S nepunih 89 godina u Zagrebu je 3. januara umro Fadil Hadžić. Urednik novina, reditelj u kazalištu, pisac tekstova, filmski scenarista, izvornog zanimanja slikar, Fadil Hadžić jedan je od najplodnijih i najraznovrsnijih autora na Balkanu.
Rođen je 23.aprila 1922. godine u Bileći, u vrijeme kada je stolovala Kraljevina Jugoslavija. Škole je završavao u različitim mjestima: Bosanskom Brodu, Lašvi, i Sarajevu. Otac mu je naime bio poštanski skužbenik koga su po direktivama u godinama nakon II svjetskog rata slali službovati u te bh gradiće. Mladi Fadil, vjerojatno i rodjen „s umjetničkom žicom“, odlazi na studij u Zagreb. Tamo završava Likovnu akademiju i stiče zvanje akademskog slikara.
U cijelom njegovom radnom vijeku mijenjao je zanimanja. Tolikima se bavio da bi teško mogla stati na prste jedne ruke.
U interviewu kojeg je dao našem Radiju u vrijeme kada je malo tko od njega tražio razgovor, priznao je kako od slikarstva nikada nije živio, te da mu je od sedamdesete godine života slikanje bilo rekreacija.
„Dok moji prijatelji idu na Sljeme, ja se penjem u atelje i slikam. Kao da sam se vratio svojim izvorima i počecima“, kazao je tada Fadil Hadžić.
Istinski problem uvijek mu je bio suvišak energije, kao da je rođen pod nekom čudnom zvijezdom. To su, reći će, i razlozi što sam paralelno mogao raditi kao urednik novina, reditelj u kazalištu, pisac tekstova, filmski scenarista.
„Važno mi je bilo“, priznao nam je Hadžić, „samo da se krećem, da se nešto vrti“.
Rekorder po broju dugometražnih filmova u Hrvatskoj
Nabrajao je rezultate te potrebe za kretnjom: najtiražnije novine nekadašnje Jugoslavije - Vjesnik u srijedu.
Prodavao se u više od 300 000 primjeraka. Potom listovi za kulturu i umjetnost – Telegram i Oko. 1949. godine pokrenuo je prvi crtani film u okviru redakcije satiričnog lista Kerempuh, gdje je npr.stasao i Dušan Vukotić.
Fadil Hadžić rekorder je u Hrvatskoj po broju snimljenih dugometražnih filmova – ukupno 17, pedesetak pozorišnih predstava koje su izvođene u 80 teatara. Čak i libreto za operu Borisa Papandopula. Malo je poznato da je on autor i filma Desant na Drvar.
(Video: Insert iz filma Desant na Drvar)
Zbog tog crno-bijelog uradka, koji je više triler nego partizanski film, bio je denunciran i pozvan kod Tita, u Užičku ulicu u Beogradu. Nakon što je pogledao materijal, Josip Broz, inače zaljubljen u krimiće bio je oduševljen.
„Osobito mu se dopalo što su i Nijemci prikazani kao gospoda“, sjećao se komunističkog vremena Fadil Hadžić.
O vremenu „demokratije“ nije govorio mnogo. Bilo mu je žao što Hrvatska nije uspjela napraviti dobar film od ratne drame koja joj se događala, nije više cijenio Filmski festival u Puli, a Zagreb je zauvijek osjećao svojim gradom, u kojem je i preminuo, 3. januara. 2011.
Teško je pobrojati sve što je za života napravio Fadil Hadžić. Ostalo je puno toga iz čega generacije i generacije mogu učiti.
Rođen je 23.aprila 1922. godine u Bileći, u vrijeme kada je stolovala Kraljevina Jugoslavija. Škole je završavao u različitim mjestima: Bosanskom Brodu, Lašvi, i Sarajevu. Otac mu je naime bio poštanski skužbenik koga su po direktivama u godinama nakon II svjetskog rata slali službovati u te bh gradiće. Mladi Fadil, vjerojatno i rodjen „s umjetničkom žicom“, odlazi na studij u Zagreb. Tamo završava Likovnu akademiju i stiče zvanje akademskog slikara.
U cijelom njegovom radnom vijeku mijenjao je zanimanja. Tolikima se bavio da bi teško mogla stati na prste jedne ruke.
U interviewu kojeg je dao našem Radiju u vrijeme kada je malo tko od njega tražio razgovor, priznao je kako od slikarstva nikada nije živio, te da mu je od sedamdesete godine života slikanje bilo rekreacija.
„Dok moji prijatelji idu na Sljeme, ja se penjem u atelje i slikam. Kao da sam se vratio svojim izvorima i počecima“, kazao je tada Fadil Hadžić.
Istinski problem uvijek mu je bio suvišak energije, kao da je rođen pod nekom čudnom zvijezdom. To su, reći će, i razlozi što sam paralelno mogao raditi kao urednik novina, reditelj u kazalištu, pisac tekstova, filmski scenarista.
„Važno mi je bilo“, priznao nam je Hadžić, „samo da se krećem, da se nešto vrti“.
Rekorder po broju dugometražnih filmova u Hrvatskoj
Nabrajao je rezultate te potrebe za kretnjom: najtiražnije novine nekadašnje Jugoslavije - Vjesnik u srijedu.
Prodavao se u više od 300 000 primjeraka. Potom listovi za kulturu i umjetnost – Telegram i Oko. 1949. godine pokrenuo je prvi crtani film u okviru redakcije satiričnog lista Kerempuh, gdje je npr.stasao i Dušan Vukotić.
Fadil Hadžić rekorder je u Hrvatskoj po broju snimljenih dugometražnih filmova – ukupno 17, pedesetak pozorišnih predstava koje su izvođene u 80 teatara. Čak i libreto za operu Borisa Papandopula. Malo je poznato da je on autor i filma Desant na Drvar.
(Video: Insert iz filma Desant na Drvar)
Zbog tog crno-bijelog uradka, koji je više triler nego partizanski film, bio je denunciran i pozvan kod Tita, u Užičku ulicu u Beogradu. Nakon što je pogledao materijal, Josip Broz, inače zaljubljen u krimiće bio je oduševljen.
„Osobito mu se dopalo što su i Nijemci prikazani kao gospoda“, sjećao se komunističkog vremena Fadil Hadžić.
O vremenu „demokratije“ nije govorio mnogo. Bilo mu je žao što Hrvatska nije uspjela napraviti dobar film od ratne drame koja joj se događala, nije više cijenio Filmski festival u Puli, a Zagreb je zauvijek osjećao svojim gradom, u kojem je i preminuo, 3. januara. 2011.
Teško je pobrojati sve što je za života napravio Fadil Hadžić. Ostalo je puno toga iz čega generacije i generacije mogu učiti.