercegovini može da mijenja i treba da mijenja bh. društvo?
Za sve je bolje glasati u 2018. godini nego za ove koji su na vlasti.
Mustafić: Kultura u BiH je sigurno jedna od najpozitivnijih zajednica, događaja. Mi svake godine imamo blistave trenutke, koji su nažalost incidentalni, koji ovise o pojedincima, imamo nekoliko sjajnih autora, radova koji o BiH šalju sliku u svijet koja nije samo pitanje etničke mržnje, korupcije, crne statistike po kojoj nas ljudi identifikuju. S druge strane mislim da je kultura jedan prostor koji je oblikovao bosanskohercegovačku zajednicu. U tom smislu nisu pokidane te kulturne relacije i ta tkiva, mada se politika trudi u tome, koja ovdje ljude još uvijek uvezuju, povezuju, oplemenjuju i čine ono što Bosnanci i Hercegovci treba da znače u 21. stoljeću.
RSE: Šta je po vama kulturni i događaj koji je obilježio 2017. godinu?
Mustafić: Kada je u pitanju kultura, bilo je više takvih institucionalnih događaja, od kojih bih izdvojio priznanje Muzeju ratnog djetinjstva, zatim potpisivanje jednog protokola o suradnji i razmjeni programa između čuvenog muzeja Louvre sa našim Zemaljskog muzeja. Naravno bio je važan i kontinuitet prisutnosti međunarodne kulture u BiH na različitim festivalskim razinama. A posebno bih, naravno, izdvojio zaista sjajne domete bh. filmskih autora. Alen Drljević sa filmom „Muškarci nikada ne plaču“ i EmirJukić sa filmom „Žaba“ obradovali su sve svoje kolege s obzirom na sušne godine bh. filma, slabu proizvodnju. Mi kada napravimo po dva - tri filma, oni zaista plijene svjetsku pažnju.
Vaš browser nepodržava HTML5
Muzej ratnog djetinjstva: Od Evrope nagrada, od vlasti ni marka
RSE: A kada je riječ o politici i društvenim zbivanjima?
Mustafić: Tu je bilo mnogo toga što pokazuje negativni trend, pa skoro obeshrabruje kada gledamo sa otvorenim očima u sljedeću godinu šta će biti. Mislim da nijedan dan u ovoj zemlji nije prošao bez namjerne produkcije problema koji su dolazili od vladajućih na različitim razinama. Očigledno je da ono čega su im bila puna usta, a to je status kandidata za EU do kraja godine, da od toga nema ništa. Mi imamo te riječi koje su polako ušle u sve domove: reforme, agenda. Čak i kada dođu međunarodni predstavnici pa pohvale pojedini korak, onda se dogodi nešto dramatično. Uglavnom, vidimo da se svaki put namjerno prave kule od karata koje trebaju i dalje da dijele javnost, da se mi zamajavamo nekim „potemkinovim selima“. Ja se zaista nadam da će građani BiH dati šansu nekim drugim političkim opcijama. Za sve je bolje glasati u 2018. godini nego za ove koji su na vlasti.
RSE: Smatrate li da bi više javnih ličnosti trebalo uključiti u neke promjene u bh. društvu?
Mustafić: Ja nisam aktivno u politici, bavim se politikom onoliko koliko se ona bavi mnome, mojim životom, životom mojih sunarodnjaka. Smatram da bi bilo važno da ljudi iz javnoga života, umjetničkog, akademskog, reaguju, pišu, iznose svoje stavove bez zadrške, bez kompromisa, bez kalkulacije. Ide mi na nerve kada vidim koliko je pametnog svijeta odlučilo da se povuče u svojevrsnu unutrašnju emigraciju jer su shvatili da su njihovi javni iskazi potpuno devalvirani, da čak i kada vrlo jasno adresiraju i upru prstom u određene moralne, socijalne devijacije, da na to niko ne reaguje. Tako da je naprosto obesmišljen taj javni prostor o kojem se govori. Ali ja naravno ne želim da odustanem, zato što mislim da je to moja građanska dužnost, sa jedne strane, a s druge strane što smatram da umjetnici koji doživljavaju svijet otvorenog uma i srca imaju potrebu da, ne samo kroz svoje umjetničke radove, nego i kroz svoj intelektualnii angažman vrlo jasno definišu stvari. U ovoj zemlji je potrebna jasna politika, jasna vizija. Potrebno je da rehabilitiramo i rekonstruišemo onaj sistem vrijednosti na kojem smo mi odgajani.