Hrvatska je proživjela burnu godinu, ali bez nekih bitnih pomaka na bolje ili na gore. Iako plaće rastu, većina građana je nezadovoljna radom Vlade. Reakcije na presude na suđenjima za ratne zločine pokazuju da se Hrvatska uklapa u trend u regiji da je suočavanje s prošlošću posao koji tek predstoji obaviti.
„To je naprosto godina u zagradama – ništa se 2017. godine nije događalo,“ kaže za naš program politički analitičar Žarko Puhovski.
„Odnosno, sve što se događalo bilo je da se zajamči stabilnost kao vrijednost po sebi. Dakle – da se Vlada ne bavi vladanjem, nego time da ostane u poziciji Vlade, da zakonodavna većina ne donosi zakone, nego da ostane zakonodavnom većinom, i to je dovelo do toga da je godina zapravo bila prazna i bavila se pripremama za nešto. Hoće li to nešto u 2018. godini biti normalnije, hoće li uopće 2018. godina proći bez izbora – to je sasvim otvoreno pitanje, ali tek 2018. godine će se moći reći je li sve ovo što se događalo, odnosno – što se nije događalo u 2017. godini – imalo smisla“, dodaje naš sagovornik.
Hrvatsku javnost potresale su kriza u Agrokoru, za koju vlasti tvrde da su donošenjem posebnog zakona koji je omogućio uvođenje izvanredne uprave uspjeli izbjeći prelijevanje krize iz posrnulog koncerna na cijelu hrvatsku ekonomiju, arbitraža oko granice sa Slovenijom koju Hrvatska i dalje ne priznaje i pravomoćna presuda herceg-bosanskoj šestorki za ratne zločine nad Bošnjacima, gdje se spominje i udruženi zločinački poduhvat u kojem su sudjelovali i prvi predsjednik neovisne Hrvatske Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske od 1992 do 1995. Janko Bobetko. Za ratne zločine osuđen je u Splitu i Dragan Vasiljković, devedesetih poznat kao lider srpskih paravojnih postrojbi „Kapetan Dragan“. Pitanje ratnih zločina i dalje ostaje izvan fokusa hrvatske javnosti, osim marginalnih desnih skupina koje odriču da je uopće moguće da je neki zločin počinjen „u naše ime“ i podjednako malobrojnih aktivista za ljudska prava koji pozivaju na suočavanje sa prošlošću.
Vesna Teršelič iz Documente za RSE kaže da je Hrvatska dio regionalnog trenda da nema priznavanja patnje žrtava, preuzimanja odgovornosti za posljedice pogrešnih politika do razine priznavanja prava na obeštećenje žrtvama i priznavanja pravomoćnih presuda za ratne zločine do razine uključivanja tih činjenica u interpretacije što se zapravo dogodilo.
„Jer, činjenice utvrđene van razumne sumnje pred Tribunalom svakako mogu biti temelj za povijesne interpretacije. Ono što gledamo je da se inzistira na pojednostavljenim dominantnim interpretacijama u kojima se stalno ističe da je jedna istina, a društveno svi svjedočimo pluralizmu interpretacija. Ne pokazujemo da kao društva odrastamo i da smo u stanju preuzeti odgovornost kako za pogreške iz prošlosti, tako za bolje šanse za kvalitetniju budućnost“, kaže Teršelič.
Paljenje sveća u Zagrebu za Slobodana Praljka, osuđenog ratnog zločinca
Na makroekonomskoj razini ostvarena je najbolja turistička sezona u povijesti, počelo se trošiti ne više od onoga koliko se prikupi, kontrolirati javne financije i poreznom reformom rasteretiti poduzetnike i građane, pa su tako mjesečna primanja - u usporedbi sa godinom ranije - porasla za značajnih 40 do 50 eura mjesečno.
Međutim, većina građana i dalje negativno ocjenjuje rad Vlade i ne vide da se nešto jako pomiče nabolje. Za Gabrijelu Galić, koja dugo godina u riječkom „Novom listu“ prati socijalu, nedavna odluka Vlade da će se skupe lijekove nabavljati novcem od donacija građana, na koje bi onda Vlada dodala novac iz proračuna pokazatelj je da socijalna država u Hrvatskoj – potpuno nestaje.
„Naravno, političari uvijek ocjenjuju da građani ne vide koliko im je dobro, ali ja baš nisam sigurna da je građanima nakon pet, šest, sedam godina teške krize došlo da naglo osjećaju veliko poboljšanje. Da, neke stvari se pomalo miču, ali činjenica je da smo mi zemlja u kojoj sve više i više ljudi radi na nesigurnim poslovima, što znači da toj kategoriji ljudi sigurno ne može biti bolje. A neće im biti bolje u budućnosti, jer ne znaju koliko ulažu u mirovinski sustav pa ne znaju ni hoće li jednog dana moći ostvariti iole dostojanstvena primanja iz mirovinskog sustava“, objašnjava Galić.
Poslušajmo kako Zagrepčani ocjenjuju godinu s kojom se opraštamo.
Vaš browser nepodržava HTML5
Zagrepčani o 2017. godini