Projekt izgradnje terminala za ukapljeni plin (LNG) na sjevernojadranskom otoku Krku korak je bliže realizaciji. Početak komercijalnog korištenja terminala planira za početak 2021. godine. Odlučeno je da se od Norvežana nabavi plutajući terminal, a dogovorena je i izgradnja potrebnih postrojenja na kopnu. Problem je nedovoljan interes za zakup kapaciteta terminala, ali tu će vjerojatno uskočiti Mađari, procjenjuje se u Hrvatskoj.
Čini se da se ovoga puta sa izgradnjom terminala za ukapljeni plin u Omišlju na Krku misli ozbiljno. Energetski stručnjak Igor Dekanić podsjeća u izjavi za Radio Slobodna Europa da je to za Hrvatsku, koja ne proizvodi dovoljno energije za vlastite potrebe i ima samo jedan ozbiljan dobavni pravac, i to za prirodni plin iz Rusije, jedino rješenje za dugoročnu energetsku sigurnost.
"Domaća proizvodnja pada u većem postotku nego što se ranije mislilo. Postojeća domaća ležišta su se brže iscrpila nego što se mislilo. Hrvatska danas uvozi već preko 60 posto potrebnog plina, i to s nekom manjom potrošnjom. Jer, tek sada dostižemo potrošnju otprije 10 godina", kaže Dekanić.
Jedna hrvatska tvrtka ima ugovore sa ruskim Gazpromom o uvozu do milijardu kubika plina godišnje, podsjeća dalje Dekanić:
"Ti ugovori su sigurno povoljni i jako dobri, i tek onda treba sagraditi LNG terminal, pa makar i neekonomičan, samo zato da imate diverzifikaciju – jednog dana kada zatreba."
Pročitajte i ovo: Vjetar u leđa terminalu na KrkuProjekt izgradnje prvo fiksnog, a sada plutajućeg LNG terminala već godinama nikako da se makne sa mrtve točke, pa su odluka o nabavi broda i nalaženje izvođača za radove na kopnu velik korak, međutim, glavna urednica stručnog portala energetika-net Nina Domazet kaže za RSE da to sa brodom nije sto posto sigurno, jer još nema dovoljno interesa za zakup kapaciteta terminala.
"Mora se prije svega zakupiti kapacitet terminala, dakle - bez kupaca plina, a to su najvjerojatnije Mađari, neće biti realizacije terminala, a samim time ni kupovine broda", kaže Domazet.
Pročitajte i ovo: Opet obrat u priči oko LNG terminala na KrkuOna slab tempo realizacije terminala tumači činjenicom da Hrvatska sa vlastitom proizvodnjom i uvozom ruskog plina preko Mađarske troši manje od 3 milijarde kubika plina godište, dok je kapacitet ovog terminala 2,6 milijardi kubika. I kada su pred desetak godina za ovaj terminal bili zainteresirani veliki igrači, Hrvatska se i tada ponašala kao nepouzdan i nesiguran partner, podsjeća Nina Domazet:
"Hrvatska nije znala što želi, da li da kupi udio u tom projektu ili ne, koje bi tvrtke sudjelovale sa hrvatske strane, tko bi preuzimao plin, tko bi kupovao… Hrvatska se tada unutar sebe nije mogla dogovoriti, a mislim da to pitanje ni danas nije baš riješeno."
I kada su pred desetak godina za ovaj terminal bili zainteresirani veliki igrači, Hrvatska se i tada ponašala kao nepouzdan i nesiguran partner, podsjeća Nina Domazet
Kako to da nitko niti od hrvatskih vlasti niti od privatnog sektora u LNG terminalu nije prepoznao poslovnu priliku? Dekanić kaže kako na to nije moguće odgovoriti bez poznavanja socijalne patologije hrvatskih biznismena.
"U Hrvatskoj se poduzetništvom smatra samo kratkoročni uspjeh negdje na granici legalnog i ilegalnog, a dugoročne inovativne investicije u buduće proizvodnje i u buduće tehnologije kod nas se teško prepoznaju", konstatira.
Pročitajte i ovo: EU dala 101,4 milijuna eura za LNG terminal na KrkuNepovratna sredstva od preko 100 milijuna eura koje je Hrvatska dobila od Europske komisije za izgradnju terminala na Krku biti će ovog puta vjerojatno garancija da se ne odustane na pola puta, kao što je to do sada bio slučaj.
Kada se krene u realizaciju, kolegica Domazet apelira da država ne pribjegne obavezivanju nekih velikih javnih potrošača, poput primjerice elektroprivrede, da kupuju dio plina preko terminala, jer bi to u startu bio otprilike 25 posto skuplje nego plin doveden cjevovodima.
A kada se sve to dovrši, terminal za ukapljeni plin na Krku može postati energetski hub za srednju i jugoistočnu Europu, kako je bilo planirano. Mnoge zemlje u tom dijelu Europe - od Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije do Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore - nemaju dostatnu vlastitu proizvodnju i imaju samo jedan dobavni pravac. A u situaciji kada energija može postati sredstvo političke i svake druge ucjene, uz drugi dobavni pravac mnogo se lakše diše.