Piše Martin Bell za The Times (Priredila Sabina Čabaravdić)
Ugled tribunala ovisi o suđenju Radovanu Karadžiću čak više nego o procesu Slobodanu Miloševiću. Što god bila kazna, ako se ne bude vidjelo da je proces bio fer, to neće imati uspjeha, piše u The Timesu o svom svjedočenju u Hagu Martin Bell, ratni izvjestitelj BBC-a iz BiH:
U vrijeme kada s Balkana stižu nove šokantne priče, i sam sam, svjedočeći u procesu Radovanu Karadžiću, napravio povratak u taj odvratni rat.
Tribunal za ratne zločine u Hagu zaštitu svjedoka shvata vrlo ozbiljno. U hotel sam prijavljen kao broj, a ne imenom i prezimenom. Do sobe je praćen svaki korak, baš kao i putem do zgrade Suda.
Prvo sam se susreo s tužiteljima, a potom i odbranom. Odbrana je bio lično Karadžić. Bivši vođa bosanskih Srba optužen je među ostalim i za opsadu Sarajeva, te genocid u Srebrenici kojom je priliko ubijeno više od 8000 Bošnjaka.
Tri sata smo proveli zajedno s pleksiglasom između nas. Do njega je sjedio njegov pravni savjetnik Peter Robinson. Ja sam bio sam. Nisam se osjećao kao svjedok optužbe, nego samo kao jedan od svjedoka rata koji je zauvijek promijenio živote onih koji su preživjeli. Njegov i moj, samo dva među brojnima.
Nismo se vidjeli više od 16 godina. Izgledao je vrlo slično onome što sam zapamtio: ista frizura, isti intenzitet izgovaranja nepovezanih rečenica o ratu koji je davno završio. Nadoknadio je i kilograme koje je izgubio kao dio preušavanja u vrijeme bježanja pred pravdom, vrijeme koje on danas naziva „vrijeme izbjegavanja“. Za nekoga ko me je opisao kao medijskog monstruma, nije mogao biti ljubazniji.
Najveća Karadžićeva poteškoća u ulozi sopstvenog advokata jeste problem s ranim ustajanjem. Čak i u vrijeme najžešćeg rata, ni u situacijama najveće hitnosti, nije ga se moglo dići iz kreveta prije podneva. Devet sati ujutro Radovanu je nepoznato vrijeme. Njegov asistent ga pravda bioritmom, što bi u prijevodu značilo da bi bivšem političaru i psihijatru, a sadašnjem advokatu, najviše odgovaralo suđenje između 5 popodne i 5 ujutro
Da bi se bilo svjedokom u ovom procesu, pamćenje vam mora biti izvanredno. Karadžić ispituje o pojedinim incidentima, posebno o pokolju u Sarajevu u februaru 1994. i augustu 1995., kada je minobacačkim granatama gađano civilno stanovništvo na Markalama. Nježno sam sugerirao da pokolji nisu lažirani.
Poricanje stvarnosti
Pita me o neutralnosti Ujedinjenih naroda. Interesuje ga koje bi okolnosti mogle dovesti do toga da NATO bombardira muslimanske položaje kako je to učinio sa srpskim? Da su Bošnjaci držali UN-ove vojnike kao taoce, NATO bi ih sigurno bombardirao, odgovaram.
Najbolji izgledi za mir su bili na samom početku. Dinamika rata preuzela je međutim stvari koje su postale neuračunljive, ratni su zločini vapili za osvetom.
Karadžić je bio opsjednut idejom da su međunarodni pregovarači koji su prolazili kroz Bosnu samo maštali o Nobelovoj nagradi za mir. A novinari? Ne bi me čudilo da su njihove oči bile uprte u Pulitzera. Dva su Amerikanca i dobila nagradu, ja samo komadić šrapnela.
Image koji je hranio Karadžić prema svijetu bio je u ratno vrijeme nepravda – prema ljudima i vođama. On je htio mir, Muslimani ne, ponavljao je stalno, njegovo teško naoružanje moglo je razoriti Sarajevo, ali nije, mantrao je. Žalio se kako je Vijećnica u kojoj je smještena bila nacionalna biblioteka, izgorila od podmetnute vatre, a ne od srpskih granata. Muslimani su, ponavljao je, dželati, Srbi samo žrtve. Osnovna Karadžićeva pozicija bila je poricanje stvarnosti.
Ali riječi su jedno, a slika drugo. Ne vjerujem da u svijetu postoji sud na kojem je video važniji dokaz od svega ostalog, kao što to čini haški. Projektor je u svakoj sudnici, izvještaji iz ratnog Sarajeva sada su vrhunski dokazi.
Karadžić me unakrsno ispitivao više od pet sati u dva dana. To je bio moj četvrti nastup u Hagu, ali prvi u kojem se optuženik sam branio. Bilo je to novo iskustvo – kao na kvizu sam odgovarao na svaku riječ koju sam tokom rata napisao, na svaki izvještaj kojeg sam poslao u magli krvavog rata. Ali, nijedan od njih nije pobijen, tačnost mojega izvještavanja nije dovedena u pitanje.
Opet mi se udvarao. Nazvao me "dragocjenim svjedokom", i jednim od najkvalificiranijih koji suce može izvjestiti o pravoj prirodi rata. Požalio sam se da nam je u augustu 1994.godine on lično zabranio pristup Palama, a on, gotovo samokritično odgovorio: „ Priznajem, nismo bili dobri u relaciji s medijima!“. Sjetio sam se grubog ponašanja njegovih vojnika na barikadama, a on me uvjeravao da je razlog za bezobrazluk bio strah, a ne agresivnost.
TV-izvještaji su, barem, uhvatili momente tog strađnog vremena. Nijedan od dokaza ne može biti uvjerljiviji od redova za vodu po kojima su snajperisti s brda, u januaru 1993.godine, vježbali gadjanje. Bio sam tamo i jednog od ranjenih prebacio u bolnicu. On nije zapao u unakrsnu vatru, nego je ciljano gadjan. Po čijem naređenju? To su stvari koje će odlučiti krajnji ishod sudjenja.
Za porodice žrtava bosanskih Srba, neupitna je krivica. Ali sud ne može tako djelovati. Ugled tribunala ovisi o ovom slučaju čak više nego o procesu Slobodanu Miloševiću. U tom je smislu suđenje Karadžiću ujedno i suđenje Haškom tribunalu. Što god bila kazna, ako se ne bude vidjelo da je proces bio fer, to neće imati uspjeha.
Na kraju posljednjeg susreta sa mnom, Karadžić se vratio na svoju teoriju o masakrima kao podmetnutim dogadjajima čiji je cilj omalovažavanje Srba. Insistirao je da takvi događaji nisu bili mogući.
"Hvala vam, gospodine Bell", zaključio je, " opet ste primjenili zdrav razum kojeg nije bilo u Sarajevu tokom ovog rata“.
Bio sam potresen, ne Karadžićevim unakrsnim ispitivanjem, nego ponovnim oživljavanjem duhova iz prošlosti. Jesam li stvarno sve ovo preživio? Snimci su odgovor činili nepobitnim!
Ugled tribunala ovisi o suđenju Radovanu Karadžiću čak više nego o procesu Slobodanu Miloševiću. Što god bila kazna, ako se ne bude vidjelo da je proces bio fer, to neće imati uspjeha, piše u The Timesu o svom svjedočenju u Hagu Martin Bell, ratni izvjestitelj BBC-a iz BiH:
U vrijeme kada s Balkana stižu nove šokantne priče, i sam sam, svjedočeći u procesu Radovanu Karadžiću, napravio povratak u taj odvratni rat.
Tribunal za ratne zločine u Hagu zaštitu svjedoka shvata vrlo ozbiljno. U hotel sam prijavljen kao broj, a ne imenom i prezimenom. Do sobe je praćen svaki korak, baš kao i putem do zgrade Suda.
Prvo sam se susreo s tužiteljima, a potom i odbranom. Odbrana je bio lično Karadžić. Bivši vođa bosanskih Srba optužen je među ostalim i za opsadu Sarajeva, te genocid u Srebrenici kojom je priliko ubijeno više od 8000 Bošnjaka.
Tri sata smo proveli zajedno s pleksiglasom između nas. Do njega je sjedio njegov pravni savjetnik Peter Robinson. Ja sam bio sam. Nisam se osjećao kao svjedok optužbe, nego samo kao jedan od svjedoka rata koji je zauvijek promijenio živote onih koji su preživjeli. Njegov i moj, samo dva među brojnima.
Nismo se vidjeli više od 16 godina. Izgledao je vrlo slično onome što sam zapamtio: ista frizura, isti intenzitet izgovaranja nepovezanih rečenica o ratu koji je davno završio. Nadoknadio je i kilograme koje je izgubio kao dio preušavanja u vrijeme bježanja pred pravdom, vrijeme koje on danas naziva „vrijeme izbjegavanja“. Za nekoga ko me je opisao kao medijskog monstruma, nije mogao biti ljubazniji.
Najveća Karadžićeva poteškoća u ulozi sopstvenog advokata jeste problem s ranim ustajanjem. Čak i u vrijeme najžešćeg rata, ni u situacijama najveće hitnosti, nije ga se moglo dići iz kreveta prije podneva. Devet sati ujutro Radovanu je nepoznato vrijeme. Njegov asistent ga pravda bioritmom, što bi u prijevodu značilo da bi bivšem političaru i psihijatru, a sadašnjem advokatu, najviše odgovaralo suđenje između 5 popodne i 5 ujutro
Da bi se bilo svjedokom u ovom procesu, pamćenje vam mora biti izvanredno. Karadžić ispituje o pojedinim incidentima, posebno o pokolju u Sarajevu u februaru 1994. i augustu 1995., kada je minobacačkim granatama gađano civilno stanovništvo na Markalama. Nježno sam sugerirao da pokolji nisu lažirani.
Poricanje stvarnosti
Pita me o neutralnosti Ujedinjenih naroda. Interesuje ga koje bi okolnosti mogle dovesti do toga da NATO bombardira muslimanske položaje kako je to učinio sa srpskim? Da su Bošnjaci držali UN-ove vojnike kao taoce, NATO bi ih sigurno bombardirao, odgovaram.
Najbolji izgledi za mir su bili na samom početku. Dinamika rata preuzela je međutim stvari koje su postale neuračunljive, ratni su zločini vapili za osvetom.
Karadžić je bio opsjednut idejom da su međunarodni pregovarači koji su prolazili kroz Bosnu samo maštali o Nobelovoj nagradi za mir. A novinari? Ne bi me čudilo da su njihove oči bile uprte u Pulitzera. Dva su Amerikanca i dobila nagradu, ja samo komadić šrapnela.
Image koji je hranio Karadžić prema svijetu bio je u ratno vrijeme nepravda – prema ljudima i vođama. On je htio mir, Muslimani ne, ponavljao je stalno, njegovo teško naoružanje moglo je razoriti Sarajevo, ali nije, mantrao je. Žalio se kako je Vijećnica u kojoj je smještena bila nacionalna biblioteka, izgorila od podmetnute vatre, a ne od srpskih granata. Muslimani su, ponavljao je, dželati, Srbi samo žrtve. Osnovna Karadžićeva pozicija bila je poricanje stvarnosti.
Ali riječi su jedno, a slika drugo. Ne vjerujem da u svijetu postoji sud na kojem je video važniji dokaz od svega ostalog, kao što to čini haški. Projektor je u svakoj sudnici, izvještaji iz ratnog Sarajeva sada su vrhunski dokazi.
Karadžić me unakrsno ispitivao više od pet sati u dva dana. To je bio moj četvrti nastup u Hagu, ali prvi u kojem se optuženik sam branio. Bilo je to novo iskustvo – kao na kvizu sam odgovarao na svaku riječ koju sam tokom rata napisao, na svaki izvještaj kojeg sam poslao u magli krvavog rata. Ali, nijedan od njih nije pobijen, tačnost mojega izvještavanja nije dovedena u pitanje.
Opet mi se udvarao. Nazvao me "dragocjenim svjedokom", i jednim od najkvalificiranijih koji suce može izvjestiti o pravoj prirodi rata. Požalio sam se da nam je u augustu 1994.godine on lično zabranio pristup Palama, a on, gotovo samokritično odgovorio: „ Priznajem, nismo bili dobri u relaciji s medijima!“. Sjetio sam se grubog ponašanja njegovih vojnika na barikadama, a on me uvjeravao da je razlog za bezobrazluk bio strah, a ne agresivnost.
TV-izvještaji su, barem, uhvatili momente tog strađnog vremena. Nijedan od dokaza ne može biti uvjerljiviji od redova za vodu po kojima su snajperisti s brda, u januaru 1993.godine, vježbali gadjanje. Bio sam tamo i jednog od ranjenih prebacio u bolnicu. On nije zapao u unakrsnu vatru, nego je ciljano gadjan. Po čijem naređenju? To su stvari koje će odlučiti krajnji ishod sudjenja.
Za porodice žrtava bosanskih Srba, neupitna je krivica. Ali sud ne može tako djelovati. Ugled tribunala ovisi o ovom slučaju čak više nego o procesu Slobodanu Miloševiću. U tom je smislu suđenje Karadžiću ujedno i suđenje Haškom tribunalu. Što god bila kazna, ako se ne bude vidjelo da je proces bio fer, to neće imati uspjeha.
Na kraju posljednjeg susreta sa mnom, Karadžić se vratio na svoju teoriju o masakrima kao podmetnutim dogadjajima čiji je cilj omalovažavanje Srba. Insistirao je da takvi događaji nisu bili mogući.
"Hvala vam, gospodine Bell", zaključio je, " opet ste primjenili zdrav razum kojeg nije bilo u Sarajevu tokom ovog rata“.
Bio sam potresen, ne Karadžićevim unakrsnim ispitivanjem, nego ponovnim oživljavanjem duhova iz prošlosti. Jesam li stvarno sve ovo preživio? Snimci su odgovor činili nepobitnim!