Bivši potpredsjednik hrvatske vlade Damir Polančec i bivši direktori Hrvatske elektroprivrede i šibenske tvornice TLM osumnjičeni su da su skupim kupovanjem struje i prodajom po četverostruko nižoj cijeni za potrebe tvornice Aluminij u Mostaru oštetili hrvatske porezne obveznike za 82 milijuna eura.
Ovaj slučaj ponovno otvara dva krupna pitanja iz Tuđmanova nasljeđa: mutnu privatizaciju i mutnu politiku prema Bosni i Hercegovini.
Damir Polančec poručuje iz zatvora: ovo je politička optužnica, Vlada je znala za ugovore o privatizaciji šibenske Tvornice lakih metala i odobrila ih. Njegov odvjetnik dodaje politički vještu konstrukciju, ali i pravnu besmislicu – ne može se kazneno odgovarati zbog političkih odluka.
Ovdašnja javnost najviše se bavi dnevno-političkim aspektima ovoga slučaja koji jesu intrigantni, ali nisu najvažniji. Hoće li istraga voditi prema bivšem premijeru Ivi Sanaderu, ili je on ekspresnim odstupanjem s dužnosti „kupio“ oslobađanje od progona? Je li Polančec zaključio da mu je isplativije usmjeriti se prema Jadranki Kosor, jer hrvatsko pravosuđe progoni samo one političare koji su otpali iz igre, pa bi pritiskom na aktualnu premijerku sebi možda olakšao položaj? Je li ovo nastavak obračuna unutar HDZ-a? Ili je sve velika predstava prema Europskoj uniji, ne bi li se u borbi protiv korupcije prinijela i neka krupnija riba, koja ionako više nije važna?
Polančecov prethodnik na mjestu potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Andrija Hebrang izjavio je da je i privatizacija TLM-a i posao u trouglu Hrvatska elektroprivreda – TLM Šibenik - Aluminij Mostar strateški dobra odluka iza koje je stajala i Vlada i HDZ. O cijeni struje, kaže, u HDZ-u se nije raspravljalo i o tome ništa ne zna. Ali, to je socijalno motivirana odluka, jer je bila riječ o spašavanju 2.000 radnih mjesta u Šibeniku. To je izjavio ujutro. Poslije podne istog dana kazao je da se spasilo 1.400 radnih mjesta u Šibeniku. Navečer smo doznali da je riječ o 1.080 radnih mjesta. Toliko o socijalno motiviranoj odluci. A prije rata u šibenskoj je tvornici radilo više od 4.000 radnika.
Ministar gospodarstva iz vremena kada je Hrvatska, po Tuđmanovu nalogu, investirala u Tvornicu aluminija Mostar, Davor Štern, danas energetski lobist, izjavio je de je ulaganje tadašnjih 18 milijuna maraka u Mostar za vlasnički udio od 12 posto, bila ekonomski opravdana odluka, jer bi sanacija zbog rata ugašene šibenske tvornice bila znatno skuplja. Zaboravio je dodati dvije činjenice: mostarska i šibenska tvornica nisu proizvodile iste proizvode i – nisu bile u istoj državi.
I u Bosni i Hercegovini obnovila se rasprava o Aluminiju Mostar, ponovno smo čuli različite verzije i zavrzlame u trokutu Elektroprivreda BiH – Elektroprivreda Hrvatske Zajednice Herceg Bosne – Aluminij Mostar. Tko je kome skupo prodavao struju, tko je oštetio federalni budžet, a obnovila se i priča o etnički čistoj tvornici u Mostaru.
Što je zajedničko u pričama s obje strane granice: svi političari tvrde da su donosili odluke za opće dobro. Te odluke platili su porezni obveznici. U Hrvatskoj konkretno 600 milijuna kuna, ili više od 80 milijuna eura. Koristi imaju privatni vlasnici. Sve odreda tajkuni koji su se obogatili u poslovima s državom. Stoluju u Zagrebu, Zadru, Šibeniku, Širokom Brijegu. Neki bogatstvo vuku iz ratnih vremena, s obje strane granice, neki iz poratnih poslova u koje je uključena i Hypo Alpe Adria Banka. U obje tvornice, u Šibeniku i Mostaru, sada radi po oko tisuću radnika i preko sindikata i lokalnih političara pritišću vlasti da se tekući ugovori ne raskidaju, jer im je egzistencija u pitanju. A to znači da netko i dalje mora osiguravati jeftinu struju privatnim vlasnicima.
Radnici su postali glasnogovornci onih koji su ih opljačkali, ne bi li spasili što se spasiti može. I to na račun preostalih radnika i poreznih obveznika.
U Imotskom su nedavno izbili prosvjedi kada je pritvoren glavni lokalni tajkun-prevarant, jer su radnici ostali bez plaća.
Tipične tranzicijske priče.
Rodno mjesto afera su države i korumpirane vlasti. Sve ostalo su derivati.
Kosturi ispadaju iz ormara Tuđmanove privatizacije i politike prema Bosni i Hercegovini, ali nema više ormara u koji bi se dale vratiti. Niti se može poništiti privatizacija, niti postoje funkcionirajuće države koje bi razriješile međudržavne odnose na ekonomski i politički racionalan način.
A upravo je to neophodno.
Na razini državne vanjske politike posve je jasno da je Hrvatska napustila politiku iz Tuđmanova doba. Hrvatska nema teritorijalnih pretenzija prema susjednoj državi. Nedavna čarka na relaciji Ivo Josipović-Jadranka Kosor, zbog Josipovićevog govora u Parlamentu BiH, bila je unutarnjepolitički motivirana. U HDZ-u traje borba za primat i o tome je tu riječ. Oni koji ne daju dirati u nekadašnju pogrešnu politiku bore se za sadašnje pozicije.
Njih zanima vlast, a ne borba protiv korupcije, EU, ili Bosna i Hercegovina. Uostalom, njihov interes su samo neke hrvatske enklave u BiH, gdje su uspostavljene čvrste mreže vlasti, moći i novca.
Zato glavna briga hrvatske politike ostaje siva zona ranije uspostavljenih odnosa i veza koja nije prekinuta. Pojedini dijelovi Hercegovine funkcioniraju kao produljenje Hrvatske, pojedini dijelovi Dalmacije kao produljenje Hercegovine. Kao u dobra stara hajdučka vremena.
Iza velikih domoljubnih pokliča o brizi za „hrvatstvo u Bosni i Hercegovini“ krila se teška pljačka i muljaža.
„Slučaj Polančec“, kupovina skupe struje u inozemstvu i njezina jeftina prodaja Šibeniku, odnosno Mostaru, jest politički slučaj. I duboko kriminalni.
Ovaj slučaj ponovno otvara dva krupna pitanja iz Tuđmanova nasljeđa: mutnu privatizaciju i mutnu politiku prema Bosni i Hercegovini.
Damir Polančec poručuje iz zatvora: ovo je politička optužnica, Vlada je znala za ugovore o privatizaciji šibenske Tvornice lakih metala i odobrila ih. Njegov odvjetnik dodaje politički vještu konstrukciju, ali i pravnu besmislicu – ne može se kazneno odgovarati zbog političkih odluka.
Ovdašnja javnost najviše se bavi dnevno-političkim aspektima ovoga slučaja koji jesu intrigantni, ali nisu najvažniji. Hoće li istraga voditi prema bivšem premijeru Ivi Sanaderu, ili je on ekspresnim odstupanjem s dužnosti „kupio“ oslobađanje od progona? Je li Polančec zaključio da mu je isplativije usmjeriti se prema Jadranki Kosor, jer hrvatsko pravosuđe progoni samo one političare koji su otpali iz igre, pa bi pritiskom na aktualnu premijerku sebi možda olakšao položaj? Je li ovo nastavak obračuna unutar HDZ-a? Ili je sve velika predstava prema Europskoj uniji, ne bi li se u borbi protiv korupcije prinijela i neka krupnija riba, koja ionako više nije važna?
Polančecov prethodnik na mjestu potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Andrija Hebrang izjavio je da je i privatizacija TLM-a i posao u trouglu Hrvatska elektroprivreda – TLM Šibenik - Aluminij Mostar strateški dobra odluka iza koje je stajala i Vlada i HDZ. O cijeni struje, kaže, u HDZ-u se nije raspravljalo i o tome ništa ne zna. Ali, to je socijalno motivirana odluka, jer je bila riječ o spašavanju 2.000 radnih mjesta u Šibeniku. To je izjavio ujutro. Poslije podne istog dana kazao je da se spasilo 1.400 radnih mjesta u Šibeniku. Navečer smo doznali da je riječ o 1.080 radnih mjesta. Toliko o socijalno motiviranoj odluci. A prije rata u šibenskoj je tvornici radilo više od 4.000 radnika.
Ministar gospodarstva iz vremena kada je Hrvatska, po Tuđmanovu nalogu, investirala u Tvornicu aluminija Mostar, Davor Štern, danas energetski lobist, izjavio je de je ulaganje tadašnjih 18 milijuna maraka u Mostar za vlasnički udio od 12 posto, bila ekonomski opravdana odluka, jer bi sanacija zbog rata ugašene šibenske tvornice bila znatno skuplja. Zaboravio je dodati dvije činjenice: mostarska i šibenska tvornica nisu proizvodile iste proizvode i – nisu bile u istoj državi.
I u Bosni i Hercegovini obnovila se rasprava o Aluminiju Mostar, ponovno smo čuli različite verzije i zavrzlame u trokutu Elektroprivreda BiH – Elektroprivreda Hrvatske Zajednice Herceg Bosne – Aluminij Mostar. Tko je kome skupo prodavao struju, tko je oštetio federalni budžet, a obnovila se i priča o etnički čistoj tvornici u Mostaru.
Što je zajedničko u pričama s obje strane granice: svi političari tvrde da su donosili odluke za opće dobro. Te odluke platili su porezni obveznici. U Hrvatskoj konkretno 600 milijuna kuna, ili više od 80 milijuna eura. Koristi imaju privatni vlasnici. Sve odreda tajkuni koji su se obogatili u poslovima s državom. Stoluju u Zagrebu, Zadru, Šibeniku, Širokom Brijegu. Neki bogatstvo vuku iz ratnih vremena, s obje strane granice, neki iz poratnih poslova u koje je uključena i Hypo Alpe Adria Banka. U obje tvornice, u Šibeniku i Mostaru, sada radi po oko tisuću radnika i preko sindikata i lokalnih političara pritišću vlasti da se tekući ugovori ne raskidaju, jer im je egzistencija u pitanju. A to znači da netko i dalje mora osiguravati jeftinu struju privatnim vlasnicima.
Radnici su postali glasnogovornci onih koji su ih opljačkali, ne bi li spasili što se spasiti može. I to na račun preostalih radnika i poreznih obveznika.
U Imotskom su nedavno izbili prosvjedi kada je pritvoren glavni lokalni tajkun-prevarant, jer su radnici ostali bez plaća.
Tipične tranzicijske priče.
Rodno mjesto afera su države i korumpirane vlasti. Sve ostalo su derivati.
Kosturi ispadaju iz ormara Tuđmanove privatizacije i politike prema Bosni i Hercegovini, ali nema više ormara u koji bi se dale vratiti. Niti se može poništiti privatizacija, niti postoje funkcionirajuće države koje bi razriješile međudržavne odnose na ekonomski i politički racionalan način.
A upravo je to neophodno.
Na razini državne vanjske politike posve je jasno da je Hrvatska napustila politiku iz Tuđmanova doba. Hrvatska nema teritorijalnih pretenzija prema susjednoj državi. Nedavna čarka na relaciji Ivo Josipović-Jadranka Kosor, zbog Josipovićevog govora u Parlamentu BiH, bila je unutarnjepolitički motivirana. U HDZ-u traje borba za primat i o tome je tu riječ. Oni koji ne daju dirati u nekadašnju pogrešnu politiku bore se za sadašnje pozicije.
Njih zanima vlast, a ne borba protiv korupcije, EU, ili Bosna i Hercegovina. Uostalom, njihov interes su samo neke hrvatske enklave u BiH, gdje su uspostavljene čvrste mreže vlasti, moći i novca.
Zato glavna briga hrvatske politike ostaje siva zona ranije uspostavljenih odnosa i veza koja nije prekinuta. Pojedini dijelovi Hercegovine funkcioniraju kao produljenje Hrvatske, pojedini dijelovi Dalmacije kao produljenje Hercegovine. Kao u dobra stara hajdučka vremena.
Iza velikih domoljubnih pokliča o brizi za „hrvatstvo u Bosni i Hercegovini“ krila se teška pljačka i muljaža.
„Slučaj Polančec“, kupovina skupe struje u inozemstvu i njezina jeftina prodaja Šibeniku, odnosno Mostaru, jest politički slučaj. I duboko kriminalni.