Među više stotina tužbi protiv hrvatskih novinara, u zadnjih 20-tak godina, najpoznatija je ona iz sredine 90-tih, protiv Feralovaca, Marinka Čulića i Viktora Ivančića, koje je osobno, preko Državnog odvjetnika, tužio ondašnji predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman. Pravu sudsku kalvariju godinama već prolazi slobodni novinar Željko Peratović zbog pisanja o ratnim zločinima i isprepletenosti politike, kriminala i tajnih službi, zbog čega je bio i uhapšen.
Jedan od najpoznatijih procesa protiv Feral Tribuna pokrenuo je 1995. Državni odvjetnik, u ime ondašnjeg predsjednika države, Franje Tuđmana, zbog teksta Marinka Čulića i fotomontaže Viktora Ivančića „Kosti u mixeru“. Novinari su kritizirali i ismijali Tuđmanov projekt pomirbe ustaša i partizana u Jasenovcu, po uzoru na španjolskog diktatora Franciska Franka što je, kaže Čulić, shvaćeno kao uvreda:
„Mi smo bili oslobođeni u prvostupanjskoj presudi, onda se Tužiteljstvo žalilo, pa je postupak ponovljen, a onda obustavljen, nakon što je Tuđman umro."
Tužili su ih, nastavlja Čulić, skoro svi, čije su zločine, ili korupciju, razotkrivali i zbog čega su Feralovci često završavali na sudu, a list morao plaćati goleme odštete:
„Ja neću sad tvrditi da je to direktan razlog gašenja Ferala, ali da je pomoglo njegovom nestajanju, pomoglo je, sigurno.“
RSE: Mnoge stvari o kojima je Feral pisao, i zbog kojih je bio tužen, kasnije su sudski i službeno potvrđene?
Čulić: Da, ali kazne su već bile naplaćene! To je apsurd jer, ako je u međuvremenu dokazano da smo mi bili u pravu, onda bi trebao postojati i neki mehanizam da se nas obešteti i vrati novac koji smo platili, međutim, to ne postoji.
Nekadašnji Feralovac, Drago Hedl, danas novinar Jutarnjeg lista, podsjeća na velike sudske troškove koje je Feral imao zbog pisanja o Tomislavu Merčepu, protiv kojeg se danas vodi kazneni postupak upravo zbog zločina nad civilnim stanovništvom, o čemu je Feral pisao još prije 16 godina:
„Sada se pokazalo, kroz optužnicu, koja je protiv njega podignuta i kroz suđenje koje se vodi, da su ti tekstovi bili popuno točni i potpuno istiniti, ali, u vrijeme kad se o tome pisalo, sudovi su u pravilu dosuđivali u korist Merčepa. On je, kao što je poznato, na svojoj vikendici čak stavio i jednu ploču na kojoj je napisao da je tu vikendicu podigao, zahvaljujući odštetama koje je dobio od hrvatskih medija, koji su, kako je napisao, o njemu širili laži", podsjeća Hedl.
U novinarskoj karijeri Hedl je i osobno bio 50-tak puta na sudu, kao optuženi ili kao svjedok, uglavnom zbog pisanja o kriminalu, korupciji i ratnim zločinima:
„Kad vas tuži netko od moćnika ili političkih dužnosnika, vi ste, kao novinar, na brisanom prostoru i u pravilu, nemate šansi dobiti spor", konstatira Hedl.
Teroriziranje za primjer drugima
Peratovićeve nevolje počinju 2000., pisanjem i razotkrivanjem odgovornih za ubojstvo hrvatskog branitelja Milana Levara, haškog svjedoka o zločinima nad srpskim civilima u Gospiću, slučaj koji ni do danas nije riješen. Peratović je u svojim tekstovima prozivao Karamarka zbog opstrukcije istrage, a pod stalnim je pritiskom zbog tekstova o obavještajnom podzemlju, isprepletenosti kriminala i politike, kršenju ljudskih prava. Optužen je i 2007. za odavanje državnih tajni, uhapšen i pritvoren:
„Objavljivao sam različite dokumente koji su, uglavnom, bili već objavljeni u drugim mainstream medijima, samo bi ih ja stavio u drugačiji kontekst, nego što su bili u prvotnom. Neki su se dokumenti, recimo, ticali ondašnjeg šefa carine, Mladena Barišića, danas glavnog svjedoka protiv Sanadera, a otkrivali su da ima lažirane činove. Zaplijenili su mi tisuće raznih dokumenata, cijelu 15-godišnju arhivu i pritvorili me. Dokumente mi do dan danas nisu vratili. Naravno, niti su dignuli optužnicu, niti su odbacili te kaznene prijave, tako da sam ja, zapravo, još uvijek u toj nekoj fazi predkaznenog postupka, a to znači da se, na osnovu toga, mogu vršiti prisluškivanja, praćenja i slično", kaže Peratovič.
Na pitanje koliko je proveo u pritvoru odgovara:
„Ma, to je bio samo jedan dan, to je onaj policijski pritvor, ali i to je bilo nepotrebno. Nije im ni bio cilj da ostanem, nego im je cilj bio mene terorizirati, na koncu konca, i za primjer drugima.“
Mnoge stvari o kojima je Peratović pisao, kasnije su i službeno potvrđene ili aktualizirane, kao slučaj „lex Perković“, o bivšem djelatniku jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, ali Peratovićeva kalvarija ostaje samo njegova i njegove obitelji, s kojom se, u najžešćoj fazi progona, sklonio na nekoliko mjeseci u Švicarsku:
„Naravno da se zapitaš, ima li sve to smisla, ali, osjete se neki pomaci u društvu, pogotovo ulaskom u EU, nameću se neka nova pravila igre. Tako da mi to opet pobuđuje nadu i daje neki novi poticaj", kaže Peratović.
Novinarka Slobodne Dalmacije, Nataša Škaričić, upravo je ovih dana dobila četverogodišnju sudsku bitku protiv vlastite kuće u kojoj je 2009. dobila otkaz jer se nije pokorila naputku da o tadašnjoj reformi zdravstva piše pozitivno, kako je ondašnji premijer Ivo Sanader dogovorio s glavnim urednicima. Nikada joj to nije tako rečeno, ali slijedom svega što je prolazila, nametao se samo taj zaključak.
Iako je USKOK javno priznao da je Nataša Škaričić svojim tekstovima uvelike pridonijela razotkrivanju korupcije u hrvatskom zdravstvu, a kolege novinari proglasili je i novinarkom godine 2012., nekadašnja pomoćnica glavnog urednika Slobodne, uglavnom se sama i ugrožene egzistencije godinama odupirala cenzuri i borila:
„Novinar nalazi u području neke pravne nesigurnosti, kad ulazi u postupke unutar hrvatskog pravosuđa!“
O tome koliko je novinar u takvim situacijama usamljen, koliko iza njega stoji redakcija ili novinarsko društvo, ili ostane sam, Nataša Škaričić kaže: „Ostaneš sam, apsolutno.“
Tužbe i restriktivne mjere protiv novinara svjetski su trend, a ne hrvatski specifikum, ističe glavni kolumnist i novinar Jutarnjeg lista Davor Butković kojeg je 1997. tužila cijela ondašnja Vlada zbog teksta u Globusu da je Vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala. No, vrlo je brzo oslobođen jer je sud utvrdio da je Butković samo precizno prenio sadržaj jednog američkog obavještajnog dokumenta:
„Trend smanjivanja slobode tiska trenutno je, na žalost, jedan aspekt političkog pomodarstva u zapadnoj Europi i zapadnom svijetu, tako da Hrvatska, bez obzira što piše u našem Kaznenom zakonu, u samoj praksi, stoji bolje nego mnoge zapadne zemlje, ponavljam. Nikome danas ne pada na pamet da, recimo, kroz sudske postupke pokuša ugasiti i izbaciti neki medij iz posla, kao što se to dešavalo u Tuđmanovo vrijeme. E, sad, bilo bi puno bolje, naravno, da je i zakonska razina zaštite slobode tiska viša, nego što jest.“
Potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva, Ana Raić-Knežević, kaže da se može očekivati povećani val tužbi protiv novinara jer je novim Kaznenim zakonom, koji je stupio na snagu u siječnju 2013., osim uvrede i klevete, uvedeno i kazneno djelo „sramoćenja“:
„Naravno da se kod optužbi za sramoćenje novinari uvijek mogu opravdati - interesom javnosti -, ali meni je strašno žao što će se taj - interes javnosti - morati procjenjivati na sudu", kaže Ana Raić-Knežević.
Jedan od najpoznatijih procesa protiv Feral Tribuna pokrenuo je 1995. Državni odvjetnik, u ime ondašnjeg predsjednika države, Franje Tuđmana, zbog teksta Marinka Čulića i fotomontaže Viktora Ivančića „Kosti u mixeru“. Novinari su kritizirali i ismijali Tuđmanov projekt pomirbe ustaša i partizana u Jasenovcu, po uzoru na španjolskog diktatora Franciska Franka što je, kaže Čulić, shvaćeno kao uvreda:
„Mi smo bili oslobođeni u prvostupanjskoj presudi, onda se Tužiteljstvo žalilo, pa je postupak ponovljen, a onda obustavljen, nakon što je Tuđman umro."
Tužili su ih, nastavlja Čulić, skoro svi, čije su zločine, ili korupciju, razotkrivali i zbog čega su Feralovci često završavali na sudu, a list morao plaćati goleme odštete:
„Ja neću sad tvrditi da je to direktan razlog gašenja Ferala, ali da je pomoglo njegovom nestajanju, pomoglo je, sigurno.“
RSE: Mnoge stvari o kojima je Feral pisao, i zbog kojih je bio tužen, kasnije su sudski i službeno potvrđene?
Čulić: Da, ali kazne su već bile naplaćene! To je apsurd jer, ako je u međuvremenu dokazano da smo mi bili u pravu, onda bi trebao postojati i neki mehanizam da se nas obešteti i vrati novac koji smo platili, međutim, to ne postoji.
Nekadašnji Feralovac, Drago Hedl, danas novinar Jutarnjeg lista, podsjeća na velike sudske troškove koje je Feral imao zbog pisanja o Tomislavu Merčepu, protiv kojeg se danas vodi kazneni postupak upravo zbog zločina nad civilnim stanovništvom, o čemu je Feral pisao još prije 16 godina:
„Sada se pokazalo, kroz optužnicu, koja je protiv njega podignuta i kroz suđenje koje se vodi, da su ti tekstovi bili popuno točni i potpuno istiniti, ali, u vrijeme kad se o tome pisalo, sudovi su u pravilu dosuđivali u korist Merčepa. On je, kao što je poznato, na svojoj vikendici čak stavio i jednu ploču na kojoj je napisao da je tu vikendicu podigao, zahvaljujući odštetama koje je dobio od hrvatskih medija, koji su, kako je napisao, o njemu širili laži", podsjeća Hedl.
U novinarskoj karijeri Hedl je i osobno bio 50-tak puta na sudu, kao optuženi ili kao svjedok, uglavnom zbog pisanja o kriminalu, korupciji i ratnim zločinima:
„Kad vas tuži netko od moćnika ili političkih dužnosnika, vi ste, kao novinar, na brisanom prostoru i u pravilu, nemate šansi dobiti spor", konstatira Hedl.
Teroriziranje za primjer drugima
Željko Peratović
Slobodni novinar i bloger, Željko Peratović, godinama se već brani od kaznenih prijava koje je protiv njega podizao bivši šef tajnih službi i ministar unutarnjih poslova, danas predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko. Od ukupno tri sudska procesa, u dva je oslobođen optužbi, a jedan još nije okončan.Peratovićeve nevolje počinju 2000., pisanjem i razotkrivanjem odgovornih za ubojstvo hrvatskog branitelja Milana Levara, haškog svjedoka o zločinima nad srpskim civilima u Gospiću, slučaj koji ni do danas nije riješen. Peratović je u svojim tekstovima prozivao Karamarka zbog opstrukcije istrage, a pod stalnim je pritiskom zbog tekstova o obavještajnom podzemlju, isprepletenosti kriminala i politike, kršenju ljudskih prava. Optužen je i 2007. za odavanje državnih tajni, uhapšen i pritvoren:
„Objavljivao sam različite dokumente koji su, uglavnom, bili već objavljeni u drugim mainstream medijima, samo bi ih ja stavio u drugačiji kontekst, nego što su bili u prvotnom. Neki su se dokumenti, recimo, ticali ondašnjeg šefa carine, Mladena Barišića, danas glavnog svjedoka protiv Sanadera, a otkrivali su da ima lažirane činove. Zaplijenili su mi tisuće raznih dokumenata, cijelu 15-godišnju arhivu i pritvorili me. Dokumente mi do dan danas nisu vratili. Naravno, niti su dignuli optužnicu, niti su odbacili te kaznene prijave, tako da sam ja, zapravo, još uvijek u toj nekoj fazi predkaznenog postupka, a to znači da se, na osnovu toga, mogu vršiti prisluškivanja, praćenja i slično", kaže Peratovič.
Na pitanje koliko je proveo u pritvoru odgovara:
„Ma, to je bio samo jedan dan, to je onaj policijski pritvor, ali i to je bilo nepotrebno. Nije im ni bio cilj da ostanem, nego im je cilj bio mene terorizirati, na koncu konca, i za primjer drugima.“
Mnoge stvari o kojima je Peratović pisao, kasnije su i službeno potvrđene ili aktualizirane, kao slučaj „lex Perković“, o bivšem djelatniku jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, ali Peratovićeva kalvarija ostaje samo njegova i njegove obitelji, s kojom se, u najžešćoj fazi progona, sklonio na nekoliko mjeseci u Švicarsku:
„Naravno da se zapitaš, ima li sve to smisla, ali, osjete se neki pomaci u društvu, pogotovo ulaskom u EU, nameću se neka nova pravila igre. Tako da mi to opet pobuđuje nadu i daje neki novi poticaj", kaže Peratović.
Novinarka Slobodne Dalmacije, Nataša Škaričić, upravo je ovih dana dobila četverogodišnju sudsku bitku protiv vlastite kuće u kojoj je 2009. dobila otkaz jer se nije pokorila naputku da o tadašnjoj reformi zdravstva piše pozitivno, kako je ondašnji premijer Ivo Sanader dogovorio s glavnim urednicima. Nikada joj to nije tako rečeno, ali slijedom svega što je prolazila, nametao se samo taj zaključak.
Iako je USKOK javno priznao da je Nataša Škaričić svojim tekstovima uvelike pridonijela razotkrivanju korupcije u hrvatskom zdravstvu, a kolege novinari proglasili je i novinarkom godine 2012., nekadašnja pomoćnica glavnog urednika Slobodne, uglavnom se sama i ugrožene egzistencije godinama odupirala cenzuri i borila:
„Novinar nalazi u području neke pravne nesigurnosti, kad ulazi u postupke unutar hrvatskog pravosuđa!“
O tome koliko je novinar u takvim situacijama usamljen, koliko iza njega stoji redakcija ili novinarsko društvo, ili ostane sam, Nataša Škaričić kaže: „Ostaneš sam, apsolutno.“
Tužbe i restriktivne mjere protiv novinara svjetski su trend, a ne hrvatski specifikum, ističe glavni kolumnist i novinar Jutarnjeg lista Davor Butković kojeg je 1997. tužila cijela ondašnja Vlada zbog teksta u Globusu da je Vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala. No, vrlo je brzo oslobođen jer je sud utvrdio da je Butković samo precizno prenio sadržaj jednog američkog obavještajnog dokumenta:
„Trend smanjivanja slobode tiska trenutno je, na žalost, jedan aspekt političkog pomodarstva u zapadnoj Europi i zapadnom svijetu, tako da Hrvatska, bez obzira što piše u našem Kaznenom zakonu, u samoj praksi, stoji bolje nego mnoge zapadne zemlje, ponavljam. Nikome danas ne pada na pamet da, recimo, kroz sudske postupke pokuša ugasiti i izbaciti neki medij iz posla, kao što se to dešavalo u Tuđmanovo vrijeme. E, sad, bilo bi puno bolje, naravno, da je i zakonska razina zaštite slobode tiska viša, nego što jest.“
Potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva, Ana Raić-Knežević, kaže da se može očekivati povećani val tužbi protiv novinara jer je novim Kaznenim zakonom, koji je stupio na snagu u siječnju 2013., osim uvrede i klevete, uvedeno i kazneno djelo „sramoćenja“:
„Naravno da se kod optužbi za sramoćenje novinari uvijek mogu opravdati - interesom javnosti -, ali meni je strašno žao što će se taj - interes javnosti - morati procjenjivati na sudu", kaže Ana Raić-Knežević.