Političari mogu biti vlastiti proizvodi, mogu biti proizvodi stranke ili medija, ali na koncu - oni su uvijek produkt svojih glasača
Glasači su ti koji imaju odgovornost, koji odlučuju hoće li pokleknuti milozvučnim pjesmicama u izbornim kampanjama:
"Mi imamo svog čovjeka,
mi imamo predsjednika.
Dajte mu glas, pošteno će voditi nas."
Jedan od birača tvrdi da su oni politički mazohisti:
"Onaj ko krade, ima veće šanse da dobro izgura, nego onaj koji je pošten. Definitivno dokazano. Kada se optuži nekoga ko je kra, a eventualno je pri vlasti, ili ne znam po čemu je poznat i popularan, uvik se nađe neko ko ga brani i opravdava. Narod im daje glasove. I ako si pošten i pošteno radiš, ne možeš dobiti pet glasova od 100."
Birače, naravno, treba paziti jer oni nisu najpouzdaniji. Primjer nam iznosi saborski zastupnik iz SDP-a, Marin Jurjević:
"Imamo oko 16.000 članova u Hrvatskoj. Kroz Komunističku partiju Hrvatske i Savez komunista Hrvatske od 1945. do 1990. godine prošlo je oko 500.000 građana Hrvatske. Gdje je onih 490.000? Najmanje toliko ih imamo u nekim drugim strankama, ili se rasporedilo po drugim pozicijama."
Ljudi tako odlaze u stranke, ili ih simpatiziraju, glasaju, pa se razočaraju:
"Političari kao političari, svako gleda za svoj džep."
"Meni je samo bitno da pošten čovjek izađe i pobijedi na izborima i da dobro vodi zemlju."
"Da nam unaprijede i poljoprivredu i stočarstvo i općenito sve i da ne prodaju ono što valja."
"Ako sam nešto prodavala, prodavala sam svoje, a oni su rasprodali cijelu državu - i vaše i moje."
To je - rekli bi zlobnici - i najkraća definicija razlike između najstarijeg zanata na svijetu i zanata političara u Hrvatskoj. No, postoji još razlika. U Hrvatskoj je politika znatno unosniji posao - govori nam ribarski stručnjak i nekadašnji kolumnist "Slobodne Dalmacije" i "Ferala", Miro Kučić:
"Da li je politika unosan biznis u Hrvatskoj? Apsolutno jeste. Nije se pristupalo izboru za političku funkciju da bi se pomoglo svojoj samoupravnoj cjelini, odakle si došao, nego se išlo u politiku da bi se ostvario za sebe boljitak, pa se došlo do apsurdnih situacija da menadžer u industriji, ili u proizvodnji, koji je godinama imao 2.000, 3.000 ili 4.000 eura plaću, odlazi u penziju sa limitiranom penzijom od 5.000, a da netko tko je privirio u Sabor na pola mandata ima penziju od 15.000 kuna. To je apsolutno nenormalno."
Što su vremena bila mutnija, to je politika bila unosnija. Evo priče šefa Tuđmanova kabineta i predsjednika hrvatske Vlade devedesetih - Hrvoja Šarinića:
"Za jedan račun znam, ali za ove druge račune sam, isto kao i vi, čuo iz nekim novina i medijima, ali nikakve druge informacije o tome nemam. Bio sam začuđen kada sam čuo da je navodno postojao jedan račun u Gracu, na kojemu je čak i predsjednik Tuđman."
Prošle su godine. Predsjedniku Stipi Mesiću prolazi i drugi mandat na vlasti, a bitno njegovo obećanje biračima još nije ostvareno:
"Kada je Hrvatska bila u sklopu Jugoslavije, razumijem da se formirao takav jedan račun u Švicarskoj, ali danas, ili čim je Hrvatska postala priznata, više nije bilo ni jednog razloga da novci budu vani. Svi ti novci su morali biti u Hrvatskoj. I onaj koji je dao novce izvan Hrvatske, i onaj koji ih je trošio, taj mora za to odgovarati."
"Nakon sveg zla koje je napravljeno u prethodnim privatizacijama, HDZ trebamo proglasiti zločinačkom organizacijom i zabraniti joj rad."
Hrvatska javnost zna dosta o bogaćenju nekih političara, o njihovoj imovini koju nisu mogli steći sa svojim primanjima, ali nema reakcija. Bivšem premijeru Sanaderu u ponovnom izboru nije smetalo što nije mogao dokazati podrijetlo svojih 150.000 eura vrijednih satova. Nema reakcija ni kad ministar vanjskih poslova, Žužul, radi korumpiranosti bude smijenjen vraćanjem u saborske klupe, niti kad gradonačelnik Zagreba, Bandić, radi pokušaja korumpiranja bude kažnjen izborom za dogradonačelnika, ni kad se ministri Rončević i Vukelić suoče s ozbiljnim optužbama za korupciju, pa onda samo promijene resore. Zašto?
Objašnjava sociolog Boris Vušković:
"Ne vjerujem da kod nas javnost ima bitnog utjecaja na bar ona značajnija društvena događanja jer je kod nas politička elita toliko moćna, da javnost i ne postoji."
Drugim riječima reklo bi se - zavladala je močvara.
Oštrije reakcije javnosti moguće su tek - a ta vremena stižu - kad nesposobni političari grubo zagrebu u interese ljudi. Tek onda se čuju glasovi otpora močvari - kao ovi iz splitskog brodogradilišta:
"Ovaj prosvjed je samo upozorenje Vladi da zna da pazimo što i kako odlučuje jer ako pođe po zlu, ni njihova cijena neće biti velika. Bit će samo jedna kuna."
"Dole Vlada!"
Glasačima iz splitskog škvera je bilo dosta političara, pa su na lokalnim izborima glasali za tajkuna Željka Keruma, a on - u funkciji splitskog gradonačelnika - voli reći što narod voli čuti:
"U roku od mjesec dana će se riješiti to da sva djeca u Splitu imaju smještaj u vrtiću. Žalosno je da postoje djeca koja nemaju mjesta u vrtiću."
Skoro će i dva mjeseca od ovog obećanja, ali vrtića još nema. Nova razočarenja su na pomolu. Nezadovoljstvo može biti neselektivno, pa da se jajima gađaju i oni koji se nisu baš ogriješili o narodnu masu i kasu, kao Vesna Pusić:
"To je svinjarija."
Bila je to prva reakcija Vesne Pusić na pozornici, dok nam je kasnije rekla:
"Jedan duhoviti Splićanin, Boris Dežulović, napisao je povodom upotrebe jaja u političke svrhe - vidi se da imaju jaja od kokoši."
Franjo Tuđman je jedini hrvatski političar kojemu su se posljednjih decenija po Hrvatskoj dizali spomenici. Puno ih misli da ih političarima, naravno i Tuđmanu, ne treba dizati:
"Ne stavljati ga. Malo će mu se klanjati, ali će ga više pljucati."
"Mi imamo svog čovjeka,
mi imamo predsjednika.
Dajte mu glas, pošteno će voditi nas."
Jedan od birača tvrdi da su oni politički mazohisti:
"Onaj ko krade, ima veće šanse da dobro izgura, nego onaj koji je pošten. Definitivno dokazano. Kada se optuži nekoga ko je kra, a eventualno je pri vlasti, ili ne znam po čemu je poznat i popularan, uvik se nađe neko ko ga brani i opravdava. Narod im daje glasove. I ako si pošten i pošteno radiš, ne možeš dobiti pet glasova od 100."
Birače, naravno, treba paziti jer oni nisu najpouzdaniji. Primjer nam iznosi saborski zastupnik iz SDP-a, Marin Jurjević:
"Imamo oko 16.000 članova u Hrvatskoj. Kroz Komunističku partiju Hrvatske i Savez komunista Hrvatske od 1945. do 1990. godine prošlo je oko 500.000 građana Hrvatske. Gdje je onih 490.000? Najmanje toliko ih imamo u nekim drugim strankama, ili se rasporedilo po drugim pozicijama."
Ljudi tako odlaze u stranke, ili ih simpatiziraju, glasaju, pa se razočaraju:
"Političari kao političari, svako gleda za svoj džep."
"Meni je samo bitno da pošten čovjek izađe i pobijedi na izborima i da dobro vodi zemlju."
"Da nam unaprijede i poljoprivredu i stočarstvo i općenito sve i da ne prodaju ono što valja."
Lidija Šunjerga: "Ako sam nešto prodavala, prodavala sam svoje, a oni su rasprodali cijelu državu - i vaše i moje." Foto: Goran Vežić
A prodalo se dosta, i uz masne provizije. O tome je u svojoj kampanji za gradonačelnicu Kaštela govorila i bivša prostitutka i porno-glumica, Lidija Šunjerga: 
"Ako sam nešto prodavala, prodavala sam svoje, a oni su rasprodali cijelu državu - i vaše i moje."
Lov u mutnom
To je - rekli bi zlobnici - i najkraća definicija razlike između najstarijeg zanata na svijetu i zanata političara u Hrvatskoj. No, postoji još razlika. U Hrvatskoj je politika znatno unosniji posao - govori nam ribarski stručnjak i nekadašnji kolumnist "Slobodne Dalmacije" i "Ferala", Miro Kučić:
Da li je politika unosan biznis u Hrvatskoj? Apsolutno jeste. Nije se pristupalo izboru za političku funkciju da bi se pomoglo svojoj samoupravnoj cjelini, odakle si došao, nego se išlo u politiku da bi se ostvario za sebe boljitak
Što su vremena bila mutnija, to je politika bila unosnija. Evo priče šefa Tuđmanova kabineta i predsjednika hrvatske Vlade devedesetih - Hrvoja Šarinića:
"Za jedan račun znam, ali za ove druge račune sam, isto kao i vi, čuo iz nekim novina i medijima, ali nikakve druge informacije o tome nemam. Bio sam začuđen kada sam čuo da je navodno postojao jedan račun u Gracu, na kojemu je čak i predsjednik Tuđman."
Prošle su godine. Predsjedniku Stipi Mesiću prolazi i drugi mandat na vlasti, a bitno njegovo obećanje biračima još nije ostvareno:
"Kada je Hrvatska bila u sklopu Jugoslavije, razumijem da se formirao takav jedan račun u Švicarskoj, ali danas, ili čim je Hrvatska postala priznata, više nije bilo ni jednog razloga da novci budu vani. Svi ti novci su morali biti u Hrvatskoj. I onaj koji je dao novce izvan Hrvatske, i onaj koji ih je trošio, taj mora za to odgovarati."
No, nisu samo ratne godine bile pogodne za lov u mutnom. Mnogi političari bi teško mogli objasniti svoje bogatstvo. Antun Kapraljević, koji je bio na čelu saborskog povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, znao je dosta pa je, valjda, i znao što govori:
"Nakon sveg zla koje je napravljeno u prethodnim privatizacijama, HDZ trebamo proglasiti zločinačkom organizacijom i zabraniti joj rad."
Malo će mu se klanjati, ali će ga više pljucati
Hrvatska javnost zna dosta o bogaćenju nekih političara, o njihovoj imovini koju nisu mogli steći sa svojim primanjima, ali nema reakcija. Bivšem premijeru Sanaderu u ponovnom izboru nije smetalo što nije mogao dokazati podrijetlo svojih 150.000 eura vrijednih satova. Nema reakcija ni kad ministar vanjskih poslova, Žužul, radi korumpiranosti bude smijenjen vraćanjem u saborske klupe, niti kad gradonačelnik Zagreba, Bandić, radi pokušaja korumpiranja bude kažnjen izborom za dogradonačelnika, ni kad se ministri Rončević i Vukelić suoče s ozbiljnim optužbama za korupciju, pa onda samo promijene resore. Zašto?
Ne vjerujem da kod nas javnost ima bitnog utjecaja na bar ona značajnija društvena događanja jer je kod nas politička elita toliko moćna, da javnost i ne postoji.
"Ne vjerujem da kod nas javnost ima bitnog utjecaja na bar ona značajnija društvena događanja jer je kod nas politička elita toliko moćna, da javnost i ne postoji."
Drugim riječima reklo bi se - zavladala je močvara.
Oštrije reakcije javnosti moguće su tek - a ta vremena stižu - kad nesposobni političari grubo zagrebu u interese ljudi. Tek onda se čuju glasovi otpora močvari - kao ovi iz splitskog brodogradilišta:
"Ovaj prosvjed je samo upozorenje Vladi da zna da pazimo što i kako odlučuje jer ako pođe po zlu, ni njihova cijena neće biti velika. Bit će samo jedna kuna."
"Dole Vlada!"
Glasačima iz splitskog škvera je bilo dosta političara, pa su na lokalnim izborima glasali za tajkuna Željka Keruma, a on - u funkciji splitskog gradonačelnika - voli reći što narod voli čuti:
"U roku od mjesec dana će se riješiti to da sva djeca u Splitu imaju smještaj u vrtiću. Žalosno je da postoje djeca koja nemaju mjesta u vrtiću."
Skoro će i dva mjeseca od ovog obećanja, ali vrtića još nema. Nova razočarenja su na pomolu. Nezadovoljstvo može biti neselektivno, pa da se jajima gađaju i oni koji se nisu baš ogriješili o narodnu masu i kasu, kao Vesna Pusić:
"To je svinjarija."
Bila je to prva reakcija Vesne Pusić na pozornici, dok nam je kasnije rekla:
"Jedan duhoviti Splićanin, Boris Dežulović, napisao je povodom upotrebe jaja u političke svrhe - vidi se da imaju jaja od kokoši."
Franjo Tuđman je jedini hrvatski političar kojemu su se posljednjih decenija po Hrvatskoj dizali spomenici. Puno ih misli da ih političarima, naravno i Tuđmanu, ne treba dizati:
"Ne stavljati ga. Malo će mu se klanjati, ali će ga više pljucati."