Hrvatsko ministarstvo kulture najavljuje za jesen široku javnu raspravu o reformi hrvatskih kazališta, koja, prema općoj ocjeni, još žive u socijalizmu. Umjesto programa država financira zgrade i učaurene ansamble, što nova državna administracija želi promijeniti, a jedna od ideja je i okupljanje glumaca oko projekata, a ne kazališta.
Hrvatska su kazališta relikti prošlosti, zakopana u tranzicijsku maglu, koju konačno treba 'razgrnuti', kaže redateljica Snježana Banović.
„Kad se 90-tih godina sve mijenjalo i prilagođavalo novim okolnostima hrvatska su se kazališta uvukla u svoje ljušture, ostala su ista, najjednostavnije rečeno, ostala su u –socijalizmu. Ja ne znam hoće li nova administracija u hrvatskom Ministarstvu kulture imati hrabrosti da uđe u takvu reformu reformu kakvu bi trebalo, da se ti 'mastodonti' prodrmaju“, skepitčna je Snježana Banović.
"Nije dobra situacija da su neki ljudi zaštićeni kao medvjedi, na plaćama koje nisu velike, ali u ovo današnje vrijeme nisu ni beznačajne, za razliku od drugih (mislim na slobodne umjetnike) koji su na tržištu i koji se bore za projekte i egzistenciju.Treba pronaći neki način i ljude dovesti u istu startnu poziciju“, smatra glumac i sveučilišni profesor Milan Štrljić, bivši intendant Hrvatskog narodnog kazališta Split.
U Hrvatskoj trenutno ima 117 registriranih subjekata koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost.Od toga su 29 javna gradska kazališta a ostatak je privatna inicijativa, dakle privatna inicijativa je u većini, ističe ravnateljica zagrebačkog kazališta Mala scena Vitomira Lončar, ali što se tiče državnog financiranja, čak 99 posto sredstava ide na javni sektor, a samo 1 posto na privatni.
„Tek kada bi se financiranje i ukupna kazališna politika okrenula programskom načinu gledanja, a ne infrastrukturi i javnom sektoru, tek onda bi mogli govoriti o nekim promjenama. Ako neka javna ustanova pokaže zanimljiv program to znači da je treba itekako poticati, ali ako je nekakava javna institucija potpuno nepotentna, u smislu programa, onda tu ustanovu treba mijenjati,odnosno postaviti ljude koji će iznjedriti program koji je bitan i oko njega okupiti glumce. Uostalom, što je umjetnost štoje kultura, to je program, to nisu zgrade. Na žalost, mi danas njegujemo infrastrukutu i njegujemo 'petrificirane ansamble', a ne program“, kaže Vitomira Lončar.
Problem u upravama ili u glumcima?
Nije sve baš tako 'okamanjeno', ocjenjuje prvak Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Goran Grgić. Stalni kazališni ansambli, kaže Grgić, imaju svoje prednosti, a i po sadašnjem se zakonu glumcima do 20 godina staža svake dvije godine obnavljaju i ugovor i angažman.
„Nisu ti glumci slučajno u kazališnim ansamblima, već imaju određene kvalitete. Osim toga, znamo, ako postoji čvrst ansambl da je lakše i kreativnije napraviti predstavu. No, apsolutno sam za veću propulzivnost tih kazališnih ansambla, za veće angažiranje novih, mladih ljudi, mladih glumaca.Sve to mora postati puno lakše“, ocjenjuje Grgić.
„To su mediji pisali i to je medijska rasprava, ja to nikad nisam rekao", odbacuje optužbe na svoj račun ministričin pomoćnik.
"To da li glumci zbog angažmana u tv-serijama i sapunicama, kojim poboljšavaju vlastiti standard, dolaze redovno na probe u kazalište ili ne, to prije svega ovisi o kazalištima i ravnateljima. Recimo, u 'Gaveli' je takva disciplina da to ne utječe na proizvodnju predstava, isto je u 'Žar ptici' u zagrebačkom HNK, ali u splitskom HNK je ludilo i zbog angažmana glumaca po tv-serijama oni lani nisu mogli sastaviti program“, tvrdi Stojsavljević.
Glumac Milan Štrljić, pak, navodi kako nije problem u tv-serijama, pa čak ni u glumcima.
"Problem je u upravama koje, po zakonu, moraju iznaći način i dogovoriti uvjete pod kojima se određeni umjetnik oslobađa za rad izvan kuće. Sapunice su samo otkrile svu bijedu loše organiziranosti unutar kazališnih kuća“, kaže Štrljić.
"Mi smo mala sredina,svi se znaju i ravnatelji se ne žele nikome zamjerati.To je problem naših ravnatelja javnih kazališnih kuća i tog njihovog sjedenja u jednoj 'vodi stajaćici'. Zato je sve uvijek isto, ista su sredstva, ništa se ne mijenja, i, naravno, radi se sve manje premijera, jer oni ne rade na promjenama i novostima već na grčevitom zadržavanju svojih pozicija“, zaključuje redateljica Snježana Banović.
Hrvatska su kazališta relikti prošlosti, zakopana u tranzicijsku maglu, koju konačno treba 'razgrnuti', kaže redateljica Snježana Banović.
„Kad se 90-tih godina sve mijenjalo i prilagođavalo novim okolnostima hrvatska su se kazališta uvukla u svoje ljušture, ostala su ista, najjednostavnije rečeno, ostala su u –socijalizmu. Ja ne znam hoće li nova administracija u hrvatskom Ministarstvu kulture imati hrabrosti da uđe u takvu reformu reformu kakvu bi trebalo, da se ti 'mastodonti' prodrmaju“, skepitčna je Snježana Banović.
"Nije dobra situacija da su neki ljudi zaštićeni kao medvjedi, na plaćama koje nisu velike, ali u ovo današnje vrijeme nisu ni beznačajne, za razliku od drugih (mislim na slobodne umjetnike) koji su na tržištu i koji se bore za projekte i egzistenciju.Treba pronaći neki način i ljude dovesti u istu startnu poziciju“, smatra glumac i sveučilišni profesor Milan Štrljić, bivši intendant Hrvatskog narodnog kazališta Split.
U Hrvatskoj trenutno ima 117 registriranih subjekata koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost.Od toga su 29 javna gradska kazališta a ostatak je privatna inicijativa, dakle privatna inicijativa je u većini, ističe ravnateljica zagrebačkog kazališta Mala scena Vitomira Lončar, ali što se tiče državnog financiranja, čak 99 posto sredstava ide na javni sektor, a samo 1 posto na privatni.
„Tek kada bi se financiranje i ukupna kazališna politika okrenula programskom načinu gledanja, a ne infrastrukturi i javnom sektoru, tek onda bi mogli govoriti o nekim promjenama. Ako neka javna ustanova pokaže zanimljiv program to znači da je treba itekako poticati, ali ako je nekakava javna institucija potpuno nepotentna, u smislu programa, onda tu ustanovu treba mijenjati,odnosno postaviti ljude koji će iznjedriti program koji je bitan i oko njega okupiti glumce. Uostalom, što je umjetnost štoje kultura, to je program, to nisu zgrade. Na žalost, mi danas njegujemo infrastrukutu i njegujemo 'petrificirane ansamble', a ne program“, kaže Vitomira Lončar.
Problem u upravama ili u glumcima?
Nije sve baš tako 'okamanjeno', ocjenjuje prvak Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Goran Grgić. Stalni kazališni ansambli, kaže Grgić, imaju svoje prednosti, a i po sadašnjem se zakonu glumcima do 20 godina staža svake dvije godine obnavljaju i ugovor i angažman.
„Nisu ti glumci slučajno u kazališnim ansamblima, već imaju određene kvalitete. Osim toga, znamo, ako postoji čvrst ansambl da je lakše i kreativnije napraviti predstavu. No, apsolutno sam za veću propulzivnost tih kazališnih ansambla, za veće angažiranje novih, mladih ljudi, mladih glumaca.Sve to mora postati puno lakše“, ocjenjuje Grgić.
HNK Split
Javna rasprava još nije ni počela, pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević tek najavljuje drukčije koncepte. No posljednjih je tjedana započela medijska rasprava o angažmanu kazališnih glumaca u tv serijama i sapunicama zbog čega, prema nekim tvrdnjama, trpe njihove matične kuće, što glumci negiraju.„To su mediji pisali i to je medijska rasprava, ja to nikad nisam rekao", odbacuje optužbe na svoj račun ministričin pomoćnik.
"To da li glumci zbog angažmana u tv-serijama i sapunicama, kojim poboljšavaju vlastiti standard, dolaze redovno na probe u kazalište ili ne, to prije svega ovisi o kazalištima i ravnateljima. Recimo, u 'Gaveli' je takva disciplina da to ne utječe na proizvodnju predstava, isto je u 'Žar ptici' u zagrebačkom HNK, ali u splitskom HNK je ludilo i zbog angažmana glumaca po tv-serijama oni lani nisu mogli sastaviti program“, tvrdi Stojsavljević.
Glumac Milan Štrljić, pak, navodi kako nije problem u tv-serijama, pa čak ni u glumcima.
"Problem je u upravama koje, po zakonu, moraju iznaći način i dogovoriti uvjete pod kojima se određeni umjetnik oslobađa za rad izvan kuće. Sapunice su samo otkrile svu bijedu loše organiziranosti unutar kazališnih kuća“, kaže Štrljić.
"Mi smo mala sredina,svi se znaju i ravnatelji se ne žele nikome zamjerati.To je problem naših ravnatelja javnih kazališnih kuća i tog njihovog sjedenja u jednoj 'vodi stajaćici'. Zato je sve uvijek isto, ista su sredstva, ništa se ne mijenja, i, naravno, radi se sve manje premijera, jer oni ne rade na promjenama i novostima već na grčevitom zadržavanju svojih pozicija“, zaključuje redateljica Snježana Banović.