U Hrvatskoj su snažnije socijalne i političke predrasude nego li predrasude po nacionalnoj pripadnosti - pokazuje najnovije istraživanje koje je naručio Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Ured pučkog pravobranitelja i Centar za mirovne studije.
Većina od 1300 ispitanih u najnovijem istraživanju, koje je sufinancirala i Europska komisija pokazuje da je najviše predrasuda prema socijalnom statusu, ističe Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije:
„Dakle, ljudi naprosto smatraju ako su nižeg socijalnog statusa da neće moći uspjeti u životu i da nemaju manje šanse za uspjehom, što meni govori da su u Hrvatskoj na vidiku klasne razlike, iznad nacionalnih i to, sve jače.“
Čak 58 posto ispitanika smatra da u području rada i zapošljavanja postoji diskriminacija, dok njih 30 posto misli da je diskriminacija zastupljena i u pravosuđu. Zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić kaže da to potvrđuju i pritužbe Uredu pučkog pravobranitelja u 2009. godini:
„Najviše pritužbi se odnosi na rad i radne uvjete, pravosuđe i Upravu. Osnov diskriminacije je najčešće rasa ili etnička pripadnost, zatim spol, društveni položaj, članstvo u sindikatu i obrazovanje. Tu i inače imamo iz nevladinog sektora podatke o tome da se pripadnici manjina ne zapošljavaju u zadovoljavajućem postotku, što je ovo istraživanje i potvrdilo. One predrasude koje postoje, u praksi su, na žalost, i realizirane.“
U srpskoj zajednici u Hrvatskoj tvrde da je diskriminacija na tržištu rada na nacionalnoj osnovi snažno prisutna i da se Srbi povratnici osobito teško zapošljavaju, pa se većina bavi uzgojem krava i ovaca na vlastitom ili roditeljskom imanju. Jedna od njih je i Nena Sudar iz Koranskog sela nedaleko Karlovca:
„Imam završenu Višu ekonomsku školu, godinama sam bila šef računovodstva, ali poslije Oluje, nakon povratka, nigdje nisam mogla dobiti posao. Na mnogim sam mjestima bila i tražila, u Karlovcu, Duga Resi, ali – ništa.Svašta sam radila, čak i taksirala od Hrvatske do Srbije, Crne Gore, BiH, jedno vrijeme sam radila i u Italiji i čuvala stare žene, a onda sam se okrenula poljoprivredi. Imam jedno 100 ovaca, muž radi i dalje u Italiji, sin isto nije mogao naći posao u Hrvatskoj pa se vratio u Srbiju. Znam puno mlađih žena i cura povratnica, rade jedino kod privatnika, po restoranima, prijavljene, neprijavljene, a u državnim institucijama nema šanse da itko dobije posao. Smeta nam 'loš predznak'.“
NAJUGROŽENIJI ROMI I ŽENE
Nedavno je u Židovskoj Općini u Zagrebu održan o Okrugli stol o najugroženijim skupinama u Hrvatskoj, a to bi, kaže za naš program dr Žarko Puhovski bila slijedeća osoba:
„To je osoba romske etničke pripadnosti, žena i, recimo, slijepa. Budući su Romi vrlo često siromašni i najnepriznatija nacionalna manjina u hrvatskom društvu, a žene još lošijeg statusa, onda takva jedna osoba, još i s invaliditetom, ima na sebi naslagane čitave slojeve opterećenja i diskriminacije. Dakle,ne samo da imamo nekakve birokratske ladice 'jedni pripadaju tamo, a drugi ovamo' nego socijalna pripadnost negativno intervenira na veoma uvjerljiv način kad se radi o siromaštvu, a pogotovo u trenucima krize i depresije kakvu sad imamo u Hrvatskoj.“
Hrvatska je tek lani donijela Zakon o suzbijanju diskriminacije, podsjeća predsjednik vladina Ureda za ljudska prava Luka Madjerić, ističući da se, za razliku od Zapadnih zemalja, u Hrvatskoj tek počinju uvoditi mehanizmi za zaštitu od diskriminacije:
„Nema, vjerojatno, čovjeka koji nekad nije osjetio predrasude prema nekome drugome, ali onda je važno imati osigurač kako da te predrasude ne dođu na razinu diskriminacije, a Hrvatska ima još jako puno raditi na tome.“
"Apsolutni šampion u predrasudama je prema političkom uvjerenju! Imali smo, recimo, tezu 'postoje neki ljudi čiji su politički stavovi takvi da bi im trebalo zabraniti nastupanje u medijima' i s tim se složilo 64 posto naših sugrađana i sugrađanki, što govori o vrlo niskoj razini političke kulture, otvorenosti i spremnosti čuti i drugačije mišljenje“, kaže Gordan Bosanac.
Luka Madjerić:
„Ako vi nemate na političkoj razini tolerantnost prema onome koji drugačije misli, koji je vaš politički protivnik, ako ga vi definirate odmah kao neprijatelja, kao nekoga s kojim ne želite ni razgovarati, niti ulaziti u neku smislenu polemiku, pa kako onda možemo očekivati da će među građanima na nižoj razini vladati tolerancija?!“
Većina od 1300 ispitanih u najnovijem istraživanju, koje je sufinancirala i Europska komisija pokazuje da je najviše predrasuda prema socijalnom statusu, ističe Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije:
„Dakle, ljudi naprosto smatraju ako su nižeg socijalnog statusa da neće moći uspjeti u životu i da nemaju manje šanse za uspjehom, što meni govori da su u Hrvatskoj na vidiku klasne razlike, iznad nacionalnih i to, sve jače.“
Čak 58 posto ispitanika smatra da u području rada i zapošljavanja postoji diskriminacija, dok njih 30 posto misli da je diskriminacija zastupljena i u pravosuđu. Zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić kaže da to potvrđuju i pritužbe Uredu pučkog pravobranitelja u 2009. godini:
Osnov diskriminacije je najčešće rasa ili etnička pripadnost, zatim spol, društveni položaj, članstvo u sindikatu i obrazovanje.
„Najviše pritužbi se odnosi na rad i radne uvjete, pravosuđe i Upravu. Osnov diskriminacije je najčešće rasa ili etnička pripadnost, zatim spol, društveni položaj, članstvo u sindikatu i obrazovanje. Tu i inače imamo iz nevladinog sektora podatke o tome da se pripadnici manjina ne zapošljavaju u zadovoljavajućem postotku, što je ovo istraživanje i potvrdilo. One predrasude koje postoje, u praksi su, na žalost, i realizirane.“
U srpskoj zajednici u Hrvatskoj tvrde da je diskriminacija na tržištu rada na nacionalnoj osnovi snažno prisutna i da se Srbi povratnici osobito teško zapošljavaju, pa se većina bavi uzgojem krava i ovaca na vlastitom ili roditeljskom imanju. Jedna od njih je i Nena Sudar iz Koranskog sela nedaleko Karlovca:
„Imam završenu Višu ekonomsku školu, godinama sam bila šef računovodstva, ali poslije Oluje, nakon povratka, nigdje nisam mogla dobiti posao. Na mnogim sam mjestima bila i tražila, u Karlovcu, Duga Resi, ali – ništa.Svašta sam radila, čak i taksirala od Hrvatske do Srbije, Crne Gore, BiH, jedno vrijeme sam radila i u Italiji i čuvala stare žene, a onda sam se okrenula poljoprivredi. Imam jedno 100 ovaca, muž radi i dalje u Italiji, sin isto nije mogao naći posao u Hrvatskoj pa se vratio u Srbiju. Znam puno mlađih žena i cura povratnica, rade jedino kod privatnika, po restoranima, prijavljene, neprijavljene, a u državnim institucijama nema šanse da itko dobije posao. Smeta nam 'loš predznak'.“
NAJUGROŽENIJI ROMI I ŽENE
Nedavno je u Židovskoj Općini u Zagrebu održan o Okrugli stol o najugroženijim skupinama u Hrvatskoj, a to bi, kaže za naš program dr Žarko Puhovski bila slijedeća osoba:
„To je osoba romske etničke pripadnosti, žena i, recimo, slijepa. Budući su Romi vrlo često siromašni i najnepriznatija nacionalna manjina u hrvatskom društvu, a žene još lošijeg statusa, onda takva jedna osoba, još i s invaliditetom, ima na sebi naslagane čitave slojeve opterećenja i diskriminacije. Dakle,ne samo da imamo nekakve birokratske ladice 'jedni pripadaju tamo, a drugi ovamo' nego socijalna pripadnost negativno intervenira na veoma uvjerljiv način kad se radi o siromaštvu, a pogotovo u trenucima krize i depresije kakvu sad imamo u Hrvatskoj.“
Hrvatska je tek lani donijela Zakon o suzbijanju diskriminacije, podsjeća predsjednik vladina Ureda za ljudska prava Luka Madjerić, ističući da se, za razliku od Zapadnih zemalja, u Hrvatskoj tek počinju uvoditi mehanizmi za zaštitu od diskriminacije:
„Nema, vjerojatno, čovjeka koji nekad nije osjetio predrasude prema nekome drugome, ali onda je važno imati osigurač kako da te predrasude ne dođu na razinu diskriminacije, a Hrvatska ima još jako puno raditi na tome.“
"Apsolutni šampion u predrasudama je prema političkom uvjerenju! Imali smo, recimo, tezu 'postoje neki ljudi čiji su politički stavovi takvi da bi im trebalo zabraniti nastupanje u medijima' i s tim se složilo 64 posto naših sugrađana i sugrađanki, što govori o vrlo niskoj razini političke kulture, otvorenosti i spremnosti čuti i drugačije mišljenje“, kaže Gordan Bosanac.
Luka Madjerić:
„Ako vi nemate na političkoj razini tolerantnost prema onome koji drugačije misli, koji je vaš politički protivnik, ako ga vi definirate odmah kao neprijatelja, kao nekoga s kojim ne želite ni razgovarati, niti ulaziti u neku smislenu polemiku, pa kako onda možemo očekivati da će među građanima na nižoj razini vladati tolerancija?!“