Slučaj braće Drobac, Branislava i Momira, koji su '95. nasilno istjerani iz svog stana u Zagrebu, a u kojem danas živi hrvatska premijerka Jadranka Kosor, ponovo je aktualizirao crno i sramotno razdoblje nelegalnih deložacija u Hrvatskoj '90-tih godina u kojima se nasilno upadalo i oduzimalo stanove, uglavnom Srbima i članovima obitelji pripadnika bivše JNA, te otvorilo pitanje moralne odgovornosti same premijerke da živi u stanu koji je legitimno dobila, ali koji je, prije nje, ipak na silu otet.
Prema podacima Hrvatskog Helsinškog odbora, u Hrvatskoj je samo do '94. godine izvršeno 10.000 takvih deložacija.
Predsjednik HHO Ivan Zvonimir Čičak:
„Deset tisuća deložacija izvršeno je do '94! A, tada je, tadašnji pomoćnik ministra, najavio deložiranje još 3.600 obitelji.“
Čičak je, mnogim deložacijama i sam prisustvovao, a podsjeća da je HHO o toj sramotnoj raboti objavio i cijelu knjigu 'Deložacije u Republici Hrvatskoj'.
„Oni bi došli u stan, ljudi su morali mokriti u najlonske vrećice, jer ih nisu pustili u WC. Oni su došli i rekli 'imate samo 10 minuta da odete, samo s osobnim dokumentima'. Sve stvari su ljudima oduzeli, i slike, cijelu njihovu povijest, sve, a onda su taj namještaj odvozili u jedan magacin na Borongaj (zagrebačka četvrt), a onda su ljudi iz Ministarstva dolazili i birali tko što želi, kakav namještaj. To sve ima na papirima!“
"I to mi je neko zanimanje"...
Žrtva jedne takve bespravne deložacije je i 50-godišnji Momir Drobac koji je proteklih dana prvi put javno na Hrvatskoj televiziji progovorio o drami koju su on i brat prošli, nakon što im je '90. umro otac, oficir bivše JNA, a godinu dana kasnije i majka, a oni ostali u stanu od 90 kvadrata što tadašnjim vlastodršcima nije bilo po volji, mjesecima ih se zastrašivalo, a na kraju i prisililo da 'prepuste' stan invalidu Domovinskog rata Dragi Severinu i odu u Severinov stan od 36 kvadrata, gdje Drobac i danas živi - u bijedi, bez posla i novaca i već 7 godina, usred Zagreba, bez struje jer je nema otkud plaćati.
Torturu, strah i deložaciju posebno je teško doživio Momirov, ionako već bolesni brat, Branko:
„Njegova se situacija, nakon preseljenja, izuzetno pogoršala, moglo bi se reći, za 100 puta i on se, jednog dana '99., bacio s 14. kata stana. I to je to.“
Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić, prisustvovao je '90-tih barem u 70-80 deložacija, protiveći im se, zajedno s nekolicinom ondašnjih aktivista za ljudska prava, koji su imali hrabrosti javno im se suprotstaviti. Kaže da su braća Drobac još 'dobro' i prošla, jer im je ponuđen manji stan, jer većina deložiranih jednostavno su izbacivana na ulicu, kao Slobodanka Poštić, profesorica engleskog i ruskog na ondašnjoj Vojno-tehničkoj akademiji. Njoj su provalili u stan i zaposjeli ga dok je na nekoliko sati izišla van, u grad, a kad se otišla žaliti u Ministarstvo obrane onda joj je, kaže Pusić, jedna službenica rekla 'pa Vi ste vrlo hrabra da se dolazite žaliti poslije onoga što su kod vas našli.'
„A, Poštić je rekla, pa recite mi što su našli, a službenica je rekla 'našli su knjige na ćirilici i knjige na ruskom' Poštić je rekla 'ali, čekajte, pa ja sam profesorica ruskog, a onda je odgovor bio 'i to mi je neko zanimanje!'“
Osim što je Srpkinja, profesorica Poštić misli da je nju bilo 'lako' izbaciti i stoga što je bila samohrana majka 13-godišnje djevojčice.
„Znali su da ih neće dočekati u stanu neki naoružani muškarac. Ja se sjećam da je baš tada, '93. godine, kad su meni provalili u stan, dok sam bila u gradu, i izbacili me, da je tada rečeno da je toga mjeseca u gradu Zagrebu bilo deloižirano 37 samohranih majki.
"To je ustaško-partizanski model. Prvo su došli ustaše pa su iselili Židove i Srbe. Onda su došli partizani, pa umjesto da vrate Židove i Srbe, oni potjeraju još i druge, bogate i lijepo se usele. Recimo, Tuđman je živio u stanu jedne bogate Židovke, gospođe Wruss, Židovke koja je bila tad živa i živjela u staračkom domu,“ kaže Ivan Zvonimir Čičak.
Poseban problem opravdavanje
Sveučilišni profesor i politički analitičar dr Žarko Puhovski, smatra da je hrvatska premijerka i '95. i danas, trebala biti svjesna da je taj stan, prije nje – bio otet.
„Ja opet ponavljam, ja ne vidim njenu pravnu odgovornost, ali, da se ja nalazim u stanu, to je ono što se kod Sterije Popovića zove 'krađa i prekrađa' i to je još uvijek opis mnogih tzv. pravnih poslova na Balkanu, nitko me ne bi mogao optužiti da sam za to kriv, ali čovjek mora pokazati, po mojem sudu, osjećaj moralne odgovornosti.“
Dr Zoran Pusić sumnja i u takvu 'legalnost', ne samo u slučaju Kosor, jer je, kaže, u deložacijama '90-tih prepoznao jedan obrazac, ne može reći je li bio planiran ili nije, ali se u većini slučajeva, kao i u slučaju braće Drobac, baš tako događalo, bez sudskog naloga, samo sila i upravni postupak.
„Nekakvi tipovi upadnu u stan,uzmu stan, očiste ga od pokretnina, a nakon par mjeseci se isele (kao i invalid Domovinskog rata Drago Severin iz Dropčeva stana), i onda dođe netko drugi u taj stan, koji onda više s tim nema nikakve veze, koji nije nikoga izbacivao, koji je dobio papire od MORH-a i onda se sve to pokušava na taj način legalizirati. Ono što ja doživljavam kao poseban problem jest to da se ta stvar još i danas pokušava – opravdati.“
Iz hrvatske Vlade su opovrgnuli da je premijerka jučer osobno zvala Hrvatsku televiziju i prijetila tužbom, a na cijeli slučaj osvrnuo se na Hrvatskom radiju i predsjednik države Ivo Josipović:
„Jedno je pitanje da li je bilo ljudi poput, g. Drobca, koji su na jedan neprimjeren način bili tretirani i, očito, šikanirani u neko vrijeme, kada pravna država u Hrvatskoj nije stanovala. To je posebno pitanje i mislim da tu Hrvatska mora s pozornošću vidjeti što s takvim slučajevima i tim ljudima, na neki način, pružiti satisfakciju. Ali,od toga bih potpuno odvojio pitanje da li je premijerka Kosor zakonito stekla svoj stan, mislim da svi podaci govore o tome da jest i to je jedna tema koja je s tim, s gospođom premijerkom, za mene, na neki način, završena.“
Prema podacima Hrvatskog Helsinškog odbora, u Hrvatskoj je samo do '94. godine izvršeno 10.000 takvih deložacija.
Deset tisuća, deložacija izvršeno je do '94! A, tada je, tadašnji pomoćnik ministra, najavio deložiranje još 3 600 obitelji.
„Deset tisuća deložacija izvršeno je do '94! A, tada je, tadašnji pomoćnik ministra, najavio deložiranje još 3.600 obitelji.“
Čičak je, mnogim deložacijama i sam prisustvovao, a podsjeća da je HHO o toj sramotnoj raboti objavio i cijelu knjigu 'Deložacije u Republici Hrvatskoj'.
„Oni bi došli u stan, ljudi su morali mokriti u najlonske vrećice, jer ih nisu pustili u WC. Oni su došli i rekli 'imate samo 10 minuta da odete, samo s osobnim dokumentima'. Sve stvari su ljudima oduzeli, i slike, cijelu njihovu povijest, sve, a onda su taj namještaj odvozili u jedan magacin na Borongaj (zagrebačka četvrt), a onda su ljudi iz Ministarstva dolazili i birali tko što želi, kakav namještaj. To sve ima na papirima!“
"I to mi je neko zanimanje"...
Žrtva jedne takve bespravne deložacije je i 50-godišnji Momir Drobac koji je proteklih dana prvi put javno na Hrvatskoj televiziji progovorio o drami koju su on i brat prošli, nakon što im je '90. umro otac, oficir bivše JNA, a godinu dana kasnije i majka, a oni ostali u stanu od 90 kvadrata što tadašnjim vlastodršcima nije bilo po volji, mjesecima ih se zastrašivalo, a na kraju i prisililo da 'prepuste' stan invalidu Domovinskog rata Dragi Severinu i odu u Severinov stan od 36 kvadrata, gdje Drobac i danas živi - u bijedi, bez posla i novaca i već 7 godina, usred Zagreba, bez struje jer je nema otkud plaćati.
Torturu, strah i deložaciju posebno je teško doživio Momirov, ionako već bolesni brat, Branko:
„Njegova se situacija, nakon preseljenja, izuzetno pogoršala, moglo bi se reći, za 100 puta i on se, jednog dana '99., bacio s 14. kata stana. I to je to.“
Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić, prisustvovao je '90-tih barem u 70-80 deložacija, protiveći im se, zajedno s nekolicinom ondašnjih aktivista za ljudska prava, koji su imali hrabrosti javno im se suprotstaviti. Kaže da su braća Drobac još 'dobro' i prošla, jer im je ponuđen manji stan, jer većina deložiranih jednostavno su izbacivana na ulicu, kao Slobodanka Poštić, profesorica engleskog i ruskog na ondašnjoj Vojno-tehničkoj akademiji. Njoj su provalili u stan i zaposjeli ga dok je na nekoliko sati izišla van, u grad, a kad se otišla žaliti u Ministarstvo obrane onda joj je, kaže Pusić, jedna službenica rekla 'pa Vi ste vrlo hrabra da se dolazite žaliti poslije onoga što su kod vas našli.'
„A, Poštić je rekla, pa recite mi što su našli, a službenica je rekla 'našli su knjige na ćirilici i knjige na ruskom' Poštić je rekla 'ali, čekajte, pa ja sam profesorica ruskog, a onda je odgovor bio 'i to mi je neko zanimanje!'“
Osim što je Srpkinja, profesorica Poštić misli da je nju bilo 'lako' izbaciti i stoga što je bila samohrana majka 13-godišnje djevojčice.
„Znali su da ih neće dočekati u stanu neki naoružani muškarac. Ja se sjećam da je baš tada, '93. godine, kad su meni provalili u stan, dok sam bila u gradu, i izbacili me, da je tada rečeno da je toga mjeseca u gradu Zagrebu bilo deloižirano 37 samohranih majki.
"To je ustaško-partizanski model. Prvo su došli ustaše pa su iselili Židove i Srbe. Onda su došli partizani, pa umjesto da vrate Židove i Srbe, oni potjeraju još i druge, bogate i lijepo se usele. Recimo, Tuđman je živio u stanu jedne bogate Židovke, gospođe Wruss, Židovke koja je bila tad živa i živjela u staračkom domu,“ kaže Ivan Zvonimir Čičak.
Poseban problem opravdavanje
Sveučilišni profesor i politički analitičar dr Žarko Puhovski, smatra da je hrvatska premijerka i '95. i danas, trebala biti svjesna da je taj stan, prije nje – bio otet.
„Ja opet ponavljam, ja ne vidim njenu pravnu odgovornost, ali, da se ja nalazim u stanu, to je ono što se kod Sterije Popovića zove 'krađa i prekrađa' i to je još uvijek opis mnogih tzv. pravnih poslova na Balkanu, nitko me ne bi mogao optužiti da sam za to kriv, ali čovjek mora pokazati, po mojem sudu, osjećaj moralne odgovornosti.“
Dr Zoran Pusić sumnja i u takvu 'legalnost', ne samo u slučaju Kosor, jer je, kaže, u deložacijama '90-tih prepoznao jedan obrazac, ne može reći je li bio planiran ili nije, ali se u većini slučajeva, kao i u slučaju braće Drobac, baš tako događalo, bez sudskog naloga, samo sila i upravni postupak.
„Nekakvi tipovi upadnu u stan,uzmu stan, očiste ga od pokretnina, a nakon par mjeseci se isele (kao i invalid Domovinskog rata Drago Severin iz Dropčeva stana), i onda dođe netko drugi u taj stan, koji onda više s tim nema nikakve veze, koji nije nikoga izbacivao, koji je dobio papire od MORH-a i onda se sve to pokušava na taj način legalizirati. Ono što ja doživljavam kao poseban problem jest to da se ta stvar još i danas pokušava – opravdati.“
Iz hrvatske Vlade su opovrgnuli da je premijerka jučer osobno zvala Hrvatsku televiziju i prijetila tužbom, a na cijeli slučaj osvrnuo se na Hrvatskom radiju i predsjednik države Ivo Josipović:
„Jedno je pitanje da li je bilo ljudi poput, g. Drobca, koji su na jedan neprimjeren način bili tretirani i, očito, šikanirani u neko vrijeme, kada pravna država u Hrvatskoj nije stanovala. To je posebno pitanje i mislim da tu Hrvatska mora s pozornošću vidjeti što s takvim slučajevima i tim ljudima, na neki način, pružiti satisfakciju. Ali,od toga bih potpuno odvojio pitanje da li je premijerka Kosor zakonito stekla svoj stan, mislim da svi podaci govore o tome da jest i to je jedna tema koja je s tim, s gospođom premijerkom, za mene, na neki način, završena.“