Najviše prevođena hrvatska književnica i piblicista, pored niza romana i eseja, objavila je i knjigu “Kao da me nema“ (2000), koja predstavlja svjedočenja o zločinima protiv žene počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini. To nije zbirka ratnih reportaža već su u fokusu autora autentične intimne ispovijesti žena koje su prežijele silovanje.
Knjiga Slavenke Drakulić poslužila je kao osnova za istoimeni film, “Kao da me nema”, prikazan na Sarajevskom filmskom festivalu. To je i razlog što o iznenađujućoj odluci federalnog ministra Gavrila Grahovca da povuče dozvolu za snimanje filma Angeline Jolie u Bosni i Hercegovini razgovaramo upravo sa Slavenkom Drakulić.
Drakulić: Moja prva reakcija je bila da to nazovem pravim imenom – cenzurom. Moramo odvojiti moralno pravo žrtve da ima svoje mišljenje, svoja osjećaja i zahtjeve, bilo kako da su ti zahtijevi formulirani, u odnosu na ono što je u sferi legalnog. Tu odluku ministra čini skandaloznom i to što je on rekao da bi volio spriječiti snimanje tog filma koji vrijeđa veliki broj žrtava. Strašno je da je donesena jedan takva drastična odluka na osnovu ‘rekla-kazala’ informacije, jer niko nije pročitao taj scenarij. Neko je to ispričao ženama iz Udruženja žrtava rata, koje su onda zahtijevale od ministra da zabrani film, čiji scenarij ni on nije pročitao. To je sve skupa jedan veliki skandal.
Drakulić: Cijela ta priča o snimanju, pisanju, artikuliranju tog problema kroz umjetnička djela, a koja nisu nastala tako da su žrtve same pisale ili snimale filmove, to je kompleksno. Ja nisam imala nikakvih problema, ni u razgovoru sa žrtvama, niti u bilo čemu drugom, ali kada je knjiga napisana prije desetak godina, odjeci su bili, barem u Bosni, suzdržani. Kao da Bosanci ne vole da im se neko petlja u njihove stvari, da se neko bavi njihovom boli. To mogu razumjeti sa moralnog stanovišta, kao što razumijem i ove žene koje su pokrenule takvu kampanju, osjećajući se uvrijeđenima. Moralna pozicija je jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo.
Zamislimo neku paralelu – kako bi bilo da Židovi, žrtve holokausta, odobravali snimanje filmova o holokaustu u svojoj zemlji ili kontroliraju filmske scenarije u kojima postoji Nijemac u kojeg se kasnije Židovka ne smije zaljubiti? Kada to izgovorite, pa umjesto Muslimana i Srba stavite Židove i Nijemce, odmah vam postane jasno koliko je takva situacija apsurdna.
Što se tiče filma koji je nedavno snimljen prema mojoj knjizi, a snimljen je u irsko-švedsko-makedonskoj koprodukciji, situacija je na Sarajevskom filmskom festivalu bila slična kao i sa knjigom. Film je manje-više ignoriran. To mogu razumjeti.
Zamka dehumanizacije zločinca
Drakulić: Čini mi se da tu postoji jedna kompleksnija moralna komplikacija. Koliko god bile te žene u pravu, što se tiče njihovih osjećaja, i koliko stvarno mogu biti uvrijeđene nekim takvim scenarijem, meni se čini da dolazimo u jednu situaciju u kojoj njih vrijeđa pomisao da bi se neka od njih mogla zaljubiti u svog silovatelja, neprijatelja ili mučitelja. To je problematično. Zašto je to problematično? Zbog toga što su za njih počinitelji bili i ostali nehumane zvijeri, čudovišta i monstrumi, što je uobičajeno da na taj način govorimo o takvim počiniteljima, koji su nesumnjivo ratni zločinci.
Problem je što na taj način žene negiraju ljudskost tih počinitelja i na taj način čine ono isto što su počinitelji učinili njima. Da bi ih mogli silovati, počinitelji su prvo morali dehumanizirati te svoje žrtve i svesti ih na ljudsko smeće - kako su ih i zvali.
Zato ovaj zahtjev za cenzurom nije dobar, ni za žrtve, ni za Bosnu kao zajednicu. Ne kažem da bi žrtve to trebale zaboraviti jer se to ne može niti oprostiti. To je jedan individualni čin koji je strašno težak za opraštanje. Ono što bi mi svi trebali shvatiti i naučiti je da dehumaniziranje drugog vodi, ne samo u mržnju i osvetu, nego da ono, paradoksalno, nas dovodi u situaciju da ne shvatimo kako dehumaniziranje počinitelja vodi zapravo u opravdanje zločina.
Koja je to logika? Oni nisu krivi jer nisu ljudska bića, nego su zvijeri. Kada ih dehumaniziramo, mi ih opravdavamo. Zbog toga ta njihova moralna pozicija u suštini ne stoji.
Drakulić: Imali smo proteklih 40 ili 50 godina više takve filmove, a vremenom se to sve više tematiziralo.
Stvarna frustracija tih žena je bila način na koji su prihvaćene u svojoj sredini. Možda se moramo podsjetiti na akcije Jasmile Žbanić, nakon njenog izvrsnog filma Grbavica, kada je ona pokrenula potpisivanje peticije širom svijeta da se njima prizna status civilnih žrtava rata. U to doba, kada je film snimljen, te žene nisu imale nikakva prava, nisu imale penziju, niti potporu, osim što su bile izolirane, šikanirane, osramoćene i neprihvaćene u svojoj vlastitoj sredini. Napokon je ta inicijativa uspjela i fantastično je da su one izjednačene u tom statusu civilnih žrtava rata, a za to im je trebalo dobrih 15-tak godina, ako ne i više. Njihova stvarna frustracija jeste taj sram i to ne prihvaćanje sredine. Zbog toga ih mi možemo, u moralnom i u ljudskom smislu, i opravdati i razumjeti, ali tu je zahtjeva za cenzurom.
Danas zahtjev za cenzurom ne bi trebalo podržati, bez obzira iz kojih motiva, iz kog konteksta i kojih razloga je takav jedan film napravljen. Po mom mišljenju, nekakva navodna ljubavna priča ove ili one holivudske glumice, bi njih trebala puno manje smetati, nego što ih smeta to neprihvaćanje i žigosanje vlastite sredine, taj teret srama koji one nose.
Bol nema vlasnika
Drakulić: Najgore je što se bilo koje strašno iskustvo ne može uzeti u vlasništvo. Postoji tendencija da je to moj problem, moj bol i ja ću s time nekako izaći na kraj - ostavite me na miru. To je nemoguće.
Znamo da najbolje knjige i najbolji filmovi nisu napravljeni od strane žrtava. Patnja ima još jednu karakteristiku, koja se jako dobro vidjela sa ženama koje su silovane. Patnju je vrlo teško izraziti, teško ju je prezentirati ili obraditi. To što si prošao neko strašno iskustvo u životu, a to vrijedi za bilo koga i za bilo koje iskustvo, ne znači da ga ti možeš i opisati, pogotovo ne u umjetničkom smislu. Moglo bi se reći da je pravilo da su žrtve vrlo rijetko u stanju same opisati užase koji su pretrpjele.
Zbog toga je potrebno ostaviti slobodu da ko god, ako to može, to u njihovo ime napravi. Ipak, to treba tematizirati jer ako to ostavite kao svoje vlasništvo, u okviru lokalne zajednice u kojoj se to dogodilo, može se dogoditi da nikada ne bude artikulirano jer ne znamo da li tamo ima talenata koji to mogu napraviti. Talenti imaju nezgodni običaj da nemaju nacionalnog predznaka.
Bilo kojoj žrtvi, artikulacije njihove boli i situacije, donosi još veću bol. Znamo iz psihologije da one zbog toga vrlo teško ulaze u tako nešto. Tu nije moguće postaviti granice, nije moguće u zabranu zatvoriti jednu temu.
I naracije s druge strane je nemoguće zabraniti jer onda bi, po toj logici, te iste žene trebale zabraniti bilo koji film koji će govoriti o tome sa druge strane, iz pozicije jednog srpskog vojnika, koji je, moždana, na takvu situaciju bio prisiljen, a ima nekoliko takvih scena u mojoj knjizi i filmu. Moramo priznati da su i ti drugi ljudi, ljudi. Moramo ići još dalje.
Moramo shvatiti da u svakom od nas postoji jedan takav potencijal i da ne znamo kako ćemo se odlučit u budućnosti, u nekoj teškoj situaciji - za dobro, ili za zlo. Ne trebamo biti baš tako strašno samouvjereni. Imamo pravo na patnju, dogodile su nam se užasne stvari, ali dopustimo da i drugi to pokušaju artikulirati jer ne postoji vlasništvo u tom smislu.
Knjiga Slavenke Drakulić poslužila je kao osnova za istoimeni film, “Kao da me nema”, prikazan na Sarajevskom filmskom festivalu. To je i razlog što o iznenađujućoj odluci federalnog ministra Gavrila Grahovca da povuče dozvolu za snimanje filma Angeline Jolie u Bosni i Hercegovini razgovaramo upravo sa Slavenkom Drakulić.
RSE: Šta je vaša prva reakcija na takvu odluku federalnog ministra u Sarajevu?
Drakulić: Moja prva reakcija je bila da to nazovem pravim imenom – cenzurom. Moramo odvojiti moralno pravo žrtve da ima svoje mišljenje, svoja osjećaja i zahtjeve, bilo kako da su ti zahtijevi formulirani, u odnosu na ono što je u sferi legalnog. Tu odluku ministra čini skandaloznom i to što je on rekao da bi volio spriječiti snimanje tog filma koji vrijeđa veliki broj žrtava. Strašno je da je donesena jedan takva drastična odluka na osnovu ‘rekla-kazala’ informacije, jer niko nije pročitao taj scenarij. Neko je to ispričao ženama iz Udruženja žrtava rata, koje su onda zahtijevale od ministra da zabrani film, čiji scenarij ni on nije pročitao. To je sve skupa jedan veliki skandal.
RSE: Dosta ste se lično bavili tom temom koja je tema vaše knjige i tema filma koji je rađen po vašoj knjizi. Da li ste nailazili na bilo koje vrste nerazumijevanja kada je riječ o razgovoru sa žrtvama, kada je riječ o silovanim ženama i njihovim pričama?
Drakulić: Cijela ta priča o snimanju, pisanju, artikuliranju tog problema kroz umjetnička djela, a koja nisu nastala tako da su žrtve same pisale ili snimale filmove, to je kompleksno. Ja nisam imala nikakvih problema, ni u razgovoru sa žrtvama, niti u bilo čemu drugom, ali kada je knjiga napisana prije desetak godina, odjeci su bili, barem u Bosni, suzdržani. Kao da Bosanci ne vole da im se neko petlja u njihove stvari, da se neko bavi njihovom boli. To mogu razumjeti sa moralnog stanovišta, kao što razumijem i ove žene koje su pokrenule takvu kampanju, osjećajući se uvrijeđenima. Moralna pozicija je jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo.
Dehumaniziranje drugog vodi, ne samo u mržnju i osvetu, nego da ono, paradoksalno, nas dovodi u situaciju da ne shvatimo kako dehumaniziranje počinitelja zločina vodi zapravo u opravdanje zločina.
Zamislimo neku paralelu – kako bi bilo da Židovi, žrtve holokausta, odobravali snimanje filmova o holokaustu u svojoj zemlji ili kontroliraju filmske scenarije u kojima postoji Nijemac u kojeg se kasnije Židovka ne smije zaljubiti? Kada to izgovorite, pa umjesto Muslimana i Srba stavite Židove i Nijemce, odmah vam postane jasno koliko je takva situacija apsurdna.
Što se tiče filma koji je nedavno snimljen prema mojoj knjizi, a snimljen je u irsko-švedsko-makedonskoj koprodukciji, situacija je na Sarajevskom filmskom festivalu bila slična kao i sa knjigom. Film je manje-više ignoriran. To mogu razumjeti.
Zamka dehumanizacije zločinca
Drakulić: Čini mi se da tu postoji jedna kompleksnija moralna komplikacija. Koliko god bile te žene u pravu, što se tiče njihovih osjećaja, i koliko stvarno mogu biti uvrijeđene nekim takvim scenarijem, meni se čini da dolazimo u jednu situaciju u kojoj njih vrijeđa pomisao da bi se neka od njih mogla zaljubiti u svog silovatelja, neprijatelja ili mučitelja. To je problematično. Zašto je to problematično? Zbog toga što su za njih počinitelji bili i ostali nehumane zvijeri, čudovišta i monstrumi, što je uobičajeno da na taj način govorimo o takvim počiniteljima, koji su nesumnjivo ratni zločinci.
Problem je što na taj način žene negiraju ljudskost tih počinitelja i na taj način čine ono isto što su počinitelji učinili njima. Da bi ih mogli silovati, počinitelji su prvo morali dehumanizirati te svoje žrtve i svesti ih na ljudsko smeće - kako su ih i zvali.
Zato ovaj zahtjev za cenzurom nije dobar, ni za žrtve, ni za Bosnu kao zajednicu. Ne kažem da bi žrtve to trebale zaboraviti jer se to ne može niti oprostiti. To je jedan individualni čin koji je strašno težak za opraštanje. Ono što bi mi svi trebali shvatiti i naučiti je da dehumaniziranje drugog vodi, ne samo u mržnju i osvetu, nego da ono, paradoksalno, nas dovodi u situaciju da ne shvatimo kako dehumaniziranje počinitelja vodi zapravo u opravdanje zločina.
Koja je to logika? Oni nisu krivi jer nisu ljudska bića, nego su zvijeri. Kada ih dehumaniziramo, mi ih opravdavamo. Zbog toga ta njihova moralna pozicija u suštini ne stoji.
RSE: Zar nije film “Noćni portir”, početkom 70-ih imao upravo tu temu?
Drakulić: Imali smo proteklih 40 ili 50 godina više takve filmove, a vremenom se to sve više tematiziralo.
Stvarna frustracija tih žena je bila način na koji su prihvaćene u svojoj sredini. Možda se moramo podsjetiti na akcije Jasmile Žbanić, nakon njenog izvrsnog filma Grbavica, kada je ona pokrenula potpisivanje peticije širom svijeta da se njima prizna status civilnih žrtava rata. U to doba, kada je film snimljen, te žene nisu imale nikakva prava, nisu imale penziju, niti potporu, osim što su bile izolirane, šikanirane, osramoćene i neprihvaćene u svojoj vlastitoj sredini. Napokon je ta inicijativa uspjela i fantastično je da su one izjednačene u tom statusu civilnih žrtava rata, a za to im je trebalo dobrih 15-tak godina, ako ne i više. Njihova stvarna frustracija jeste taj sram i to ne prihvaćanje sredine. Zbog toga ih mi možemo, u moralnom i u ljudskom smislu, i opravdati i razumjeti, ali tu je zahtjeva za cenzurom.
Danas zahtjev za cenzurom ne bi trebalo podržati, bez obzira iz kojih motiva, iz kog konteksta i kojih razloga je takav jedan film napravljen. Po mom mišljenju, nekakva navodna ljubavna priča ove ili one holivudske glumice, bi njih trebala puno manje smetati, nego što ih smeta to neprihvaćanje i žigosanje vlastite sredine, taj teret srama koji one nose.
Bilo kojoj žrtvi, artikulacija njihove boli i situacije, donosi još veću bol.
Bol nema vlasnika
RSE: Da li se ovdje radi o neprihvaćanju bilo čije druge naracije nečega što je moj bol, moja sudbina, moje iskustvo?
Drakulić: Najgore je što se bilo koje strašno iskustvo ne može uzeti u vlasništvo. Postoji tendencija da je to moj problem, moj bol i ja ću s time nekako izaći na kraj - ostavite me na miru. To je nemoguće.
Znamo da najbolje knjige i najbolji filmovi nisu napravljeni od strane žrtava. Patnja ima još jednu karakteristiku, koja se jako dobro vidjela sa ženama koje su silovane. Patnju je vrlo teško izraziti, teško ju je prezentirati ili obraditi. To što si prošao neko strašno iskustvo u životu, a to vrijedi za bilo koga i za bilo koje iskustvo, ne znači da ga ti možeš i opisati, pogotovo ne u umjetničkom smislu. Moglo bi se reći da je pravilo da su žrtve vrlo rijetko u stanju same opisati užase koji su pretrpjele.
Zbog toga je potrebno ostaviti slobodu da ko god, ako to može, to u njihovo ime napravi. Ipak, to treba tematizirati jer ako to ostavite kao svoje vlasništvo, u okviru lokalne zajednice u kojoj se to dogodilo, može se dogoditi da nikada ne bude artikulirano jer ne znamo da li tamo ima talenata koji to mogu napraviti. Talenti imaju nezgodni običaj da nemaju nacionalnog predznaka.
Bilo kojoj žrtvi, artikulacije njihove boli i situacije, donosi još veću bol. Znamo iz psihologije da one zbog toga vrlo teško ulaze u tako nešto. Tu nije moguće postaviti granice, nije moguće u zabranu zatvoriti jednu temu.
I naracije s druge strane je nemoguće zabraniti jer onda bi, po toj logici, te iste žene trebale zabraniti bilo koji film koji će govoriti o tome sa druge strane, iz pozicije jednog srpskog vojnika, koji je, moždana, na takvu situaciju bio prisiljen, a ima nekoliko takvih scena u mojoj knjizi i filmu. Moramo priznati da su i ti drugi ljudi, ljudi. Moramo ići još dalje.
Moramo shvatiti da u svakom od nas postoji jedan takav potencijal i da ne znamo kako ćemo se odlučit u budućnosti, u nekoj teškoj situaciji - za dobro, ili za zlo. Ne trebamo biti baš tako strašno samouvjereni. Imamo pravo na patnju, dogodile su nam se užasne stvari, ali dopustimo da i drugi to pokušaju artikulirati jer ne postoji vlasništvo u tom smislu.