Sljedećeg mjeseca obilježava se stogodišnjica potonuća Titanica. Ta je katastrofa potaknula pomorske nacije da počnu s praćenjem ledenih santi, ali brodovi se, unatoč tome, još uvijek sudaraju s njima? Zašto?
Nešto prije ponoći 14. aprila 1912. Titanic je udario u santu leda i potonuo za manje od tri sata. Tragedija, ispričana u brojnim knjigama i filmovima, “natjerala je svjetske čelnike da usvoje prvu Konvenciju o sigurnosti života na moru, ne bi li riješili pitanje ledenih santi i povećali sigurnost ljudi koji plove.
Kao rezultat Konferencije koja je održana nakon potonuća “dvostruko sigurnog broda koji ne može potonuti”, kako se tvrdilo za Titanic, bila je Međunarodna patrola koja će pratiti kretanje “ledenog neprijatelja” duž zloglasne “aleje” koja se proteže vodama oko Newfoundlanda. International Ice Patrol (IPP) od tada nadgleda pomenuto područje, iz zraka i radarima koji na dnevnoj bazi odredjuju granice kretanja ledenih santi, i pomorcima šalju podatke u redovnim biltenima.
Na južnoj polutci kapetani brodova se oslanjaju na programe Evropske svemirske agencije Polar View koja ledene sante otkriva satelitima, iz minuta u minut. Brodskim radarima svi skupa šalju detaljne informacije, pa bi se moglo zaključiti kako je rizik od sudara s ledom, vrlo mali.
Ali, brodovi se i dalje “sudaraju” s ledenjacima.
Nakon što je 1959.godine danski brod Hans Hedtoft, udario u santu leda i u roku od 15 minuta potonuo, povukavši na dno 95 ljudi, nazvan je “malim Titanikom”.
Sav napredak nije, na primjer, spriječio da se 23.novembra 2007.godine istraživački brod MS Explorer “susretne” s ledenim brijegom. 154 putnika morala su napustiti brod, plutajući na splavu nekoliko sati u ledenim vodama. Svi su preživjeli, ali je u New York Timesu incident nazvan modernim Titanicom.
Manje od dva mjeseca kasnije još je jedan brod udario u ledenjak. Santa je razbila brodicu za spasavanje, ali je 300 ljudi na Antarctic kruzeru spaseno neozlijeđeno.
Prošle je godine ledenjak poderao trup ruskog ribarskog broda u blizini Antarktika. Posada od 32 čovjeka u more je pobacala teret kako bi brod bio lakši i kako bi se održao na vodi dok su, gotovo dvije sedmice, čekali spasioce.
Globalno zatopljavanje stvara velike probleme
Svake se godine barem jedno plovilo “sudari” s ledenjakom. Na sjevernoj hemisferi, od 1980 do 2005.godine, zabilježeno je 57 incidenata koji uključuju sante leda, a prema bilješakam Briana Hilla sa Instituta za okeansku tehnologiju više od 680 brodova imalo je “susrete” sa santama leda.
Globalno zatopljavanje takođe pravi probleme, jer rastapa velike sante koje se raspadaju na više manjih ledenjaka. Ti, takozvani “bregići” dovoljno su mali da “izbjegnu” radar, ali dovoljno veliki pod vodom da naprave štetu pri sudaru s brodom.
Led je težak jednu tonu po kubnom metru, tako da nešto što ne izgleda kao nešto veliko, može težiti hiljade tona i biti dovoljno da “otvori” brod kao konzervu sardine.
Stručnjaci kažu kako ledenjaci mogu biti u rasponu od veličine Jamajke do veličine malog automobila ili klavira. Oni se manji komadi koji okolo plivaju naprosto ne mogu vidjeti, tako da je nemoguće spoznati kakva je zaista “opasnost na putu”.
Za kapetana Davida Snidera razlika među santama leda je presudna prilikom sudara.
“Udarac broda u ledenjak isto je što i sudar zida sa zdjelom zobene kaše. Zato pokušavamo izbjeći ledenjake pod svaku cijenu”, kaže Snider.
Pomaganje brodovima da se klone trasa na kojima plutaju ledenjaci, glavna je zadaća Ledene patrole od njenog osnivanja, 1913.godine. Ali kapetani mogu i da ne koriste informacije Patrole. Ljudska greška može nadjačati i najpreciznije instrumente.
Bezbrižan, da se ne kaže nepažljiv, kapetan može izazvati nesreću čak i kad ima najbolja tehnička pomagala. Ljudska je glupost jača od svakog tehničkog napretka, kažu poznavatelji pomorskih problema. Zato je vrlo vjerovatno da će nesreća biti i dalje, svoj tehnologiji usprkos.
Nešto prije ponoći 14. aprila 1912. Titanic je udario u santu leda i potonuo za manje od tri sata. Tragedija, ispričana u brojnim knjigama i filmovima, “natjerala je svjetske čelnike da usvoje prvu Konvenciju o sigurnosti života na moru, ne bi li riješili pitanje ledenih santi i povećali sigurnost ljudi koji plove.
Kao rezultat Konferencije koja je održana nakon potonuća “dvostruko sigurnog broda koji ne može potonuti”, kako se tvrdilo za Titanic, bila je Međunarodna patrola koja će pratiti kretanje “ledenog neprijatelja” duž zloglasne “aleje” koja se proteže vodama oko Newfoundlanda. International Ice Patrol (IPP) od tada nadgleda pomenuto područje, iz zraka i radarima koji na dnevnoj bazi odredjuju granice kretanja ledenih santi, i pomorcima šalju podatke u redovnim biltenima.
Na južnoj polutci kapetani brodova se oslanjaju na programe Evropske svemirske agencije Polar View koja ledene sante otkriva satelitima, iz minuta u minut. Brodskim radarima svi skupa šalju detaljne informacije, pa bi se moglo zaključiti kako je rizik od sudara s ledom, vrlo mali.
Ali, brodovi se i dalje “sudaraju” s ledenjacima.
Nakon što je 1959.godine danski brod Hans Hedtoft, udario u santu leda i u roku od 15 minuta potonuo, povukavši na dno 95 ljudi, nazvan je “malim Titanikom”.
Sav napredak nije, na primjer, spriječio da se 23.novembra 2007.godine istraživački brod MS Explorer “susretne” s ledenim brijegom. 154 putnika morala su napustiti brod, plutajući na splavu nekoliko sati u ledenim vodama. Svi su preživjeli, ali je u New York Timesu incident nazvan modernim Titanicom.
Manje od dva mjeseca kasnije još je jedan brod udario u ledenjak. Santa je razbila brodicu za spasavanje, ali je 300 ljudi na Antarctic kruzeru spaseno neozlijeđeno.
Prošle je godine ledenjak poderao trup ruskog ribarskog broda u blizini Antarktika. Posada od 32 čovjeka u more je pobacala teret kako bi brod bio lakši i kako bi se održao na vodi dok su, gotovo dvije sedmice, čekali spasioce.
Globalno zatopljavanje stvara velike probleme
Svake se godine barem jedno plovilo “sudari” s ledenjakom. Na sjevernoj hemisferi, od 1980 do 2005.godine, zabilježeno je 57 incidenata koji uključuju sante leda, a prema bilješakam Briana Hilla sa Instituta za okeansku tehnologiju više od 680 brodova imalo je “susrete” sa santama leda.
Ilustracija
Hill takođe tvrdi da se broj sudara s ledenjacima u blizini Antarktika, lagano povećava. Vjerovatno i zbog toga što je povećan broj brodova koji turistički kreću u pojasu Antarktika. Od nekoliko stotinakrajem šezdesetih godina, broj se turista za ovu sezonu uvećao na skoro 32 000 posjetilaca.Globalno zatopljavanje takođe pravi probleme, jer rastapa velike sante koje se raspadaju na više manjih ledenjaka. Ti, takozvani “bregići” dovoljno su mali da “izbjegnu” radar, ali dovoljno veliki pod vodom da naprave štetu pri sudaru s brodom.
Led je težak jednu tonu po kubnom metru, tako da nešto što ne izgleda kao nešto veliko, može težiti hiljade tona i biti dovoljno da “otvori” brod kao konzervu sardine.
Stručnjaci kažu kako ledenjaci mogu biti u rasponu od veličine Jamajke do veličine malog automobila ili klavira. Oni se manji komadi koji okolo plivaju naprosto ne mogu vidjeti, tako da je nemoguće spoznati kakva je zaista “opasnost na putu”.
Za kapetana Davida Snidera razlika među santama leda je presudna prilikom sudara.
“Udarac broda u ledenjak isto je što i sudar zida sa zdjelom zobene kaše. Zato pokušavamo izbjeći ledenjake pod svaku cijenu”, kaže Snider.
Pomaganje brodovima da se klone trasa na kojima plutaju ledenjaci, glavna je zadaća Ledene patrole od njenog osnivanja, 1913.godine. Ali kapetani mogu i da ne koriste informacije Patrole. Ljudska greška može nadjačati i najpreciznije instrumente.
Bezbrižan, da se ne kaže nepažljiv, kapetan može izazvati nesreću čak i kad ima najbolja tehnička pomagala. Ljudska je glupost jača od svakog tehničkog napretka, kažu poznavatelji pomorskih problema. Zato je vrlo vjerovatno da će nesreća biti i dalje, svoj tehnologiji usprkos.