U osamdesetšestoj godini, u ponedjeljak ujutro rano je u Poljskoj umro Tadeusz Mazowiecki (Tadeuš Mazovjecki). Prvi demokratski izabran premijer u postkomunističkim zemljama, ključni savjetnik poljskog pokreta Solidarnošć, na Balkanu je poznat kao izaslanik za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koji je, iz protesta protiv medjunarodne politike prema Bosni, dao ostavku na tu funkciju.
Advokat po struci, književnik i mislilac po temperamentu, Mazovjecki je bio dobro pripremljen za svoju životnu ulogu: svrgavanje komunizma i oblikovanje demokratske Poljske. Kao premijer se, međutim, nije dugo održao na funkciji, svega godinu dana. Smijenjen je jer je uporno zahtijevao da nova demokratska država mora dati jednaku šansu svim Poljacima, bez obzira na njihovu “komunističku prošlost”. Mnogi su mu zamjerili “premekan odnos” prema komunistima, a on samo nije htio izazvati “lov na vještice”.
Najvažniji potez u političkoj karijeri, Mazovjecki je napravio u augustu 1980.godine kada se pridružio štrajku hiljada radnika u brodogradilištu u Gdanjsku. Tražio je tada da se na posao vrati otpuštena koleginica Ana Valentinovic, bolje plate i spomenik radnicima koji su poginuli na protestima 1970.godine.
U nekoliko dana ovaj je protest prerastao u veliki val štrajkova iz kojih se rodio pokret Solidarnošć. Bio je to prvi nezavisni sindikat u cijeloj istočnoj Evropi, na čelu s karizmatičnim električarem Lehom Valesom, čije ime je ubrzo postalo poznato širom svijeta. U jednom intervjuu, Valesa je izjavio da je upravo sprega radnika i intelektualaca poslala vlastima važan signal koliko je stvar ozbiljna.
Od početka štrajka do kasnih devedesetih, Mazovjecki je bio Valesin savjetnik, čak i u mračno vrijeme spornih zakona generala Vojćeha Jaruzelskog, kada je Solidarnošć zabranjena, a Valesa i Mazovjecki završili u zatvoru.
Kada je pušten, Mazovjecki je ostao uz Valesu i pisao analitičke izvještaje o dubokoj stagnaciji društvenog i ekonomskog života pod vojnom upravom. Teškoće, siromaštvo i besperspektivnost inspirisali su novi val štrajkova, 1988. Mazovjecki je, rame uz rame, išao s Valesom na čelu gnjevnih radnika koji su marširali ulicama Gdanjska. Ovi su protesti doveli komuniste za pregovarački sto, što je rezultiralo i prvim djelimično slobodnim istočnoevropskim parlamentarnim izborima, 4.juna 1989.godine. To je utrlo put “pucanju” svih komunističkih režima u bivšem Varšavskom paktu.
Obično ozbiljan i zamišljen, Mazovjecki je imao istančan smisao za humor. Kada mu je u parlamentu pozlilo za govornicom, kazao je da su mu stres i naporan rad organizam doveli u stanje u kojem se nalazi ruševna poljska ekonomija.
Godine 1992. Mazovjecki je izabran za prvog izaslanika UN-a u ratom razorenoj BiH, kako bi ispitao masovne zločine koje su srpske snage počinile u toj zemlji. Razljućen nedostatkom međunarodne reakcije na ubistva, koje je nazvao ratnim zločinom, on je, nakon pada Srebrenice, 1995.godine, dao ostavku na prestižnu funkciju.
U svom obraćanju, jula 1995.godine, Mazovjecki je ostavku objasnio riječima: “ovo je jedino što mogu uraditi za jadne ljude u BiH. Cilj mi je svijetu, zapadnim i UN liderima ukazati da se ovakva situacija ne smije dalje trpjeti!”
Tadeuš Mazovjecki rodjen je 18. aprila 1927 , u gradu Plock, u centralnoj Poljskoj, u strogoj katoličkoj porodici. Otac mu je bio liječnik, a stariji brat Vojćeh ubijen je u nacističkom logoru, tokom II svjetskog rata. Mazovjecki je, tada tinejdžer, radio kao kurir pokreta otpora u Poljskoj.
Nakon rata, studirao je pravo na Univerzitetu u Varšavi, ali nije diplomirao, nego se posvetio novinarstvu i politici. Bio je oženjen dva puta, i oba puta je ostao udovac. Ima tri sina.
Advokat po struci, književnik i mislilac po temperamentu, Mazovjecki je bio dobro pripremljen za svoju životnu ulogu: svrgavanje komunizma i oblikovanje demokratske Poljske. Kao premijer se, međutim, nije dugo održao na funkciji, svega godinu dana. Smijenjen je jer je uporno zahtijevao da nova demokratska država mora dati jednaku šansu svim Poljacima, bez obzira na njihovu “komunističku prošlost”. Mnogi su mu zamjerili “premekan odnos” prema komunistima, a on samo nije htio izazvati “lov na vještice”.
Najvažniji potez u političkoj karijeri, Mazovjecki je napravio u augustu 1980.godine kada se pridružio štrajku hiljada radnika u brodogradilištu u Gdanjsku. Tražio je tada da se na posao vrati otpuštena koleginica Ana Valentinovic, bolje plate i spomenik radnicima koji su poginuli na protestima 1970.godine.
U nekoliko dana ovaj je protest prerastao u veliki val štrajkova iz kojih se rodio pokret Solidarnošć. Bio je to prvi nezavisni sindikat u cijeloj istočnoj Evropi, na čelu s karizmatičnim električarem Lehom Valesom, čije ime je ubrzo postalo poznato širom svijeta. U jednom intervjuu, Valesa je izjavio da je upravo sprega radnika i intelektualaca poslala vlastima važan signal koliko je stvar ozbiljna.
Od početka štrajka do kasnih devedesetih, Mazovjecki je bio Valesin savjetnik, čak i u mračno vrijeme spornih zakona generala Vojćeha Jaruzelskog, kada je Solidarnošć zabranjena, a Valesa i Mazovjecki završili u zatvoru.
Obično ozbiljan i zamišljen, Mazovjecki je imao istančan smisao za humor. Kada mu je u parlamentu pozlilo za govornicom, kazao je da su mu stres i naporan rad organizam doveli u stanje u kojem se nalazi ruševna poljska ekonomija.
Godine 1992. Mazovjecki je izabran za prvog izaslanika UN-a u ratom razorenoj BiH, kako bi ispitao masovne zločine koje su srpske snage počinile u toj zemlji. Razljućen nedostatkom međunarodne reakcije na ubistva, koje je nazvao ratnim zločinom, on je, nakon pada Srebrenice, 1995.godine, dao ostavku na prestižnu funkciju.
U svom obraćanju, jula 1995.godine, Mazovjecki je ostavku objasnio riječima: “ovo je jedino što mogu uraditi za jadne ljude u BiH. Cilj mi je svijetu, zapadnim i UN liderima ukazati da se ovakva situacija ne smije dalje trpjeti!”
Tadeuš Mazovjecki rodjen je 18. aprila 1927 , u gradu Plock, u centralnoj Poljskoj, u strogoj katoličkoj porodici. Otac mu je bio liječnik, a stariji brat Vojćeh ubijen je u nacističkom logoru, tokom II svjetskog rata. Mazovjecki je, tada tinejdžer, radio kao kurir pokreta otpora u Poljskoj.
Nakon rata, studirao je pravo na Univerzitetu u Varšavi, ali nije diplomirao, nego se posvetio novinarstvu i politici. Bio je oženjen dva puta, i oba puta je ostao udovac. Ima tri sina.