U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome šta može doneti proces, koji je ovih dana počeo pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, u kome Hrvatska i Srbija jedna drugu tuže za genocid. Sagovornici su bili Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.
Bilo je reči o tome zašto su Srbija i Hrvatska ušle u taj proces iako i jedna druga imaju minimalne šanse da dokažu da je ona druga strana počinila genocid, zašto su propale šanse da se postigne nagodba i povuku tužbe, da li je Srbija mogla rešiti problem nestalih lica u ratu u Hrvatskoj, što je bio jedan od uslova Zagreba za povlačenje tužbe, da li su se hrvatska i srpska vlada odlučile da idu do kraja zato sto su se plašile negativne reakacije vlastitog javnog mnjena ukoliko bi došlo do povlačenja tužbe i protivtužbe, koliko su realna očekivanja Vesne Pusić i Aleksandra Vučića da proces u Hagu neće poremetiti odnose između Beograda i Zagreba, kao i o tome koliko će haško suđenje koštati Hrvatsku, a koliko Srbiju - s obzirom da u svojim timovima imaju poznate svetske pravnike.
Davor Gjenero: Ta priča sa hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid od početka je prilično nesretna. Ona je uložena pod kraj režima Franje Tuđmana, kad je Tuđman već bio izgubio političku kontrolu i sposobnost racionalnog razumijevanja procesa. Tužbu su pokrenula dva dosta čudna čovjeka - profesor Zvonko Šeparović i njegov tadašnji odvjetnički suradnik iz Amerike, gospodin Rifkin. Kada je nova administracija na čelu sa gospodinom Račanom preuzela upravljanje Hrvatskom, nije imala manevarski prostor odustati od tužbe, nego je angažirala neke od ponajboljih hrvatskih pravnih stručnjaka da pripreme ozbiljan podnesak. To su uradili ministar pravosuđa, profesor Stipe Ivanišević, i dva tadašnja docenta Pravnog fakulteta, Ivan Šimonović, sada zamjenik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, i Ivo Josipović, danas predsjednik Hrvatske, uz suradnju sa gospodinom Muljačićem, uglednim hrvatskim diplomatom. Oni su predali ozbiljan papir kojeg je, kao relevantnog, na kraju prihvatilo haško sudište. S druge strane, Srbija je predala dokument kojeg je njegov autor gospodin Tibor Varadi, koji je bio ministar pravde u vladi Milana Panića 1992. godine, označio kao tehnički i pokušao je postići nagodbu sa Hrvatskom da ona povuče svoju tužbu, pa će i Srbija povući taj papir. Profesori Josipović i Šimonović su od početka zagovarali izvansudsko poravnanje između Srbije i Hrvatske, u kome bi Srbija priznala agresivni karakter Miloševićevog režima, priznala činjenicu da je oko 7.000 otetih hrvatskih državljana bilo u logorima po Srbiji, razjasnila sudbinu svih nestalih osoba i na koncu vratila svo arhivsko gradivo i umjetničko blago kojeg je JNA odnijela iz Hrvatske - što je uglavnom napravljeno. Kada je profesor Josipović postao predsjednikom - u to vrijeme je gospodin Tadić bio predsjednikom Srbije - dvije zemlje su bile vrlo blizu izvansudskog poravnanja. Predsjednik Tadić je posjetio Vukovar i izrazio je žaljenje, što je bilo vrlo blizu hrvatskom zahtjevu da se prizna agresivni karakter Miloševićeva režima. Nakon toga dijalog je prekinut, pa do sporazuma dviju država nije došlo.
Aleksandar Popov: Stvar je prilično jednostavna. Hrvatska nije mogla da povuče tužbu zbog sopstvenog javnog mnjenja, a iz istog razloga to nije mogla da uradi ni Srbija. Kada se videlo da nema nikakve šanse za vansudsko poravnanje, onda je potpredsednica hrvatske vlade, Vesna Pusić, došla u Beograd, sastala se sa svojim kolegom - prvim potpredsednikom vlade Srbije, Aleksandrom Vučićem, pa su se njih dvoje složili da prošlost treba prepustiti sudu, a da se oni moraju okreneti budućnosti. Meni je bilo čudno da su neki naši analitičari uoči posete Vesne Pusić govorili da ona dolazi u nameri da učini zadnji pokušaj da se povuku tužba i protivtužba, jer sam bio siguran da u ovom trenutkuj za to nema nikakve šanse. Sud se mogao izbeći da su neke stvari ranije urađene, ali mnogo ranije. Sada imamo suđenje koje će, po mom mišljenju, uticati da dođe do poremećaja međusobnih odnosa.
Davor Gjenero: U ovim krajevima je uobičajeno da administracije ne znaju komunicirati sa javnošću i da ne znaju zagovarati svoje prioritete. Međutim, kad govorimo o tome da li je ovo suđenje moglo biti izbjegnuto, čini mi se da je konstelacija odnosa bila takva da hrvatska strana nije mogla puno učiniti. Sasvim sigurno manevarski prostor administracije u Zagrebu nije povećala činjenica da je nedavno Vrhovni sud Srbije poništio prvostupanjsku presudu u slučaju Lovas, a da je Ustavni sud Srbije poništio konačnu presudu za slučaj Velepromet. Sve to govori o tome da ona pitanja koja je Hrvatska htjela riješiti kroz izvansudsko poravnanje još uvijek nisu rješiva na politički način.
Aleksandar Popov: Ovo je jedna tragična šarada gde jedna strana tvrdi da ona druga ne ispunjava uslove, a druga kaže da je dala sve raspoložive spiskove nestalih, tako da javnost, bar u Srbiji - ja ne znam kako je u Hrvatskoj - ne zna šta je prava istina. Meni je prosto neverovatno da Srbija i Hrvatska svih ovih godina nisu smogle snage da reše jedno tako ozbiljno i tragično pitanje kao što je problem nestalih.
Davor Gjenero: Moram vas ispraviti. Hrvatska ne postavlja više pitanje nestalih Hrvata. Već duže vremena, to jeste od kako su Mesić i Josipović na čelu države, govori se isključivo o žrtvama rata i o hrvatskim državljanima. Kada danas Hrvatska govori o svojim nestalim državljanima, ona misli i na sudbinu nestalih u toku 1991. i 1992. godine, a to su pretežno Hrvati, i na one koji su nestali 1995. godine, a to su pretežno Srbi. A što se tiče odgovora na vaše pitanje - naravno da Srbija nije sve učinila, jer da je učinila onda ovog problema ne bi ni bilo. Još uvijek nije razjašnjena sudbina onih koje je takozvana JNA odvela iz Vukovara i zatočila u logorima po Srbiji, još uvijek se ne zna točna brojka ljudi koji su tada nestali, a sve to sasvim sigurno postoji u dokumentacije bivše vojske.
Davor Gjenero: Kad je riječ o Hrvatskoj, možemo reći da se genocid dogodio samo u jednom mjestu. Samo ono što se u režiji Ratka Mladića dogodilo u Škabrnji je čisti, tipični genocid, ali se radi o - strašno je to reći, jer zločin je zločin, bez obzira na broj žrtava - relativno malom broju ljudi. Hrvatska strana je toga svjesna i nada se da će kroz ovaj spor postići otprilike ono što je Bosna i Hercegovina postigla tužbom za genocid protiv Srbije. Bosni i Hercegovini je uspjelo da Međunarodni sud u Hagu jasno kaže kako se genocid nad Bošnjacima jest dogodio - doduše, presuda kaže, ograničeno, u srebreničkoj zoni - i kako Srbija jest odgovorna zbog toga što taj genocid nije spriječila. Hrvatska se vjerojatno nada da će presuda u ovom slučaju biti takva da će iz nje biti vidljivo da Međunarodni sud pravde ne priznaje postojanje genocida, ali da će na neki način biti jasno rečeno kako se jest radilo o agresiji Srbije na Hrvatsku.
Aleksandar Popov: Da je Srbija verovala u to da će moći da izvuče satisfakciju, onda bi ona prva podnela tužbu, a ne Hrvatska. Protivtužba je bila reakcija na hrvatsku tužbu, tako da ja ne verujem da se sa srpske strane očekuje da će Međunarodni sud pravde presuditi da se tokom Oluje desio genocid. Mislim da će sud konstatovati šta su jedna i druga strana činile za vreme ratnih zbivanja, ali ne verujem da će iko biti osuđen za genocid.
Aleksandar Popov: To nije predmet tužbe. Čak i članovi srpskog tima kažu da time žele da celu stvar stave u jedan širi kontekst i pokažu da je povod svemu bio strah Srba da se ne ponovi ono šta se dešavalo za vreme Drugog svetskog rata. Ali, mislim da to neće pojačati argumente Srbije i mislim da se sud neće time previše baviti.
Davor Gjenero: Ja mislim da bi pod određenim uvjetima moglo. Uvjeren sam da je poruka koju je gospođa Pusić došla izreći u Beogradu bila potpuno iskrena. Osim toga, ako gledamo kako se ponaša hrvatski tim u Hagu, onda vidimo njegovu suzdržanost, vidimo da su članovi tog tima odustali od unakrsnog ispitivanja svjedoka koje je ponudila srpska strana. U hrvatskim medijima nema spekuliranja o tome tko su ti svjedoci i nema pokušaja izlaganja tih ljudi nekakvome linču. S druge strane, u medijima u Srbiji imamo vrlo povišeni ton izvještavanja o procesu u Hagu, a imali smo i linč nekih uglednih građana Srbije koji se pojavljuju kao svjedoci hrvatske strane, kao i neodmjerene izjave ministra pravosuđa Srbije, koje su prilično iznenađujuće za mladog, obrazovanog čovjeka kakav je gospodin Selaković.
Davor Gjenero: Ove dvije izjave nisu u suprotnosti, ne negiraju jedna drugu. To što je rekla profesorica Crnić nije ni po čemu neistinito i lažno, to je izjava koja je funkcionalna u procesu. Činjenica da se Srbija nije odrekla Miloševićevog agresivnog projekta ne znači da su današnji akteri odgovorni za taj projekt, ali je to razlog zašto Hrvatska nije mogla povući tužbu za genocid.
Davor Gjenero: Nije odgovorna za zločine tog režima, ali ih se nije odrekla. Ni današnja hrvatska vlast nije odgovorna za zločine koje je NDH učinila, ali se eksplicite odrekla tih zločina.
Aleksandar Popov: Činjenica je da je trenutno u Srbiji na vlasti jedna garnitura koja je imala određenu ulogu devedesetih godina. Ali, bez obzira šta ja o njima mislio, u ovom trenutku bitno je njihovo ponašanje u aktuelnoj politici. Pre skoro dve godine, kada je ova garnitura došla na vlast u Srbiji, imali smo zbog nekih izjava predsednika Srbije veoma hladne odnose između Beograda i Zagreba. Međutim, ta retorika je splasnula, na delu je nova politika najuticajnijeg čoveka u Srbiji, Aleksandra Vučića, koja se - kad je reč o Kosovu i odnosima sa susedima -pokazuje kao veoma konstruktivna. Ja mislim da je cilj dolaska Vesne Pusić u Beograd bio da se takav trend zadrži. Ali, nevolja je što će ono što se bude događalo u haškoj sudnici - govori
tužilaca, izjave svedoka, izvođenje dokaza - hteli mi to ili ne hteli dovesti do pogoršanja odnosa, a ti odnosi, ja to moram da kažem, ni sada nisu dobri. Oni su u stanju hibernacije. Sem povremenih susreta zvaničnika naših zemalja ništa se ne desava, nijedno sporno pitanje se ne rešava.
Davor Gjenero: Naravno da bi bilo bolje da tog suđenja nema, naravno da bi bilo bolje da te nesretne tužbe od početku nije bilo, naravno da bi bilo bolje da je inicijativa profesora Josipovića uspjela još prije sedam, osam godina, ali meni se ne čini da će proces pred Međunarodnim sudom pravde bilo što fundamentalno promijeniti u međusobnim odnosima.
Davor Gjenero: Cifra se vjerojatno zna, ali ja je nisam potražio pripremajući se za ovaj razgovor. Ukazao bih na nešto drugo. Zanimljivo je da je gospođa Pusić na svaki način izbjegavala da ovaj proces dođe pod krov, da tako kažem, njezine kuće - Ministarstva vanjskih i evropskih poslova. Prije svega zbog toga da to ministarstvo ne bi bilo budžetski oštećeno. Naime, ministrica je nedavno morala tražiti dodatna sredstva za jedan drugi međunarodno-pravni spor koji vodi Hrvatska, a to je ova ad hoc arbitraža oko granice sa Slovenijom. Ministrica je tada jasno rekla da bi bilo bolje da se sa Slovenijom postigao bilateralni politički dogovor, čime bi se izbjegli veliki troškovi, dok je premijer, gospodin Milanović, tom prilikom izjavio kako on te novce smatra dobro potrošenima, jer je bolje nekome izvana prepustiti da riješi stvar. Pokazalo se da postoje dva duboko različita stava o tome kako da Hrvatska rješava svoje probleme sa susjedima. Ministrica želi bilateralne razgovore, kompromise, konsenzus i postizanje političkog dogovora, a gospodin Milanović bi probleme rješavao pred međunarodnim sudbenim tijelima.
Davor Gjenero: Vjerojatno je vaš zaključak točan.
Aleksandar Popov: Ja ne znam koliko će Srbiju koštati ovaj proces, ali, kad pogledam imena koja su u srpskom timu, uveren sam da će to mnogo koštati. Mislim da je to stvarno nepotreban trošak, tim pre što mi imamo urušenu privredu i svakodnevne proteste radnika. Samo nam još treba da plaćamo skupe pravne zastupnike u Hagu u jednom procesu za koji smo već u startu svesni da neće ni do čega korisnog dovesti. Potrošiće se gomila para, a od toga, zapravo, ništa neće biti.
Davor Gjenero: Presuda će doći vjerojatno tek negdje za godinu dana i vjerojatno će
biti solomonska, pa će je svaka strana tumačiti na svoj način. Gospodin Popov je u pravu - vjerojatno će uludo biti potrošeno mnogo novca. Načelno, ne treba plakati za prolivenim mlijekom. Pitanje je, međutim, kako se to moglo izbjeći.
Aleksandar Popov: Nevolja je u tome što će svako ostati ušančen u svojim stavovima, a presuda će, kao što kaže moj sagovornik, biti solomonska ili pitijska i svako će moći da je tumači na svoj način. Ovaj proces ni malo neće doprineti da se uradi ono što se mora uraditi - da se i Srbija i Hrvatska suoče sa svojom prošlošću i na taj način skinu balast zločina sa svojih leđa - zbog sebe i zbog svog naroda. A što se tiče bilateralnih odnosa, umesto da rešavamo sporna pitanja , kao što su pitanje nestalih i problem granice, postoji opasnost da se ti odnosi zbog procesa u Hagu pogoršaju.
Bilo je reči o tome zašto su Srbija i Hrvatska ušle u taj proces iako i jedna druga imaju minimalne šanse da dokažu da je ona druga strana počinila genocid, zašto su propale šanse da se postigne nagodba i povuku tužbe, da li je Srbija mogla rešiti problem nestalih lica u ratu u Hrvatskoj, što je bio jedan od uslova Zagreba za povlačenje tužbe, da li su se hrvatska i srpska vlada odlučile da idu do kraja zato sto su se plašile negativne reakacije vlastitog javnog mnjena ukoliko bi došlo do povlačenja tužbe i protivtužbe, koliko su realna očekivanja Vesne Pusić i Aleksandra Vučića da proces u Hagu neće poremetiti odnose između Beograda i Zagreba, kao i o tome koliko će haško suđenje koštati Hrvatsku, a koliko Srbiju - s obzirom da u svojim timovima imaju poznate svetske pravnike.
Omer Karabeg: Većina pravnih stručnjaka, sem onih koji su angažovani u hrvatskom i srpskom timu, smatra da će i Hrvatskoj i Srbiji biti gotovo nemoguće dokazati da je ona druga strana počinila genocid. Toga su bili svesni i političari obe zemlje, pa ipak nije postignuta nagodba o povlačenju tužbe i protivtužbe, nego se ušlo u veoma skupi proces. Zašto nije postignuta nagodba?
Ta priča sa hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid od početka je prilično nesretna
Hrvatska nije mogla da povuče tužbu zbog sopstvenog javnog mnjenja, a iz istog razloga to nije mogla da uradi ni Srbija
Omer Karabeg: Zar je moguće da su vlade Hrvatske i Srbije do te mere zarobljenici javnog mnjenja da moraju da ulaze u nešto što će ih koštati i pogoršanja odnosa i para?
Davor Gjenero: U ovim krajevima je uobičajeno da administracije ne znaju komunicirati sa javnošću i da ne znaju zagovarati svoje prioritete. Međutim, kad govorimo o tome da li je ovo suđenje moglo biti izbjegnuto, čini mi se da je konstelacija odnosa bila takva da hrvatska strana nije mogla puno učiniti. Sasvim sigurno manevarski prostor administracije u Zagrebu nije povećala činjenica da je nedavno Vrhovni sud Srbije poništio prvostupanjsku presudu u slučaju Lovas, a da je Ustavni sud Srbije poništio konačnu presudu za slučaj Velepromet. Sve to govori o tome da ona pitanja koja je Hrvatska htjela riješiti kroz izvansudsko poravnanje još uvijek nisu rješiva na politički način.
Omer Karabeg: Jedan od glavnih uslova Hrvatske za povlačenje tužbe bio je da se rasvetli sudbina Hrvata nestalih u poslednjem ratu. Prilikom posete Beogradu Vesna Pusić je izjavila da Srbija nije ispunula taj uslov, dok je Aleksandar Vučić rekao da je Srbija uradila što je mogla. Šta je tu istina? Je li zaista Srbija sve uradila da se reši problem nestalih?
Aleksandar Popov: Ovo je jedna tragična šarada gde jedna strana tvrdi da ona druga ne ispunjava uslove, a druga kaže da je dala sve raspoložive spiskove nestalih, tako da javnost, bar u Srbiji - ja ne znam kako je u Hrvatskoj - ne zna šta je prava istina. Meni je prosto neverovatno da Srbija i Hrvatska svih ovih godina nisu smogle snage da reše jedno tako ozbiljno i tragično pitanje kao što je problem nestalih.
Davor Gjenero: Moram vas ispraviti. Hrvatska ne postavlja više pitanje nestalih Hrvata. Već duže vremena, to jeste od kako su Mesić i Josipović na čelu države, govori se isključivo o žrtvama rata i o hrvatskim državljanima. Kada danas Hrvatska govori o svojim nestalim državljanima, ona misli i na sudbinu nestalih u toku 1991. i 1992. godine, a to su pretežno Hrvati, i na one koji su nestali 1995. godine, a to su pretežno Srbi. A što se tiče odgovora na vaše pitanje - naravno da Srbija nije sve učinila, jer da je učinila onda ovog problema ne bi ni bilo. Još uvijek nije razjašnjena sudbina onih koje je takozvana JNA odvela iz Vukovara i zatočila u logorima po Srbiji, još uvijek se ne zna točna brojka ljudi koji su tada nestali, a sve to sasvim sigurno postoji u dokumentacije bivše vojske.
Omer Karabeg: Gospodine Gjenero, koliko će na stav Međunarodnog suda pravde u ovom sporu uticati presude Haškog tribunala? Tamo, koliko znam, nema nijedne presude za genocid u Hrvatskoj. Da li to u izvesnom smislu slabi hrvatsku tužbu?
Kad je riječ o Hrvatskoj, možemo reći da se genocid dogodio samo u jednom mjestu. Samo ono što se u režiji Ratka Mladića dogodilo u Škabrnji je čisti, tipični genocid
Omer Karabeg: Gospodine Popov, članovi tima Srbije govore da će uspeti da dokažu genocid nad Srbima, jer oni smatraju da etničko čišćenje, koje je sprovedeno tokom Oluje, ima elemente genocida.
Mislim da će sud konstatovati šta su jedna i druga strana činile za vreme ratnih zbivanja, ali ne verujem da će iko biti osuđen za genocid
Omer Karabeg: Koliko srpskom timu može pomoći pozivanje na genocid koji se dogodio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?
Aleksandar Popov: To nije predmet tužbe. Čak i članovi srpskog tima kažu da time žele da celu stvar stave u jedan širi kontekst i pokažu da je povod svemu bio strah Srba da se ne ponovi ono šta se dešavalo za vreme Drugog svetskog rata. Ali, mislim da to neće pojačati argumente Srbije i mislim da se sud neće time previše baviti.
Omer Karabeg: Političari i jedne i druge strane se, čini mi se, ponašaju kao da su tužba i protivtužba nešto što su protiv volje morali da urade, pa bi da to brzo zaborave. Tako je ministarka inostranih poslova Hrvatske, Vesna Pusić, prilikom nedavne posete Beogradu čak rekla da sadašnja srpska vlast nije odgovorna za zločine za koje Hrvatska tuži Srbiju, iako su njeni glavni funkcioneri u vreme, kada su počinjeni ti zločini, bili deo Miloševićevog režima. To je, zaista, bio gest dobre volje. Gospođa Pusić je dodala da je posao političara da vode računa o sadašnjosti i budućnosti, a da prošlost treba ostaviti sudu. S tim se složio i Aleksandar Vučić, pa je i on rekao da je najvažnije šta će se raditi u budućnosti. Može li se prošlost tek tako prepustiti sudu i odvojiti od sadašnjosti i budućnosti? Da li je moguće da ono što se dešava u haškoj sudnici neće imati nikakvog uticaja na odnose između dve zemlje?
Davor Gjenero: Ja mislim da bi pod određenim uvjetima moglo. Uvjeren sam da je poruka koju je gospođa Pusić došla izreći u Beogradu bila potpuno iskrena. Osim toga, ako gledamo kako se ponaša hrvatski tim u Hagu, onda vidimo njegovu suzdržanost, vidimo da su članovi tog tima odustali od unakrsnog ispitivanja svjedoka koje je ponudila srpska strana. U hrvatskim medijima nema spekuliranja o tome tko su ti svjedoci i nema pokušaja izlaganja tih ljudi nekakvome linču. S druge strane, u medijima u Srbiji imamo vrlo povišeni ton izvještavanja o procesu u Hagu, a imali smo i linč nekih uglednih građana Srbije koji se pojavljuju kao svjedoci hrvatske strane, kao i neodmjerene izjave ministra pravosuđa Srbije, koje su prilično iznenađujuće za mladog, obrazovanog čovjeka kakav je gospodin Selaković.
Omer Karabeg: Gospodine Gjenero, ali šefica hrvatskog tima, gospođa Vesna Crnić-Grotić, već prvog dana rasprave govorila je drukčije od gospođe Pusić. Ona je kritikovala sadašnju srpsku vlast i rekla da Tomislav Nikolić nikada nije priznao genocid u Srebrenici, niti se odrekao Vojislava Šešelja i paravojnih formacija, kao i da sadašnja vlast u Beogradu nije pokazala spremnost da se odrekne zločina koje je Srbija počinila u prošlosti. To je suprotno od onoga što je gospođa Pusić govorila u Beogradu kada je rekla da sadašnja vlast nije odgovorna za ono što je činila vlast u Miloševićevo vreme. To je logika sudskog procesa, jer je cilj svake strane da što više ocrni drugu stranu, a to onda mora da utiče na međusobne odnose.
Činjenica da se Srbija nije odrekla Miloševićevog agresivnog projekta ne znači da su današnji akteri odgovorni za taj projekt, ali je to razlog zašto Hrvatska nije mogla povući tužbu za genocid
Omer Karabeg: Izvinite, ali gospođa Crnić upravo prebacuje sadašnjoj vlasti u Srbiji da se nije odrekla Miloševićevog projekta, a gospođa Pusić kaže da ta vlast nije odgovorna. Nisu to iste izjave.
Davor Gjenero: Nije odgovorna za zločine tog režima, ali ih se nije odrekla. Ni današnja hrvatska vlast nije odgovorna za zločine koje je NDH učinila, ali se eksplicite odrekla tih zločina.
Aleksandar Popov: Činjenica je da je trenutno u Srbiji na vlasti jedna garnitura koja je imala određenu ulogu devedesetih godina. Ali, bez obzira šta ja o njima mislio, u ovom trenutku bitno je njihovo ponašanje u aktuelnoj politici. Pre skoro dve godine, kada je ova garnitura došla na vlast u Srbiji, imali smo zbog nekih izjava predsednika Srbije veoma hladne odnose između Beograda i Zagreba. Međutim, ta retorika je splasnula, na delu je nova politika najuticajnijeg čoveka u Srbiji, Aleksandra Vučića, koja se - kad je reč o Kosovu i odnosima sa susedima -pokazuje kao veoma konstruktivna. Ja mislim da je cilj dolaska Vesne Pusić u Beograd bio da se takav trend zadrži. Ali, nevolja je što će ono što se bude događalo u haškoj sudnici - govori
Nevolja je što će ono što se bude događalo u haškoj sudnici - govori tužilaca, izjave svedoka, izvođenje dokaza - hteli mi to ili ne hteli dovesti do pogoršanja odnosa
Davor Gjenero: Naravno da bi bilo bolje da tog suđenja nema, naravno da bi bilo bolje da te nesretne tužbe od početku nije bilo, naravno da bi bilo bolje da je inicijativa profesora Josipovića uspjela još prije sedam, osam godina, ali meni se ne čini da će proces pred Međunarodnim sudom pravde bilo što fundamentalno promijeniti u međusobnim odnosima.
Omer Karabeg: I jedna i duga stana imaju velike timove i u njima zvučna imena svetskih pravnika. To će, naravno, mnogo da košta. Gospodine Gjenero, zna li se makar približna cifra koliko će Hrvatsku koštati taj proces?
Davor Gjenero: Cifra se vjerojatno zna, ali ja je nisam potražio pripremajući se za ovaj razgovor. Ukazao bih na nešto drugo. Zanimljivo je da je gospođa Pusić na svaki način izbjegavala da ovaj proces dođe pod krov, da tako kažem, njezine kuće - Ministarstva vanjskih i evropskih poslova. Prije svega zbog toga da to ministarstvo ne bi bilo budžetski oštećeno. Naime, ministrica je nedavno morala tražiti dodatna sredstva za jedan drugi međunarodno-pravni spor koji vodi Hrvatska, a to je ova ad hoc arbitraža oko granice sa Slovenijom. Ministrica je tada jasno rekla da bi bilo bolje da se sa Slovenijom postigao bilateralni politički dogovor, čime bi se izbjegli veliki troškovi, dok je premijer, gospodin Milanović, tom prilikom izjavio kako on te novce smatra dobro potrošenima, jer je bolje nekome izvana prepustiti da riješi stvar. Pokazalo se da postoje dva duboko različita stava o tome kako da Hrvatska rješava svoje probleme sa susjedima. Ministrica želi bilateralne razgovore, kompromise, konsenzus i postizanje političkog dogovora, a gospodin Milanović bi probleme rješavao pred međunarodnim sudbenim tijelima.
Omer Karabeg: Znači li to da je i u slučaju hrvatske tužbe za genocid premijer Milanović bio za to da se spor rešava pred Međunarodnim sudom pravde, bez obzira koliko će to koštati, dok se gospođa Pusić zalagala da se taj spor reši dogovorom kako bi se izbegle međusobne trzavice i troškovi?
Davor Gjenero: Vjerojatno je vaš zaključak točan.
Aleksandar Popov: Ja ne znam koliko će Srbiju koštati ovaj proces, ali, kad pogledam imena koja su u srpskom timu, uveren sam da će to mnogo koštati. Mislim da je to stvarno nepotreban trošak, tim pre što mi imamo urušenu privredu i svakodnevne proteste radnika. Samo nam još treba da plaćamo skupe pravne zastupnike u Hagu u jednom procesu za koji smo već u startu svesni da neće ni do čega korisnog dovesti. Potrošiće se gomila para, a od toga, zapravo, ništa neće biti.
Omer Karabeg: Hoće li se tokom procesa u Hagu bar utvrditi neke činjenice, pa da oko njih više ne bude spora?
Davor Gjenero: Presuda će doći vjerojatno tek negdje za godinu dana i vjerojatno će
Presuda će doći vjerojatno tek negdje za godinu dana i vjerojatno će biti solomonska, pa će je svaka strana tumačiti na svoj način
Aleksandar Popov: Nevolja je u tome što će svako ostati ušančen u svojim stavovima, a presuda će, kao što kaže moj sagovornik, biti solomonska ili pitijska i svako će moći da je tumači na svoj način. Ovaj proces ni malo neće doprineti da se uradi ono što se mora uraditi - da se i Srbija i Hrvatska suoče sa svojom prošlošću i na taj način skinu balast zločina sa svojih leđa - zbog sebe i zbog svog naroda. A što se tiče bilateralnih odnosa, umesto da rešavamo sporna pitanja , kao što su pitanje nestalih i problem granice, postoji opasnost da se ti odnosi zbog procesa u Hagu pogoršaju.