Rasturajuće politike Zagreba i Beograda, provođene preko domaćih ljudi, razbile su kompaktno bosansko-hercegovačko društvo, silom i zločinima, kako se to inače u ratovima u povijesti radilo. Zato se danas vode brojne polemike o tome ko su ljudi koji žive u BiH.
Tatjana Sekulić rođena je u Srebrenici. Tokom i nakon rata svoj život preselila je u Sarajevo, gdje i danas živi i radi. Iako je dijete iz takozvanog miješanog braka, Tatjana nikada nije imala dilema oko vlastitog identiteta:
„Roditelji nisu imali uticaj na to. Otac je Srbin, pravoslavac, majka Bošnjakinja, muslimanka. Išla sam u katoličku školu i imala sam sve to tako pomiješano. Niko od njih nije uticao na mene da li treba da se izjasnim kao Srpkinja ili Bošnjakinja, već su mi rekli da pronađem svoj identitet u svemu tome. Obzirom da sam odrastala u porodici koja je, prije etničkih i nacionalnih teza, postavljala građansku tezu, da smo rođeni u BiH i da smo građani BiH, tako smo se i braća i ja gradili, te svi stavljamo građanski identitet prije svega“, kaže Sekulić.
Pitanje identiteta ili više njih u BiH odavno se definiše prema pripadnosti određenoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini. Sve to dovelo je bosansko-hercegovačko društvo u stanje potpunog apsurda, smatra profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Besim Spahić.
„Ne postoji omladina i studenti u BiH, nego postoje Bošnjaci, muslimani, studenti, omladinci, Hrvati, katolici, studenti i omladinci i Srbi, pravoslavci, studenti i omladinci, a opet ne postoje mješovita kopilad iz mješovitih brakova. Dakle, to je katastrofa. Te ljude niko ne zastupa. Skaradno je kada od čovjeka tražiš da se odrekne dijela mamine familije, a hoćeš da napraviš karijeru po očevoj liniji, pa onda moraš pljuvati po onima drugima. Mi imamo takve i u našoj najvišoj politici, koji imaju druge supruge i žene. Oni šute i vode politiku sličnu onoj za koju ih njihova stranka postavlja. Što je najgore, ima i profesora koji studente pita što će ti ovo ime kada ti je babo Salih ili što će tebi ovo ime kada ti je otac Jovan. Sve je to postalo normalno”, navodi Spahić.
Nakon svakog rata u društvu dolazi do određenih iščašenja i animoziteta. U svom tom metežu, popularnije nazvanom tranizicija, gdje se jedno društvo traži, najugroženije je pitanje identiteta smatra sociolog, prof. dr. Jusuf Žiga.
„Očito je da mi sada imamo svojevrsnu krizu identiteta u savremenom BiH društvu ili još preciznije rečeno, propitivanje o tome šta neko jeste, šta nije, šta bi želio, šta ne bi želio. Pogotovo se to reflektira u relaciji odnosa prema državi, odnosno domovini, u odnosu prema svojoj i tuđoj naciji, u odnosu prema svojoj i tuđoj kulturi, religiji i tako dalje.”
Pokornost istorije, jezika, kulture
U BiH postoje dvije teze o identitetu Bosanaca i Hercegovaca, koje su međusobno suprotstavljene. Jedna teži tome da je identitet stanovnika BiH istoimen sa državom, a druga da ga određuje nacionalna, etnička ili vjerska pripadnost. Na osnovu istraživanja kojeg su radile bosansko-hercegovačke institucije, najviše građana BiH reklo je da je njihov identitet evropski.
Profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci, Miodrag Živanović kaže kako je sve to samo zamjena za nepostojanje autentičnog identiteta.
„Nama će trebati dosta vremena, kada je riječ o bosansko-hercegovačkom društvu, da dođemo u bilo kakvu, ne samo komunikaciju, nego u bilo kakvu mogućnost izgradnje identiteta, koji bi bili autentični proizvod našeg življenja ovdje, a ne onog što nam se možda nameće politikama, ideologijama ili nekim drugim instrumentima”, ističe on.
A šta bi to bio autentični identitet u BiH - pitali smo profesora Živanovića.
„Volio bih da živim u društvu u kom je moj autentični identitet, Miodrag Živanović. Da ne bude moj identitet isključivo i apsolutno etnička pripadnost. Da moj identitet ne bude isključivo i apsolutno pripadnost nekoj teritoriji. Da moj identitet ne bude isključivo i apsolutno pripadnost ovoj ili onoj konfesiji, nego upravo ovako. Ako uspijemo stvoriti uslove da svako od nas ponaosob bude to što jeste kao pojedinac, onda bi smo mogli graditi i kolektivne identitete”, odgovara Živanović.
Iako dugo godina živi van granica BiH, jedan od najznačajnijih pisaca današnjice, Sarajlija, Aleksandar Hemon, kaže kako je očito to da u BiH dominira nacionalni identitet:
„Za konstituisanje tog identiteta zahtijeva se pokornost istorije, jezika i kulture, što je nasilje nad slobodom govora i na izvjestan način nad slobodom jezika, a i slobodom razmišljanja. U tom smislu je to insistiranje na razlikama koje su relativno male unutar istog govornog područja, a ima isključivo političke svrhe.”
Ipak, političke struje u BiH, 17. godina od kraja rata, i dalje potenciraju priče o naciji i vjeri, ne misleći pri tom na dobrobit s jedne strane Bošnjaka, s druge Srba ili treće Hrvata, već isključivo na taj način održavajući se na pozicijama, koje su i više nego dobro plaćene. O tome koliko misle o stanovnicima BiH najbolje pokazuje primjer ne usvajanja Zakona o JMB, zbog kojeg je nekoliko mjeseci oko 1.600 beba bilo bez identiteta.
Tatjana Sekulić rođena je u Srebrenici. Tokom i nakon rata svoj život preselila je u Sarajevo, gdje i danas živi i radi. Iako je dijete iz takozvanog miješanog braka, Tatjana nikada nije imala dilema oko vlastitog identiteta:
„Roditelji nisu imali uticaj na to. Otac je Srbin, pravoslavac, majka Bošnjakinja, muslimanka. Išla sam u katoličku školu i imala sam sve to tako pomiješano. Niko od njih nije uticao na mene da li treba da se izjasnim kao Srpkinja ili Bošnjakinja, već su mi rekli da pronađem svoj identitet u svemu tome. Obzirom da sam odrastala u porodici koja je, prije etničkih i nacionalnih teza, postavljala građansku tezu, da smo rođeni u BiH i da smo građani BiH, tako smo se i braća i ja gradili, te svi stavljamo građanski identitet prije svega“, kaže Sekulić.
Pitanje identiteta ili više njih u BiH odavno se definiše prema pripadnosti određenoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini. Sve to dovelo je bosansko-hercegovačko društvo u stanje potpunog apsurda, smatra profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Besim Spahić.
„Ne postoji omladina i studenti u BiH, nego postoje Bošnjaci, muslimani, studenti, omladinci, Hrvati, katolici, studenti i omladinci i Srbi, pravoslavci, studenti i omladinci, a opet ne postoje mješovita kopilad iz mješovitih brakova. Dakle, to je katastrofa. Te ljude niko ne zastupa. Skaradno je kada od čovjeka tražiš da se odrekne dijela mamine familije, a hoćeš da napraviš karijeru po očevoj liniji, pa onda moraš pljuvati po onima drugima. Mi imamo takve i u našoj najvišoj politici, koji imaju druge supruge i žene. Oni šute i vode politiku sličnu onoj za koju ih njihova stranka postavlja. Što je najgore, ima i profesora koji studente pita što će ti ovo ime kada ti je babo Salih ili što će tebi ovo ime kada ti je otac Jovan. Sve je to postalo normalno”, navodi Spahić.
Nakon svakog rata u društvu dolazi do određenih iščašenja i animoziteta. U svom tom metežu, popularnije nazvanom tranizicija, gdje se jedno društvo traži, najugroženije je pitanje identiteta smatra sociolog, prof. dr. Jusuf Žiga.
„Očito je da mi sada imamo svojevrsnu krizu identiteta u savremenom BiH društvu ili još preciznije rečeno, propitivanje o tome šta neko jeste, šta nije, šta bi želio, šta ne bi želio. Pogotovo se to reflektira u relaciji odnosa prema državi, odnosno domovini, u odnosu prema svojoj i tuđoj naciji, u odnosu prema svojoj i tuđoj kulturi, religiji i tako dalje.”
Pokornost istorije, jezika, kulture
U BiH postoje dvije teze o identitetu Bosanaca i Hercegovaca, koje su međusobno suprotstavljene. Jedna teži tome da je identitet stanovnika BiH istoimen sa državom, a druga da ga određuje nacionalna, etnička ili vjerska pripadnost. Na osnovu istraživanja kojeg su radile bosansko-hercegovačke institucije, najviše građana BiH reklo je da je njihov identitet evropski.
Miodrag Živanović
Profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci, Miodrag Živanović kaže kako je sve to samo zamjena za nepostojanje autentičnog identiteta.
„Nama će trebati dosta vremena, kada je riječ o bosansko-hercegovačkom društvu, da dođemo u bilo kakvu, ne samo komunikaciju, nego u bilo kakvu mogućnost izgradnje identiteta, koji bi bili autentični proizvod našeg življenja ovdje, a ne onog što nam se možda nameće politikama, ideologijama ili nekim drugim instrumentima”, ističe on.
A šta bi to bio autentični identitet u BiH - pitali smo profesora Živanovića.
„Volio bih da živim u društvu u kom je moj autentični identitet, Miodrag Živanović. Da ne bude moj identitet isključivo i apsolutno etnička pripadnost. Da moj identitet ne bude isključivo i apsolutno pripadnost nekoj teritoriji. Da moj identitet ne bude isključivo i apsolutno pripadnost ovoj ili onoj konfesiji, nego upravo ovako. Ako uspijemo stvoriti uslove da svako od nas ponaosob bude to što jeste kao pojedinac, onda bi smo mogli graditi i kolektivne identitete”, odgovara Živanović.
Iako dugo godina živi van granica BiH, jedan od najznačajnijih pisaca današnjice, Sarajlija, Aleksandar Hemon, kaže kako je očito to da u BiH dominira nacionalni identitet:
„Za konstituisanje tog identiteta zahtijeva se pokornost istorije, jezika i kulture, što je nasilje nad slobodom govora i na izvjestan način nad slobodom jezika, a i slobodom razmišljanja. U tom smislu je to insistiranje na razlikama koje su relativno male unutar istog govornog područja, a ima isključivo političke svrhe.”
Ipak, političke struje u BiH, 17. godina od kraja rata, i dalje potenciraju priče o naciji i vjeri, ne misleći pri tom na dobrobit s jedne strane Bošnjaka, s druge Srba ili treće Hrvata, već isključivo na taj način održavajući se na pozicijama, koje su i više nego dobro plaćene. O tome koliko misle o stanovnicima BiH najbolje pokazuje primjer ne usvajanja Zakona o JMB, zbog kojeg je nekoliko mjeseci oko 1.600 beba bilo bez identiteta.