Politolog Dejan Jović u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) ocjenjuje da je neprihvatljivo to što se Hrvatski sabor angažirao da oda počast nekome tko je pravomoćno osuđen za ratni zločin, "bez obzira na druge okolnosti".
Ovaj redovni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a od 2015. gostujući profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, ističe da je Haški sud napravio sigurnosni propust u slučaju samoubojstva generala Slobodana Praljka tijekom izricanja konačne presude u Hagu, te upozorava da bi "bilo pogrešno smatrati da je u tom ratu, zbog kojeg su pravosnažno osuđeni Prlić i ostali, postojala samo jedna žrtva i to ona Slobodana Praljka".
"Žrtve su bile brojne", ukazuje Jović, koji objavljuje znanstvene tekstove u regionalnim i svjetskim časopisima.
Od 2013. je glavni i odgovorni urednik "Političke misli". Nedavno mu je objavljena knjiga "Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj".
RSE: "Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj" Vaša je najnovija knjiga koja je objavljena prije posljednje presude Haškog suda - prije presude Prliću i ostalima, i prije samoubojstva Slobodana Praljka nakon izricanja presude. Hoće li ta presuda dodatno doprinijeti stvaranju mita o kojem pišete?
Jović: Postoji mogućnost da će se ovi zadnji događaji, presuda i samoubojstvo Slobodana Praljka, iskoristiti kako bi se stvorio dodatni mit, posebno mit o žrtvovanju. U političkim mitovima to je čest motiv, motiv o nepravdi, o žrtvovanju, o uroti svih protiv nas, o nerazumijevanju velikih igrača na svjetskoj sceni ili međunarodnih institucija.
Ono što je apsolutno ključno, prema mom mišljenju, je da se ova presuda iskoristi, ipak, za to da se postignu dva efekta, ako se može. Jedan je da se počne kritički govoriti i o vlastitoj ulozi u tom ratu, što do sada nije bio slučaj u Hrvatskoj iz priličnog niza specifičnih okolnosti, i drugo, ako se ne može i ne želi kritički razmatrati vlastita uloga, onda barem da se odmaknemo, napravimo pauzu.
Važno je da ne se priča o ratu svaki dan, posebno ne na način kako je to činjeno do sada, u jednoj crno-bijeloj tehnici u kojoj je jedna strana uvijek žrtva, a druga uvijek agresor i u kojoj "mi nismo ni za što krivi, a svi drugi su nam krivi" i za "ono što jesu krivi i za ono što nisu krivi".
RSE: Hrvatski sabor, istina bez Socijaldemokratske partije (SDP) i Glasa, minutom šutnje odao je počast osuđenom ratnom zločincu koji se ubio, a klubovi zastupnika suglasili su se da presude ne uvažavaju povijesne istine, činjenice i dokaze, te da su kao takve nepravedne i neprihvatljive. Kako na to gledate?
Jović: Meni je, politički gledano, ta činjenica - da se Sabor angažirao tako da odaje počast nekome tko je pravomoćno osuđen za ratni zločin, bez obzira na druge okolnosti - potpuno neprihvatljiva. S druge strane, također sam zagovornik toga da treba odvojiti političku od sudske sfere i onda, naravno, njih obje od akademske. Činjenica da je nešto presuđeno u Sudu ne znači da je to kraj političke i akademske diskusije o toj temi.
Uostalom, da je nekoj presudi kraj priče ne bismo imali ni pravnu znanost. Dakle, mislim da i politička i akademska sfera trebaju uzeti u obzir ozbiljno činjenice i dokaze koji su izvedeni pred Sudom, a zaključke mogu donositi kakve god žele. Pritom politički zaključci ne smiju biti obavezni za druge sfere, a to znači da se pravosuđe ne smije voditi političkim zaključcima, a isto tako ni akademska sfera se ne smije voditi političkim zaključcima ili deklaracijama.
"Činjenica da je nešto presuđeno u Sudu ne znači da je to kraj političke i akademske diskusije o toj temi"
Mi upravo imamo takav pokušaj u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj, u kojoj se neke političke deklaracije Sabora, na primjer ona o Domovinskom ratu iz 2000, sada tretiraju kao sveto pismo, dakle da nitko ni u Akademiji (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), ni u sudstvu, ni na televiziji ih ne smije dovoditi u pitanje.
Protivim se tome jer mislim da svaka sfera ima autonomno pravo da zaključuje o svakom pojedinom slučaju, i Haški sud, i Sabor i Akademija. Žao mi je, kao građaninu Hrvatske, da je Sabor odlučio učiniti to što je učinio.
RSE: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u obraćanju javnosti je kazala da Haški sud nije donio pravdu za žrtve zločina, te da je bio politički arbitar, a ne pravno tijelo. Hrvatski premijer je na početku sjednice Vlade govorio o "moralnom činu Praljka". Kako Vi vidite ulogu Haškog suda u pravdi i pomirenju u regiji?
Jović: Haški sud je, prije svega, pokazao da zločini, ne svi, ali najveći zločini i oni koji su ih počinili, oni najistaknutiji, ne mogu proći potpuno nekažnjeno. Siguran sam, da nije bilo Haškog suda ni u jednoj od naših zemalja, ne bi se sudilo bivšim predsjednicima država i visokim vojnim oficirima ili premijerima, kao što je bio slučaj u Hagu.
To je dobra poruka koja ima i preventivni karakter, dakle, karakter zastrašivanja onih koji bi htjeli počiniti zločine, ali koji će, zbog nekog straha od Haškog ili drugog međunarodnog tribunala, dva puta razmisliti i možda odustati.
S druge strane, ono što je izrazito važno kod Haškog suda je dokumentacija koju je prikupio. Mi koji se profesionalno bavimo istraživanjem politike ili suvremene povijesti vrlo dobro znamo kako je teško doći do dokumenata, posebno suvremenih, i kako su arhivi zatvoreni zato da ne bismo saznali istinu i kako se manipulira arhivskom građom, a također znamo kako je teško doći do aktera da nam pričaju iskreno i ako je moguće dugo.
Haški sud je bio jedna vrsta istraživačkog instituta koji je za nas istraživače prikupio ogromnu količinu dokumenata i godinama intervjuirao na suđenjima glavne aktere politike. To je dragocjeni materijal koji ostaje profesionalcima, prije svih, onima koji djeluju izvan naših zemalja, bez političkog i drugog pritiska i, naravno, ostaje novim generacijama.
Neće se moći nikakvim deklaracijama sakriti istina i sakriti dokumentarna vrijednost toga što je prikupljeno u Haškom sudu.
RSE: Da li ste iznenađeni time što se u posljednjoj presudi Haškog suda govori o udruženom zločinačkom pothvatu na čelu kojeg su bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko?
Jović: Ja sam time pozitivno iznenađen. Nisam očekivao da će se ići tako daleko. Sama činjenica da se to dogodilo dobro detektira izvorište samog problema, a ono je u nacionalističkim i ekstremističkim politikama, u onim politikama koje nisu ostale samo na demokratskom nacionalizmu, koji je jednako tako dopustiva politička doktrina kao i svaka druga.
Protiv toga nemam ništa, iako nisam nacionalist, ali ono što je nedopustivo je uključiti u to mogućnost rata, odnosno smatrati da je rat legitimna opcija za ostvarenje bilo kakvih ciljeva.
Mislim da je potpuno jasno i u slučaju Slobodana Miloševića i u slučaju Tuđmana i mnogih drugih koji su bili njihovi najbliži suradnici, da su oni djelovali u korist rata, a ne u korist mira. Drago mi je da stvar nije ostala samo na izvršiteljima, nego da su oni, makar i simbolički, i ne s nekim pravosnažnim presudama, ipak identificirani kao izvor problema.
"Djelovali su u korist rata" (na fotografiji: Milošević i Tuđman)
RSE: Strani mediji pišu o teatarski izrežiranom samoubojstvu bivšeg načelnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodana Praljka, čime je, navodno, sebe želio predstaviti kao žrtvu i time izbrisati ratne zločine za koje je osuđen - užase logora, granatiranje istočnog Mostara i druge zločine. Koliko je to bacilo sjenu na samu presudu?
Jović: Teško mi je govoriti o individualnom činu samoubojstva, jer osjećam jednu vrstu sućuti prema čovjeku, bez obzira iz kojih motiva ili razloga je on to učinio. Teško je to komentirati. No, važno je da zbog tog individualnog, tragičnog čina, ne zaboravimo samu presudu i da ne zaboravimo kontekst u kome se taj čin dogodio. Meni je žao da je do toga došlo. Haški sud je tu napravio sigurnosni propust.
S druge strane, bilo bi pogrešno smatrati da je u tom ratu, zbog kojeg su u srijedu pravosnažno osuđeni Prlić i ostali, postojala samo jedna žrtva i to ona Slobodana Praljka. Žrtve su bile brojne.
U Bosni i Hercegovini je bilo 100.000 žrtava. Na cijelom prostoru bivše Jugoslavije radi se o milijunima ljudi koji su ostali bez svega, mimo svoje volje, i da nisu htjeli, da nisu bili krivi.
Muslimanski zatočenici čekaju hranu nakon oslobađanja iz logora Dretelj, 1993.
Zato mislim da naš naglasak uvijek mora biti na njima, na nemoćnim ljudima koji su postali žrtve suludih i agresivnih politika, a ne na onima koji su svojim djelovanjem ili nečinjenjem doprinijeli da se to dogodi.
RSE: U Hrvatskoj se olako proglašavaju državni neprijatelji, od novinara do pojedinih znanstvenika, a kada se nekoga treba diskvalificirati onda ga se proglašava "jugoslavenčinom", "kriptojugoslavenom", "komunjarom" ili "Srbinom" kojemu, ako se u Hrvatskoj ne sviđa, može iz nje otići. Do kuda sve to može ići?
Jović: Oni koji smatraju da nemaju punu kontrolu nad društvenim tokovima u Hrvatskoj, na neki način priželjkuju novi sukob i rade sve na tome da taj rat, koji smo imali, nikada ne završi i, ako je moguće, da uvijek budemo spremni za novi sukob. U tome je opasnost njihove interpretacije sadašnjosti i prošlosti. Pritom i žive od proizvodnje neprijatelja. Oni imaju potrebu da stalno izmišljaju nove neprijatelje, jer im ne odgovaraju prijatelji. Za njih je veći problem što je netko druge nacije a prijatelj je Hrvatima, nego netko tko je druge nacije i neprijatelj je, jer taj koji je neprijatelj na neki način opravdava ovu vrstu želje - da se u potpunosti i dodatno preuzme kontrola nad samim društvom.
Smatram da se radi o vrlo opasnim tendencijama koje u svojoj knjizi nazivam "etnototalitarističnim", a koje negiraju princip slobode, demokracije i suverenosti u Hrvatskoj. Ono što je najgore je da negiraju načelo mira.
RSE: Kakva je danas Hrvatska?
Jović: Hrvatska je danas zemlja u tranziciji u punom smislu te riječi, u tranziciji od rata prema miru i to utječe na sve ostale aspekte tranzicije, dakle i na političku demokraciju u zemlji, na ekonomske slobode, na identitetska pitanja i na pitanja formiranja pravne države.
Na žalost, ona je samu sebe zarobila stalnim narativima i to prilično jednostranim o Domovinskom ratu, o 90-im godinama. I 20 godina od toga rata Hrvatska nije potpuno mirnodopsko društvo. Volio bih da Hrvatska bude zemlja daleko većih sloboda, u kojoj će svatko bez straha moći reći što želi i to bez ikakve prijetnje i opasnosti da ga se isključi, diskvalificira, etiketira ili proglasi neprijateljem.
- Matić: Ograđivanje HRT-a od Stankovića je kukavičko
- Slavenka Drakulić: Hrvatska kao podružnica Vatikana
- Ante Tomić: Hrvatska je danas luđa od Srbije
Bez obzira koliko sam kritičan prema sadašnjem stanju duha u Hrvatskoj, ipak sam optimist, jer mi se čini da u Hrvatskoj ima mnogo onih koji su prilično glasni i koji se odupiru tom trendu.
Imam osjećaj da raste nezadovoljstvo tim pokušajem nasilja nad slobodom pojedinaca i društvenih grupa koji žele nešto slobodno reći, pa i dovesti u pitanje ulogu Hrvatske u 90-im.