U trenutku kada počinjem pisati ovaj tekst čini se da hrvatska Vlada pada. HDZ je u potrazi za mandatarom i za 76 ruku u Saboru. Baš kao i prije šest mjeseci.
Što će biti do završetku pisanja, javit ću vam.
Proteklih desetak dana vijesti, poluinformacije i dezinformacije zasipali su javni prostor. A Vlada je neumitno tonula. Novi izbori kao jedino fer rješenje imaju dvotrećinsku podršku u javnom mnijenju. Opozicija ih je i zatražila. Hoće li do njih doći, ovisi o složenoj političkoj igri. Ali, po prvi put, i o raspoloženju javnosti. Jer, javnost je nepogrešivo pročitala igru.
To je ujedno i najveći dobitak sadašnje političke krize u Hrvatskoj.
Emancipacija političke javnosti odvijala se ubrzano, zajedno s rastućim kaosom kojeg su političke elite na vlasti proizvodile. Bjanko mjenice raznim opsjenarima ubuduće će se teže potpisivati.
Političari su se razgolitili, elita se pokazala nedoraslom, a goli interes i vlast prepoznati su kao njihov jedini pokretač. Razumije se da interes bitno određuje politiku, ali sadržaj mora obuhvaćati i nešto više od osobnog, grupnog ili stranačkog probitka. Stoga posljedice ove krize za političke i demokratske procese u Hrvatskoj mogu biti blagotvorne.
Prvo što je izvjesno je nestanak Tomislava Karamarka iz vrha izvršne vlasti. A dugoročno vjerojatno i iz bitnog utjecaja na politički život. Taj je iznimno nepopularni političar potrošio sve kredite.
Tomislav Karamarko
Treba doista biti ''sposoban'' protiv sebe ujediniti protivnike sa svih strana političkog spektra. Desnica iz koje je potekao sumnjičila ga je zbog prošlosti, vezane uz ''izdajnike'' Josipa Manolića i Stjepana Mesića i napuštanje Franje Tuđmana. Više od svega zamjerili su mu neuspjeh da formira vladu i učini ih neokrnjenim gospodarima Hrvatske. Lijevo-liberalnom dijelu javnosti Karamarko je utjelovljenje konzervativne nacionalističke rekonkviste koji je u vladajuću koaliciju doveo i neofašiste. Metode političkog djelovanja, baštinjene iz tajnih službi i represivnog aparata, učinile su ga političarom iz prohujalih vremena.
Drugi važan dobitak za demokratske procese u Hrvatskoj je izvjesno napuštanje eksperimentiranja s Vladom koju bi činili politički Marsovci poput premijera Tihomira Oreškovića. Vlada treba reprezentirati političku volju birača. Sve je ostalo prevara. HDZ je, tražeći izglasavanje nepovjerenja vlastitom premijeru, među razlozima naveo i to što nije poštovao dogovor i bavio se ekonomijom, već je imao i političke ambicije. ''Kancelarske'', kažu u pismu. HDZ je crno na bijelo potvrdio da su svjesno prevarili građane, jer zna se što je ustavna i zakonska uloga premijera. Nikakav ''dogovor' je ne može supstituirati. Ali, to je sada po svemu sudeći završena priča.
Tihomir Orešković
Treći potencijalni dobitak za demokraciju je pojava platforme Most. Njihovo djelovanje nije jednoznačno pozitivno, ni negativno. Tu parlamentarnu grupaciju, treću po broju mandata u Saboru, čine neiskusni i nekonzistentni provincijski političari. Često su se ponašali amaterski, više kao grupa za pritisak nego kao dio Vlade. Pa ipak, i takvi su omogućili precizan uvid u funkcioniranje vlasti, razotkrili manipulativan stil HDZ-eovog obnašanja vlasti. S njima je definitivno prestao monopol dviju najvećih stranaka na hrvatskoj političkoj sceni.
I četvrti, i najvažniji politički dobitak, jest prilična izvjesnost da neka buduća Vlada više neće moći bez ozbiljnog otpora ići smjerom radikalnog nacionalizma.Građanske snage i civilna scena su se pobunile. Smjer koji je Karamarkov HDZ želio nametnuti prepoznat je kao put natrag. Hrvatska ima šanse zaustaviti taj trend.
Sve u svemu, kriza je daleko od rješenja. Ali ovo je jedna od onih kriza koje mogu biti i šansa.
I dužna sam vam na kraju reći najnovije vijesti. HDZ kaže da imaju osiguranu većinu za novu Vladu. Most nešto petlja, a SDP skuplja potpise za raspuštanje Sabora.
Prognoze? Teško ostvariva misija za oslabljeni HDZ. A ako i uspiju, slijedi još nestabilnija Vlada, neuspješna– sasvim sigurno.
Izbori mogu biti samo odloženi nekoliko mjeseci.