Obuća razasuta po pojedinačnim i masovnim grobnicama nakon genocida u Srebrenici u Bosni i Hercegovini jula 1995. godine inspirisala je fotografa Armina Durguta da kroz odjevne predmete ukaže na odsustvo empatije za hiljade ljudi u srcu Evrope.
"Teško je kada vidite te cipele. Onda počnete zamišljati neku sliku iza njih – otkud one baš tu, kako su baš tu ostale, ko ih je nosio. Nažalost, ima dosta dječjih cipela, pa onda kroz glavu idu kojekakve različite scene, šta se tu dešavalo. Onda, kada još pogledate snimke, ima dosta snimaka gdje kolona ljudi dolazi u Tuzlu, vidi se da su oni došli bosi", kaže Durgut u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Izložba fotografija obuće "Mrtvare", pronađene u masovnim grobnicama i na Maršu smrti u istočnoj Bosni, bit će otvorena 1. jula u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Durgut kaže da mu je naročito upečatljiva obuća koju su ljudi u zaštićenoj enklavi Ujedinjenih nacija u Srebrenici dobivali kao humanitarnu pomoć preko UNHCR-a, a za koju su vjerovali da na zapadu služi kako bi u njima bili sahranjeni preminuli, prozivajući ih zbog toga zloslutnim imenom – mrtvare.
Izložba "Mrtvare" predstavlja još jedno svjedočanstvo o genocidu koji je počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici. Durgut je na više od 50 fotografija predstavio obuću Srebreničana u kojoj su bježali od genocida na slobodnu teritoriju.
Projekat "Mrtvare", koji će biti prezentovan i u formi knjige, podržao je i finansirao Memorijalni centar Srebrenica – Potočari.Vaš browser nepodržava HTML5
Srebrenica: Genocid u tri čina
RSE: Šta će građani Sarajeva, a i ostatka svijeta, moći vidjeti u galeriji?
Vaš browser nepodržava HTML5
Durgut: Možemo pisati, snimati, izvještavati, a na drugima je da se zapitaju
Durgut: Mrtvare, to je jedan set fotografija na kojima je prikazana obuća koju su Srebreničani nosili bježeći od genocida ’95. godine. Ja sam svu obuću koju su kolege iz Memorijalnog centra pronašle na stazama Marša smrti, u masovnim grobnicama itd, nazvao Mrtvarama.
To su bile veoma loše cipele koje su se sa prvim kapima kiše bukvalno raspadale, jedina im je prednost bila da je đon bio dobar, pa su se oni na raznorazne načine snalazili – šili šatorska platna itd, da bi napravili iole pristojne cipele.
Mrtvare, to je jedan set fotografija na kojima je prikazana obuća koju su Srebreničani nosili bježeći od genocida ’95. godine
RSE: Odakle ideja da fotografišete obuću?
Durgut: Prošle godine sam radio neke projekte za Memorijalni centar, snimao sam arhivu predmeta koje su tada imali. Vidio sam da je bilo mnogo cipela. Nažalost, nisam ih tada sve snimio. Oni su sakupljali svakodnevno, skupili su još cipela, pa mi je bilo zanimljivo snimiti sve te cipele iz jedne drugačije perspektive i predstaviti tu priču.
Pročitajte i ovo: Jasna Đuričić: 'Quo vadis, Aida?' je film o svim majkamaKakve priče kriju cipele
RSE: Kakav je bio osjećaj snimati cipele znajući čije su, kome su pripadale i na koji način su pronađene?
Durgut: Teško je i nama koji godinama izvještavamo o Srebrenici, razgovaramo s tim ljudima, radimo te teme. Vremenom bude malo lakše, ali što kolege kažu, krijemo se iza fotoaparata.
Svakako je teško kada vidite te cipele. Onda počnete zamišljati neku sliku iza njih – otkud one baš tu, kako su baš tu ostale, ko ih je nosio. Nažalost, ima dosta dječjih cipela, pa onda kroz glavu idu kojekakve različite scene, šta se tu dešavalo. Onda, kada još pogledate snimke, ima dosta snimaka gdje kolona ljudi dolazi u Tuzlu, vidi se da su oni došli bosi, itd.
Teško je izdvojiti baš neke osjećaje, ali sigurno nije bilo lako ovo raditi.
RSE: Koliko će fotografija biti predstavljeno?
Durgut: Na izložbi će biti postavljeno oko 50 fotografija i knjiga u kojoj ima malo više fotografija. Oni u svom arhivu imaju oko stotinu različitih vrsta cipela. Nije moguće sve ih isprintati i pokazati, ali koristeći društvene mreže i slično, pokušat ćemo prikazati ih što je više moguće.
RSE: Pretpostavljam da knjiga sadrži i određene priče.
Durgut: Knjiga sadrži jednu uopštenu priču o "mrtvarama", kako su one dolazile, odakle, ko ih je slao, te tekst o lokacijama gdje su one pronađene, ko ih je pronalazio itd, i sadrži malo više fotografija i uopće informacija o genocidu u Srebrenici.
Zanimljivo je da knjigu prate određeni dijelovi iz projekta "Transkripti genocida", projekta kojeg je Memorijalni centar uradio, čini mi se prošle godine, tako da uz fotografije idu i razne izjave i citati osuđenih ratnih zločinaca.
RSE: Izložba "Mrtvare'"urađena je u saradnji sa Memorijalnim centrom Potočari. Da li je još neko podržao ovu izložbu?
Durgut: Ovu izložbu je u potpunosti podržao i finansirao Memorijalni centar u Srebrenici. Bez ljudi koji tamo rade, na čelu sa Emirom Suljagićem i Azirom Osmanovićem, ova izložba ne bi bila moguća. Njima zaista dugujem jednu veliku zahvalnost što su zajedno sa mnom radili i pomogli da ove fotografije i ova priča ugleda svjetlo dana.
"To su bile veoma loše cipele koje su se sa prvim kapima kiše bukvalno raspadale, jedina im je prednost bila da je đon bio dobar, pa su se oni na raznorazne načine snalazili – šili šatorska platna itd, da bi napravili iole pristojne cipele", priča Durgut
RSE: Odakle potreba da se bavite takvim temama?
Durgut: Ja jesam rođen 1995. godine, par mjeseci prije 11. jula, ali ne bih rekao da moje godine imaju veze s tim što sam odabrao raditi tu temu. Mislim da o tome treba pričati, na sve moguće načine.
Da li mi možemo promijeniti nečije mišljenje i da li trebamo, to je sad neka druga priča. Mislim da je to nemoguće i da možda ne treba ni težiti u tom pravcu. Ne možemo mi nikoga natjerati da promijeni svoje mišljenje. Možemo pisati, snimati, izvještavati, a na drugima je da se zapitaju.
Migranti u limbu u BiH
RSE: Srebrenica nije jedina tema koja Vas zanima. Tu su i migracije i migranti koji su već četiri godine u Bosni i Hercegovini. Bila je izložba "Na marginama", gdje ste osvojili Grand Prix. Kakav je položaj migranata i koliko je bilo teško pratiti njihov put?
Durgut: Ja sam to dosta radio posljednjih nekoliko godina, ove malo manje. Snimao sam ih u Turskoj, Grčkoj, pa sve do Španije, njihovu neku rutu, način života.
Kako sve to ide? Pa, teško je raditi te stvari, iz logističkih razloga, praktičnih razloga, naravno i s ljudske strane. Kad se rade takve stvari, uvijek pokušavamo, i Vi, i sve moje kolege, da sa što više poštovanja, respekta i empatije izvještavamo o tim stvarima.
Migranti se u Bosni i Hercegovini nažalost nalaze u jednoj teškoj poziciji, u jednom limbu između lokalnih vlasti, državnih, itd. Oni nama imaju običaj reći: Krenite i vi s nama, šta vi radite ovdje?.
Teško je raditi, naše vlasti im put nisu uspjele nešto puno olakšati, sigurno su ga otežale.
Mnoge kolege su i napadnute od pripadnika Ministarstva sigurnosti, konkretno gore u Bihaću, u kampu Lipa, a nisam čuo ni za jedan napad na novinare od strane migranata. To je jedna tema za sebe.
Pročitajte i ovo: Most: Zašto je Republika Srpska zabranjena teritorija za migrante?RSE: Kakav je položaj fotografa reportera u Bosni i Hercegovini s obzirom da još ne postoji Zakon o audiovizualnoj umjetnosti?
Durgut: Položaj fotoreportera, fotografa, to možda treba razdvojiti, fotoreporteri rade malo drugačije nego fotografi, ali svakako možemo reći da smo i jedni i drugi ugroženi, pristup informacijama znate kakav je, a još teže je pristupiti fizički nekom mjestu pa nešto raditi, dobiti dozvolu za neko snimanje gotovo nemoguće za milion stvari ili moguće, ako radite u "pravom" mediju.