Hrvatski su seljaci proteklih godina proživljavali brojne strahove zbog visokih europskih standarda proizvodnje i prerade hrane.
Bojali su se da će ulaskom Hrvatske u EU biti zabranjena tradicionalna proizvodnja i prodaja, sira, rakije, kobasica, no nakon višegodišnjih pregovora i usklađivanja s europskim zakonima, mnogi su se strahovi pokazali suvišnima, ali ne i brige kako iznaći novac i modernizirati gospodarske zgrade, bez čega nema 'europske licence'.
„Na peradarskoj farmi ne smije biti više od pet do šest koka u kavezima, a ne osam kako je često bilo“, pojašnjava europske propise Marija Lukač iz obiteljske peradarske farme Lukač kraj Ivanićgrada.
„Čak kad uđemo u Europu“, pojašnjava Marija Lukač, „morat ćemo osigurati širok prostor za tzv. 'podno držanje' da koke ne budu u kavezima, nego da mogu šetati, kao što je prirodno."
„Posebne uvjete, posebne uvjete, a tko će nam dat' lovu za 'posebne uvjete'?!“, pita Božica Lovrić.
„Mi već imamo posebne prostorije doma za proizvodnju sira, sve imamo kak' treba i dobili smo rješenje iz Ministarstva, al me muči što ćemo od iduće godine morati prodavati samo u svojoj županiji, a ak' hoću doći na zagrebačku tržnicu morat ću platiti više od 500 eura godišnje, pa kaj je to druga država?“, ogorčena je Marica Budić iz Križevaca.
„Ma mislim da previše kompliciraju, zamislite, svježi i dimljeni sir ne smiju bit zajedno u istoj vitrini, znači moram imati posebnu prostoriju za svježi sir i posebnu za dimljeni. Kad to ispunim, ipak će im nešto faliti, budu rekli 'imaš posebne uvjete, imaš ovo i ono, al nije to još dovoljno' i opet ga budeš“, glasno negoduje Božica.
Najskuplja zaštita okoliša
Ovakvi su razgovori svakodnevni na zagrebačkim tržnicama, mali proizvođači sira i jaja muku muče kako doći do sredstava za modernizaciju svojih objekata.
Naime, opći europski standardi, a Hrvatska je većinu već ozakonila, podrazumijevaju visoku zaštitu zdravlja i dobrobiti životinja, zaštitu okoliša, te higijensku i zdravstvenu ispravnost proizvodnje hrane.
Ukoliko inspekcije zdravstva i poljoprivrede utvrde da se to ne poštuje, nema ni sredstava iz pretpristupnih fondova, pojašnjava za program Radija Slobodna Europa Saša Bukovac, pomoćnik ravnatelja Agencije za plaćanje poljoprovrede, ribarstva i ruralnog razvoja.
„Znači, nije moguće da netko ostvari sredstva iz IPARD programa, ukoliko ne tretira na određeni način životinje, ukoliko one žive u uvjetima
u kojima je, recimo, povećana koncentracija amonijaka, ukoliko prostori u kojima žive nisu redovito održavani, čišćeni, ukoliko se ne vodi računa o zdravstvenoj zaštiti životinja, ukoliko te životinje nisu registrirane u odgovarajuće upitnike koje vodi Ministarstvo i ostale institucije, dakle uvodi se reda u taj poljoprivredni sektor“, zaključuje Bukovac.
No, sve je više i malih obiteljskih gospodarstava koja se natječu za sredstva iz IPARD fonda, kojeg uz Europsku uniju, iz svog proračuna, puni i sama hrvatska država, 25 posto. Mnogima će najteže biti zadovoljiti uvjete zaštite okoliša, jer je to, pojašnjava Bukovac i najskuplje, a bez toga nema pristupa europskom tržištu:
Srećom, kaže uzgajivač goveda i proizvođač mlijeka Drago Lovrić iz sela Ivanovac u Slavoniji, što su za izgradnju nepropusnih septičkih jama i propisnog odlaganja gnojiva dobili sedam godina prilagodbe, ali pitanje je hoće li mnogi mali proizvođači i do tada uspjeti sve izgraditi.
„Ja trenutno imam 95 krava i moja bi obitelj, ukoliko želimo ispuniti te standarde, trebala uložiti oko milijun kuna, oko 150.000 eura, da se može deponirati taj stajnjak i posebna septička jama za otpadne vode i kemikalije, što nam je sada nemoguće“, kaže Lovrić.
Higijenski paket
Udruga proizvođača mlijeka Osječko-baranjske županije, čiji je Lovrić član, misli da je puno bolje rješenje zajedničko bio- plinsko postrojenje, kakva su vidjeli po Njemačkoj i još nekim europskim zemljama. Pripremaju sličan projekt od, možda, pet-šest takvih postojenja u Županiji, u koja bi manji proizvođači koji imaju 2-3 tone stajnjaka dnevno, mogli gnojivo i otpadne vode tamo odlagati.
„U tom slučaju možda mi neće trebati milijun kuna nego 100.000 ili 200.000 kuna, to bio-plinsko postrojenje ima veliku lagunu gdje ja mogu dovesti gnojivo iz mojih štala i prema potrebi ga uzeti i raspršiti po zemljištu“, pojašnjava Lovrić.
Predstavnik Agencije za plaćanje Saša Bukovac ističe da je golemi izazov i veliki higijenski paket koji je Hrvatska već preuzela:
„Mnogi subjekti ne mogu to sebi ni priuštiti, s obzirom da košta puno novaca, tako velik broj klaonica i malih i velikih nisu još usklađene s europskim standardima i to nam je velika zadaća, ali imamo još rok od 1-2 godine (bez obzira što je Hrvatska već potpisala pristupni ugovor) da to uskladimo i svi koji kane poslovati na europskom tržištu morat će te standarde uvesti.“
Jedna od najvećih prepreka modernizaciji su nelegalno izgrađeni seoski gospodarski objekti, a za nelegalan objekat, kaže proizvođač Lovrić, nitko ti neće odobriti nikakva sredstva.
„U našem selu više od 90 posto takvih objekata nije legalizirano, a tako j e širom Slavonije, a i drugdje i država bi to morala riješiti nekim općim aktom jer će ljudi bankrotirati plaćajući samo legalizaciju, a gdje onda još i modernizacija“, navodi Lovrić.
Tek kad je dokazano uspostavljena sva ta kontrola proizvodnje od polja do stola, proizvođač dobija od Carinske uprave rješenje i može svoj proizvod prodavati širom Europe, zaključuje Ernest Nad iz Hrvatske gospodarske komore u Osijeku:
„Ja moram reći da su se, unatoč svemu, mnogi mali proizvođači u Hrvatskoj već uskladili s EU propisima i da naveliko i uspješno izvoze u Austriju, Njemačku, gdje su visoki standardi. Velik izvoz bilježimo u proizvodnji voćnih rakija, vina, a očekujemo da i naš kulen dobije zaštitu i bude zaštićen kao hrvatski proizvod i da i on nađe svoje mjesto na zahtijevnom tržištu Europske unije.“
No, većina malih proizvođača ne nada se velikoj dobiti, i dalje će, kaže 40-godišnja Jasna, unatoč ulaganjima i unatoč držanju sira u frižiderima na zagrebačkoj tržnici Utrine, jedva spajati kraj s krajem:
„Mi smo sve dali od sebe, što god se tražilo, poboljšani su, prije svega, higijenski uvjeti i kupci su time zadovoljni, ali, na žalost, mi, mali proizvođači nemamo od toga neke velike koristi, ekonomska situacija je takva, cijene ne možemo podići jer je kupovna moć slaba. Sve u svemu mukotrpan posao, ne mislim da je uzaludan, dapače, ali velika ulaganja koja smo iznijeli na našim leđima, a mala dobit.“
Bojali su se da će ulaskom Hrvatske u EU biti zabranjena tradicionalna proizvodnja i prodaja, sira, rakije, kobasica, no nakon višegodišnjih pregovora i usklađivanja s europskim zakonima, mnogi su se strahovi pokazali suvišnima, ali ne i brige kako iznaći novac i modernizirati gospodarske zgrade, bez čega nema 'europske licence'.
„Na peradarskoj farmi ne smije biti više od pet do šest koka u kavezima, a ne osam kako je često bilo“, pojašnjava europske propise Marija Lukač iz obiteljske peradarske farme Lukač kraj Ivanićgrada.
„Čak kad uđemo u Europu“, pojašnjava Marija Lukač, „morat ćemo osigurati širok prostor za tzv. 'podno držanje' da koke ne budu u kavezima, nego da mogu šetati, kao što je prirodno."
Tržnica u Branimirovoj, Zagreb
„Zaprijetili su nam da će nam uzeti rezervaciju na tržnici, ako ne ispunimo posebne uvjete za proizvodnju sira“, kaže Božica Lovrić iz Pisarovine kraj Zagreba.„Posebne uvjete, posebne uvjete, a tko će nam dat' lovu za 'posebne uvjete'?!“, pita Božica Lovrić.
„Mi već imamo posebne prostorije doma za proizvodnju sira, sve imamo kak' treba i dobili smo rješenje iz Ministarstva, al me muči što ćemo od iduće godine morati prodavati samo u svojoj županiji, a ak' hoću doći na zagrebačku tržnicu morat ću platiti više od 500 eura godišnje, pa kaj je to druga država?“, ogorčena je Marica Budić iz Križevaca.
„Ma mislim da previše kompliciraju, zamislite, svježi i dimljeni sir ne smiju bit zajedno u istoj vitrini, znači moram imati posebnu prostoriju za svježi sir i posebnu za dimljeni. Kad to ispunim, ipak će im nešto faliti, budu rekli 'imaš posebne uvjete, imaš ovo i ono, al nije to još dovoljno' i opet ga budeš“, glasno negoduje Božica.
Najskuplja zaštita okoliša
Ovakvi su razgovori svakodnevni na zagrebačkim tržnicama, mali proizvođači sira i jaja muku muče kako doći do sredstava za modernizaciju svojih objekata.
Naime, opći europski standardi, a Hrvatska je većinu već ozakonila, podrazumijevaju visoku zaštitu zdravlja i dobrobiti životinja, zaštitu okoliša, te higijensku i zdravstvenu ispravnost proizvodnje hrane.
Ukoliko inspekcije zdravstva i poljoprivrede utvrde da se to ne poštuje, nema ni sredstava iz pretpristupnih fondova, pojašnjava za program Radija Slobodna Europa Saša Bukovac, pomoćnik ravnatelja Agencije za plaćanje poljoprovrede, ribarstva i ruralnog razvoja.
„Znači, nije moguće da netko ostvari sredstva iz IPARD programa, ukoliko ne tretira na određeni način životinje, ukoliko one žive u uvjetima
„Znači, nije moguće da netko ostvari sredstva iz IPARD programa, ukoliko ne tretira na određeni način životinje", kaže Saša Bukovac.
No, sve je više i malih obiteljskih gospodarstava koja se natječu za sredstva iz IPARD fonda, kojeg uz Europsku uniju, iz svog proračuna, puni i sama hrvatska država, 25 posto. Mnogima će najteže biti zadovoljiti uvjete zaštite okoliša, jer je to, pojašnjava Bukovac i najskuplje, a bez toga nema pristupa europskom tržištu:
Ilustrativna fotografija
„Uzgajivači stoke i ostalih životinja moraju izgraditi kapacitete za skladištenje gnojiva, moraju imati određenu površinu zemlje na kojoj će proizvođač to gnojivo raspršivati, a to su skupe investicije“, navodi Bukovac.Srećom, kaže uzgajivač goveda i proizvođač mlijeka Drago Lovrić iz sela Ivanovac u Slavoniji, što su za izgradnju nepropusnih septičkih jama i propisnog odlaganja gnojiva dobili sedam godina prilagodbe, ali pitanje je hoće li mnogi mali proizvođači i do tada uspjeti sve izgraditi.
„Ja trenutno imam 95 krava i moja bi obitelj, ukoliko želimo ispuniti te standarde, trebala uložiti oko milijun kuna, oko 150.000 eura, da se može deponirati taj stajnjak i posebna septička jama za otpadne vode i kemikalije, što nam je sada nemoguće“, kaže Lovrić.
Higijenski paket
Udruga proizvođača mlijeka Osječko-baranjske županije, čiji je Lovrić član, misli da je puno bolje rješenje zajedničko bio- plinsko postrojenje, kakva su vidjeli po Njemačkoj i još nekim europskim zemljama. Pripremaju sličan projekt od, možda, pet-šest takvih postojenja u Županiji, u koja bi manji proizvođači koji imaju 2-3 tone stajnjaka dnevno, mogli gnojivo i otpadne vode tamo odlagati.
„U tom slučaju možda mi neće trebati milijun kuna nego 100.000 ili 200.000 kuna, to bio-plinsko postrojenje ima veliku lagunu gdje ja mogu dovesti gnojivo iz mojih štala i prema potrebi ga uzeti i raspršiti po zemljištu“, pojašnjava Lovrić.
Predstavnik Agencije za plaćanje Saša Bukovac ističe da je golemi izazov i veliki higijenski paket koji je Hrvatska već preuzela:
„Mnogi subjekti ne mogu to sebi ni priuštiti, s obzirom da košta puno novaca, tako velik broj klaonica i malih i velikih nisu još usklađene s europskim standardima i to nam je velika zadaća, ali imamo još rok od 1-2 godine (bez obzira što je Hrvatska već potpisala pristupni ugovor) da to uskladimo i svi koji kane poslovati na europskom tržištu morat će te standarde uvesti.“
Jedna od najvećih prepreka modernizaciji su nelegalno izgrađeni seoski gospodarski objekti, a za nelegalan objekat, kaže proizvođač Lovrić, nitko ti neće odobriti nikakva sredstva.
„U našem selu više od 90 posto takvih objekata nije legalizirano, a tako j e širom Slavonije, a i drugdje i država bi to morala riješiti nekim općim aktom jer će ljudi bankrotirati plaćajući samo legalizaciju, a gdje onda još i modernizacija“, navodi Lovrić.
"Mnogi mali proizvođači u Hrvatskoj već uskladili s EU propisima i da naveliko i uspješno izvoze u Austriju, Njemačku, gdje su visoki standardi", kaže Ernest Nad.
Tek kad je dokazano uspostavljena sva ta kontrola proizvodnje od polja do stola, proizvođač dobija od Carinske uprave rješenje i može svoj proizvod prodavati širom Europe, zaključuje Ernest Nad iz Hrvatske gospodarske komore u Osijeku:
„Ja moram reći da su se, unatoč svemu, mnogi mali proizvođači u Hrvatskoj već uskladili s EU propisima i da naveliko i uspješno izvoze u Austriju, Njemačku, gdje su visoki standardi. Velik izvoz bilježimo u proizvodnji voćnih rakija, vina, a očekujemo da i naš kulen dobije zaštitu i bude zaštićen kao hrvatski proizvod i da i on nađe svoje mjesto na zahtijevnom tržištu Europske unije.“
No, većina malih proizvođača ne nada se velikoj dobiti, i dalje će, kaže 40-godišnja Jasna, unatoč ulaganjima i unatoč držanju sira u frižiderima na zagrebačkoj tržnici Utrine, jedva spajati kraj s krajem:
„Mi smo sve dali od sebe, što god se tražilo, poboljšani su, prije svega, higijenski uvjeti i kupci su time zadovoljni, ali, na žalost, mi, mali proizvođači nemamo od toga neke velike koristi, ekonomska situacija je takva, cijene ne možemo podići jer je kupovna moć slaba. Sve u svemu mukotrpan posao, ne mislim da je uzaludan, dapače, ali velika ulaganja koja smo iznijeli na našim leđima, a mala dobit.“